Jedinstvo pobjeđuje podijeljenost

U srijedu 30. kolovoza Ivan Pavao II. je održao generalne audijencije u 10.30 u vatikanskoj bazilici a u 11.00 u dvorani Pavla VI. U bazilici je bilo oko 2.000 hodočasnika iz Poljske i njih oko 1.000 iz Bosne i Hercegovine. U dvorani je bilo oko 7.000 hodočasnika sa svih strana. Pred oba je skupa održao svoju 137. katehezu pod gornjim naslovom. Na početku je pročitan slijedeći ulomak iz druge poslanice Korinćanima (2 Kor 13,11.13):
“Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte – i Bog ljubavi i mira bit će s vama.
Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.”

1. Pred činjenicom sadašnjih podijeljenosti među kršćanima moglo bi se doći u napast smatrati da jedinstvo Kristove Crkve ne postoji, ili da ostaje samo lijepi ideal prema kome treba težiti, ali koji se neće ostvariti – osim u vječnoj budućnosti. Vjera nam pak kaže da jedinstvo Kristove Crkve nije samo nada budućnosti nego da ono već postoji. Isus Krist nije uzalud za to jedinstvo molio. Ipak, jedinstvo nije još postiglo među kršćanima svoje vidljivo ispunjenje, čak je, kao što je poznato, u tijeku stoljeća podvrgnuto različitim teškoćama i kušnjama.
Slično tome treba reći da Crkva jest sveta, ali njezina svetost ište trajno događanje obraćenja i obnove svakoga pojedinog vjernika i cijele zajednice. U to je uključeno, i ponizno traženje oproštenja za počinjene grijehe.
Također, Crkva jest katolička, sveobuhvatna, ali se njezina sveopća protega treba sve viče očitovati zahvaljujući misionarskom djelovanju, ucjepljivanju vjere u različite kulture i ekumenskom naporu pod vodstvom Duha Svetoga, sve do potpunog ostvarenja božanskoga poziva na vjeru u Krista.

2. Zadatak ekumenizma nije prema tome ni iz čega stvarati jedinstvo koje još ne postoji, nego cjelovito i vjerno živjeti pod utjecajem Duha Svetoga, ono jedinstvo u kojoj je Krist Crkvu ustanovio. Tako se objašnjava pravi smisao molitve za jedinstvo i napora poduzetih za osiguranje razumijevanja među kršćanima (usp. Encikliku Ut unum sint, 21). I nije riječ o tome da bi se naprosto složile dobre volje za stvaranje dogovora; radije treba u punoći prihvatiti jedinstvo koje je Krist želio i koje Duh neprekidno dariva. Do tog se jedinstva ne može stići tek suglađavanjem dogovorenim odozdo; mnogo je viče potrebno da se svatko otvori iskrenom primanju poticaja koji dolazi odozgo, poučljivo slijedeći djelovanje Duha koji želi ponovno skupiti ljude u “jedno stado” pod “jednim pastirom” (usp. Iv 10,16), Kristom Gospodinom.

3. Crkveno jedinstvo treba, dakle, prije svega promatrati kao dar što dolazi odozgo. Narod otkupljenih, Crkva, ima jedinstveno ustrojstvo različito od onoga kojim se upravljaju ljudska društva. Ta društva, kad dosegnu potrebnu zrelost putem vlastitoga razvoja, daju same sebi vlast koja njima upravlja i nastoji osiguravati da svi surađuju za opće dobro.
Crkva pak prima svoju ustanovu i svoje ustrojstvo od onoga koji ju je utemeljio, Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega. On ju je svojom vlašću izgradio izabravši Dvanaestoricu učinivši ih apostolima što znači poslanicima, da bi u njegovo ime nastavili njegovo djelo. Među tom Dvanaestoricom izabrao je jednoga, apostola Petra, kojemu je rekao: “Šimune… ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera, pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).
Petar je, dakle, jedan od dvanaestorice, sa zadaćama drugih apostola; no njemu je ipak Krist osim toga htio povjeriti odgovornost za utvrđivanje braće u vjeri i skrb za međusobnu ljubav. Služba Petrova nasljednika je dar što ga je Krist udijelio svojoj Zaručnici, kako bi u svako doba bilo čuvano i promicano jedinstvo svega Božjega naroda. Stoga je rimski biskup servus servorum Dei (sluga slugu Božjih) postavljen od Boga kao “trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva” (Lumen gentium, 23; usp. Ut unum sint, 88-96).

4. Jedinstvo Crkve neće se potpuno očitovati sve dok kršćani ne usvoje tu Kristovu volju, prihvaćajući – među milosnim darovima – također ovlasti koji je on dao apostolima, one iste ovlasti koje danas imaju biskupi, njihovi nasljednici, u zajedničtvu sa služenjem rimskoga biskupa, Petrova nasljednika. Oko te božanske ustanove, “apostolskog sustolničtva” pozvano je ostvariti se na vidljivoj razini, silom Duha Svetoga, ono isto zajedničtvo svih vjernika u Kristu, za koje je on uporno molio.
Ne bi bilo u skladu s Pismom i Predajom zamišljati u Crkvi način vladanja po uzoru na politička uređenja koja su se razvila u tijeku povijesti čovječanstva. Nasuprot tome, po naumu i primjeru Utemeljiteljevu, tko je pozvan priključiti se apostolskom zboru obvezan je služiti, baš kao što je Krist u onoj blagovaonici započeo Posljednju večeru pranjem nogu apostolima. “Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi i dade svoj život” (Mk, 10,45). Služiti Božjemu narodu kako bi svi bili jedno srce i jedna duša!

5. To je osnovica crkvenoga ustrojstva. Ali, povijest nas podsjeća da je to služenje u sjećanju kršćana drugih Crkava i crkvenih zajednica ostavilo bolne uspomene koje treba očistiti. Ljudska slabost Petrova (usp. Mt, 16,23), Pavlova (usp 2Kor, 12.9-10), i drugih apostola uzdiže važnost Božjega milosrđa i moć njegove milosti. Evanšeoska predaja doista nas uči kako upravo ta milosna moć mijenja one koji su pozvani slijediti Gospodina i postati jedno s njime. Služba Petrova i njegovih nasljednika, unutar apostolskoga zbora i zbora apostolskih nasljednika, je “služba milosrđa rođena iz čina milosrđa Kristova” (Enciklika Ut unum sint, 92).
Dobri je Pastir htio da u tijeku stoljeća njegov istiniti glas čuje cijelo stado koje je on stekao svojom žrtvom. Radi toga je Jedanaestorici na čelu s Petrom, i njihovim nasljednicima, povjerio poslanje kao straža bdjeti kako bi se u svakoj područnoj Crkvi koja im je povjerena ostvarila jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. U zajedništvu pastira s rimskim biskupom ostvaruje se, dakle, svjedočenje za istinu koje je ujedno služenje jedinstvu, u kome uloga Petrova nasljednika ima sasvim posebno mjesto.

6. Dok sviće novo tisućljeće, kako bismo mogli ne zazvati za sve kršćane milost jedinstva koje im je Gospodin Isus stekao tako visokom cijenom? Jedinstvo vjere u prihvaćanju objavljene istine; jedinstvo nade u hodu prema ispunjenju Kraljevstva Božjega; jedinstvo ljubavi s njezinim višestrukim oblicima i primjenama na svim područjima ljudskoga življenja. U tom jedinstvu svi sporovi mogu naći rješenje i svi podijeljeni kršćani svoje pomirenje, kako bi dosegli cilj punog i vidljivog zajedništva.
Htjednemo li se zapitati je li to moguće, odgovor je uvijek potvrdan. Onaj isti odgovor što ga je čula Marija u Nazaretu, jer Bogu ništa nije nemoguće” (Enciklika Ut unum sint, 102). Na kraju niza ovih kateheza dolazi nam napamet pobuda apostola Pavla: “Uostalom braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte, i Bog ljubavi i mira bit će s vama (…) Milost Gospodina Isusa Krista ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2Kor 13, 11.13).
Amen!