Još nije proglašena Povelja prava svakog naroda

Predraga braćo i sestre,
1. Nedavno sam se vratio iz Sjedinjenih Američkih Država, kamo sam pošao sudjelovati u spomen slavlju 50. obljetnice utemeljenja organizacije Ujedinjenih naroda i posjetiti biskupije u Newarku, New Yorku, Brooklynu i Baltimoru.
Prije svega želim zahvaliti državnim vlastima za srdačno gostoljublje. Zahvaljujem glavnom tajniku Ujedinjenih naroda dr. Boutrosu Boutrosu Ghaliju i predsjedniku Skupštine g. Diogou Freitasu d#!Omarar za ljubazne riječi koje su mi uputili. Posebno se sjećam cijeloga osoblja OUN koje me je tako toplo primilo. Svakodnevni i stručni rad tolikih muškaraca i žena koji se zauzimaju za poslove Ujedinjenih naroda opravdava nadu u budućnost te časne ustanove.
Moja živa zahvalnost proteže se na biskupe, svećenike, vjernike Crkava koje sam posjetio i žitelje gradova u kojima sam boravio. Izražavam iskreno priznanje svima koji su se na razne načine založili kako bi moj boravak ondje vedro protekao i urodio željenim plodovima.

2. Drugom ću se prilikom osvrnuti na cijelo to apostolsko putovanje a danas bih se zadržao na posjetu OUN.
Ponovno sam došao u taj visoki međunarodni zbor nakon 16 godina. Priliku mi je za to pruila 50. obljetnica utemeljenja OUN. Moj se je pohod dogodio točno poslije 30 godina nakon povijesnog govora koji je moj prethodnik, papa Pavao VI, u tom sjedištu uputio narodima svega svijeta. Koliki su se izvanredno važni događaji u međuvremenu dogodili! Stara su pitanja našla sretna rješenja, ali mračni oblaci opet nalijeu na svjetsko obzorje. U Europi je pao zid koji je odvajao Istok od Zapada, ali zbog velikih gospodarstvenih razlika ostaje u svijetu duboki jaz između Sjevera i Juga; osjeća se potreba odustajanja od atomskog oružja, ali se nastavlja, često potajice, proizvodnja vrlo promišljenih razornih oružja; produbljuje se, zahvaljujući velikoj i trajnoj izmjeni dobara između naroda i kultura, svijest o jedinstvu obitelji i Čovječanstva no istodobno na područjima svih kontinenata eksplodiraju agresivni nacionalizmi i krvavi sukobi. Kad su u svijetu takve prilike kako ne bismo vodili računa o važnosti OUNa
Osobito zahvaljujem Gospodinu što mi je omogućio dati doprinos kako bi organizacija Ujedinjenih naroda sve djelotvornije ispunjavala zadaću radi koje je utemeljena: da naime bude središte usklađivanja koje jamči mir, štiti ljudska prava pojedinaca i naroda, pomaže ljudima graditi svijet u kome će se različiti narodi doista osjećati kao jedna obitelj.

3. U tijeku minulih 50 godina bili smo svjedoci kako hrabri muškarci i žene širom svijeta traže slobodu. Nenasilne revolucije god. 1989. i par povijesnih prepreka između europskog Istoka i Zapada živo svjedoče kao se ljudsko srce neprekidno povezuje uz tu osnovnu vrijednost. Djelima je potvrđena trajna suvremenost Opće deklaracije o ljudskim pravima, u kojoj su svečano potvrđeni dostojanstvo ljudske osobe s pripadajućim pravima, počevši s pravom slobode, savjesti i vjeroispovijesti.
Razmatranje pak o toj obljetnici dovodi me do spoznaje kako sve do danas nema takvoga međunarodnog dogovora koji bi prikladno ozakonio prava naroda. Ako Povelja o osnovnim ljudskim pravima tako rječito iznosi na vidjelo osobna prava, sad se treba zauzeti za postizanje povelje koja bi čuvala i promicala prava svakoga naroda na postojanje u duhu suživota s poštovanjem, uzajamne tolerancije i konkretne solidarnosti.
U naše doba svjedoci smo dviju prividno proturječnih pojava: s jedne strane vidimo kako se slobodno sjedinjuju ili povezuju cijele skupine naroda i država u šira zajedništva; s druge pak strane vidimo kako iskrsavaju probojni partikularizmi, koji su znakovi kako je ljudima potreban identitet i kako žele preživjeti pred pritiskom širokih procesa kulturalne asimilacije. Stoga bi “Povelja o narodima” koja bi tumačila i određivala te popratne poticaje u sklopu osnovnih etičko-pravnih načela Čovječnosti, pridonijela mirnom suživotu među narodima.

4. Riječ je o tome da se svakom narodu na svijetu priznaju i promiču neka izvorna i neotuđiva prava, bez obzira na razlike što ih ta prava mogu poprimiti u pravno-državnom izražavanju. To su: pravo na opstanak, pravo na vlastiti jezik i uljudbu, na odgoj mladih naraštaja u skladu sa vlastitim predajama, ali uvijek poštujući prava sviju, posebno prava manjina.
OUN je pozvana jamčiti i promicati takve težnje, a tu će zadaću uspješno ispuniti ukoliko, kao prava obitelj mnogih naroda, bude promicala plodnu “razmjenu darova”, među tolikim različnostima kojima su označeni narodi u svijetu.
Ne treba se bojati razlika: svaka kultura svjedoči o neprekidnom i zanosnom naporu što ga čovječanstvo poduzima da bi u Čovjeku i svijetu izrazilo misterij samoga Boga. Na tom hodu, koji se za svaki narod promeće u vrijednosti, ustanove, uljudbu, može biti ograničenja i zabluda koje pomažu svladati opći moralni zakoni što su upisani u ljudsko srce i također međukulturalna razmjena dobara. Kad tako gledamo, razlike postaju zajedničko bogatstvo cijeloga čovječanstva.

5. Ipak se ne smije obrana i promicanje vlastitoga nacionalnoga identiteta pomiješati s bolesnom ideologijom nacionalizma koji vodi do preziranja drugih. Jedno je doista prava ljubav prema svojoj zemlji, a sasvim je nešto drugo nacionalizam koji suprotstavlja narode. Takav je nacionalizam duboko nepravedan, jer se protivi dužnoj solidarnosti te izaziva reakcije i neprijateljstva u kojima zriju klice nasilja i rata.
Stoga željena Povelja o narodima ne može zaobići da osim prava istakne i dužnosti na koje je pozvan svaki narod, kako bi se promicala odgovorna kultura slobode, duboko ukorijenjena u zahtjeve istine.

6. Predraga braćo i sestre, predlažući ta načela i te vidike djelovanja, htio sam skladu među narodima dati doprinos kršćanske nade koja nas osposobljuje gledati na svijet s odgovornim i djelatnim pouzdanjem onoga koji vjeruje u beskrajnu Božju ljubav prema Čovjeku. Ta ljubav, koju je Krist sasvim objavio i koja je “izljevena u naša srca po Duhu Svetome” (Rim 5,5), otajstveno djeluje u svakome Čovjeku i sije sjeme dobra u sve narode. Premda djeluju i grijeh i zloduh, sigurni smo da je Božja ljubav veća od ljudske slabosti. To nam omogućuje ići bez straha ususret budućnosti. Trebamo se pridružiti Božjemu djelovanju, moramo postajati sve poučljiviji njegovu Duhu, ako želimo za čovječanstvo izgraditi pravu civilizaciju ljubavi.
Nama, Isusovim vjernicima pripada u tome posebna odgovornost. Naša je zadaća hrabro pokazivati Krista, Put, Istinu i “život za Čovjeka. No moramo također hodati u dijalogu i bratskoj suradnji sa svim ljudima dobre volje. Ne možemo drugačije nego zajedno izgrađivati društvo i budućnost dostojnu Čovjeka. Čineći tako, shvatit ćemo – kako rekoh 5. listopada pred OUN – “da su suze ovoga stoljeća pripremile tlo za novo proljeće ljudskoga duha”.