Jesmo li pokoru ublažili ili produbili?
Papin angelus u nedjelju 25. veljače
Predraga braćo i sestre!
1. Prošle srijede, s obredom pepeljenja, ušli smo u svetu korizmu, liturgijsko razdoblje pokore koja pripravlja na Uskrs.
Govoriti danas o pokori nije lako. Reklo bi se da je to govor nekih drugih vremena! Ipak se radi o životnoj temi za svakog čovjeka i za samo društvo. U svom dubokom smislu, doista, pokora znači kajanje za počinjene grijehe i odluku popraviti se. Kome to nije potrebno? Zar nije taj zahtjev istaknut i u nekršćanskim religijama? U Crkvi se, stoga, osobito ističe “sakramenat pokore”.
Vršenje pokore ne obvezuje nas samo pojedinačno nego i zajednički. Kako grijeh doista ima društveni domet, pravedno je da takav bude i ustuk grijehu. Zbog toga, pozivajući kršćansku zajednicu da se pripravi na Veliki jubilej, istaknuo sam da Crkva “neće moći prijeći prag novog tisućljeća a da ne potiče svoje sinove da se u pokori čiste od grešaka, nevjernosti, nedosljednosti, zakašnjenja” (Tertio millennio adveniente, 33).
Ali ne zaboravimo da se zajednička obnova nužno temelji na osobnom zalaganju svakog pojedinca. Obraćenje počinje u dubini srca. Uzaludno bi bilo pokušati istinski mijenjati izvanjski svijet, ako ne bismo nastojali duboko promijeniti sami sebe.
2. Dragocjenu je uputu u tom smislu dao Pavao VI., odmah nakon Koncila, apostolskom konstitucijom Poenitemini. Nakon trideset godina više je nego korisno nanovo otkriti njezina mudra usmjerenja. No, ne bi se moglo reći da je u krivu tko primjećuje kako je time ublažena pokornička praksa, budući da su neki drevni izrazi te prakse, kao post i nemrs postali prilagodljiviji uvažavajući različite prilike i okolnosti suvremenoga života.
Zapravo nije riječ o ublažavanju, nego naprotiv o produbljivanju. Sačuvavši svoju vrijednost, izvanjske pokorničke vježbe nikada nisu svrha samima sebi, nego pomoć za unutarnju pokoru, koja se sastoji u oslobađanju srca, uz pomoć milosti, od robovanja grijehu, kako bi se usmjerilo za ljubav prema Bogu i braći.
3. Neka nas ta usmjerenja vode u našem korizmenom hodu. Sveta Djevica, koju zazivamo kao Majku milosrđa, neka nam u tom hodu. Ušavši u sebe i prepuštajući se njezinom vodstvu, moći ćemo svesti račune svoga života. I ići ćemo u susret Gospodinu s povjerenjem: ako je naš grijeh doista velik, još je veća njegova ljubav! I upravo zbog te ljubavi možemo skupiti snagu za novi život i tajnu mira za sebe kao i za društvo.