Riječ je o udruzi „Josipove obitelji” osnovanoj prošle godine, s ciljem pružanja podrške posvojiteljima i udomiteljima na temelju kršćanskih vrijednosti. U tom osjetljivom životnom razdoblju žene i muškarci trebaju potporu i podršku. Sve je počelo prije nekoliko godina kada su se žene posvojiteljice povezale putem društvenih mreža, nakon čega je nastala zajednica „Josipove obitelji” koja sada ima više od stotinu članova koji svaki dan mole zagovor svetog Josipa za djecu i obitelji.

Okupljanje zajednice i formiranje udruge „Josipove obitelji” nije se dogodilo s vrha, nego je došlo odozdo, iz baze, od obitelji koje su posvojile djecu ili su u procesu posvajanja. Zajednica i udruga „Josipove obitelji” nastala je među ljudima koji su praktični vjernici, koji redovito mole jedni za druge, za djecu i one koji su u procesu posvajanja, te su otvoreni i novim izazovima poput udomljavanja djece, kao i povremenom zbrinjavanju djece čiji roditelji zbog prevelikih problema ne mogu izvršiti svoju roditeljsko poslanje. Imaju i svog duhovnika.

Dakle, članovi opisane udruge i zajednice ponovno su htjeli organizirano doći svetom Josipu. Više je razloga za to. Karlovac je središte Hrvatske pa je zgodno doći i onima iz Zagreba i onim s mora ili nekog drugog kraja Lijepe Naše. Pri svetom Josipu u Karlovcu ima dosta mjesta za molitvu, ali i obiteljska druženja. I nekako im je lijepo biti u blizini svetog Josipa u kojem prepoznaju svog uzora jer i sveti je Josip posvojio Isusa za svoga sina. Nadalje, pri svetom Josipu djeluju jako dobri animatori koji znaju kreativnim igrama zaokupiti djecu i roditelje.

Susret je započeo srdačnim dočekom, motivacijskim radionicama i bansevima. Slijedilo je misno slavlje koje je predvodio duhovnik Josipovih obitelji mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta, tijekom kojega su mnogi pristupili sakramentu pomirenja, a koje su svojim pjevanjem animirali članovi župnog dječjeg zbora „Josipove pahuljice”.

Zatim su se bračni parovi razdijelili od svoje djece. Animatori su pripremili pregršt igara djeci, a duhovnik je za to vrijeme bračnim parovima na temelju biblijskih likova Josipa i Marije te starozavjetnog Josipa iz Egipta ukazivao na životne situacije. Nema te životne situacije u kojoj se čovjek, bračni par, obitelj može naći a da već nije opisano u Bibliji, čak štoviše, proučavajući Božju riječ ona uvijek ponudi i odgovor odnosno dobro rješenje. Rasprava koja je uslijedila pokazala je da su dobro razumjeli duhovnika i da im je ovakva aktivnost bila potrebna. I djeca su bila dobro zbrinuta, odnosno animirana od animatora jer su cijelo vrijeme sudjelovali u igrama, radionicama i nisu tražili utočište roditelja. Na kraju su se igrali svi zajedno: djeca, roditelji i animatori.

U razgovoru s članovima „Josipove obitelji” saznao sam da sve češće komuniciraju s različitim državnim institucijama, odnosno osobama koje su zadužene za pomoć ranjenim obiteljima. Upravo ti razgovori, kao i molitvena aktivnost samih članova, otvara im nove spoznaje i ukazuje na nove mogućnosti i aktivnosti kojima se može pomoć u raznim životnim teškoćama ranjenim roditeljima i djeci. Za malo vremena puno je toga ostvareno, puno više nego što su i sami mogli očekivati, stoga ih pomalo obuzima sveti strah što će sve nastati od onih početnih teških spoznaja da ne mogu roditi vlastitu djecu. Na kraju se pokazalo da taj križ, žrtva neplodnosti nije bila kazna ni prokletstvo, već dar pomoću kojega ih je Bog učinio roditeljima tako divnih stvorenja djece koja su postala njihova djeca i oni njihovi roditelji u punom smislu te riječi, odnosno jedna sretna i blagoslovljena obitelj. Zahvalni na toj spoznaji ne mogu ostati zatvoreni novim poticajima i pomoći koji poput njih pomoć traže. Kako je lijepo živjeti s ovakvim ljudima, zaključio je tom prigodom mons. Sente.