JURAJ MULIH - OBNOVITELJ OSLOBOĐENE HRVATSKE

JURAJ MULIH – OBNOVITELJ OSLOBOĐENE HRVATSKE
U Starogradskoj vijećnici pod pokroviteljstvom dr. Jure Radića predstavljena knjiga o jednom od najistaknutijih ljudi hrvatske obnove nakon izgona Osmanlija u 18. stoljeću, koju je napisao isusovac Ivan Fuček, prvi Hrvat nakon Ruđera Boškovića koji je postao redovitim profesorom na Papinskom sveučilištu u Rimu
Skup u Starogradskoj vijećnici na Gornjem Gradu u Zagrebu 7. travnja ove godine bio je više od uobičajenog predstavljanja nove knjige. Predstavljena je, naime, knjiga Ivana Fučeka “Juraj Mulih – život i djelo” ali je to zapravo bilo ponovno otkrivanje hrvatskoga života u 18. stoljeću, kad se domovina znatnim dijelom oslobodila stoljetnog robovanja Osmanlijama, i povezivanje ondašnje duhovne obnove s prilikama i potrebama suvremene Hrvatske koja također živi doba obnovljene nezavisnosti. Juraj Mulih bio je svećenik, hrvatski isusovac, pisac i glazbenik, nadasve pučki prosvjetitelj koji je propješačio cijelom, u ono doba slobodnom Hrvatskom, od Senja do Osijeka i Varaždina, također hrvatskim selima u Mađarskoj sve do Budima. Posvuda je okupljao mnoštva, razumljivim jezikom propovijedao vjeru i čovječnost, dijelio narodu mnoštvo baš za te prilike tiskanih knjiga. Pješačio je bos od sela do sela, s kriškom kruha i komadićem sira u torbi, pazeći da ne bi svojim pothvatima ekonomski ugrozio siromašne mjesne župnike. Ulijevao je dušu, crkvenu i narodnu samosvijest narodu koji se tek oporavljao od teških rana turske okupacije. Suvremenici bilježe brojne slučajeve naglih i neprotumačivih ozdravljenja bolesnika nad kojima je on molio. Narod ga je smatrao svecem; britki onodobni kroničar Baltazar Adam Krčelić koji je znao bespoštedno razotkrivati slabosti i visokoga klera, posvjedočio je da je Mulih bio neporočna života, da je bio svet. Na dan njegove smrti 31. prosinca 1754., zagrebački sabornici zatražili su od Družbe Isusove da učini iznimku od svog uobičajenog postupka s pokojnicima i da njegovo mrtvo tijelo izloži cijela četiri dana, da mu mnoštva ožalošćenog naroda iskažu počast. Milihovi smrtni ostaci i danas počivaju u akademskoj crkvi sv. Katarine na Gornjem Gradu.
Sve se to ukratko moglo čuti na svečanom predstavljanju Fučekove knjige o Milihu u Starogradskoj vijećnici. Knjigu su zajedno izdale tri ustanove: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Svečanost je održana pod pokroviteljstvom Ureda predsjednika Republike Hrvatske dr. Jure Radića. Svečanost je zanosno vodio prof. dr. fra Bonaventura
Duda a govorili su akademik Josip Vončina, isusovački provincijal o. Franjo Pščenićnjak, teolog akademik dr. Ivan Golub, podravski kajkavski književnik Đuka Tomrlin-Picok, dr. Jure Radić i na kraju sam pisac.
Iz svih govora usporedno s likom velikoga Muliha izdizao se i lik pisca knjige dr. Ivana Fučeka. Riječ je o jednom od najistaknutijih ličnosti Crkve u Hrvata. On je nakon Ruđera Boškovića prvi Hrvat koji je postao redoviti profesor na Papinskom sveučilištu. U tom je smislu dr. Jure Radić istaknuo da vidi na naslovnici knjige dva velika imena: Jurja Muliha koji je duhovno obnavljao Hrvatsku nakon oslobođenja od Turaka i Ivana Fučeka koji je očito jedan od najistaknutijih ljudi suvremene hrvatske obnove nakon oslobođenja od komunizma i obrane hrvatske nezavisnosti.
Mulih je najistaknutiji naš kajkavski pisac 18. stoljeća. Rođen je u Hrašću kod Odre nedaleko od Zagreba g. 1694. U starini su ga jako hvalili ali pošto je Družba Isusova bila ukinuta i on je uglavnom zaboravljen. Pisao je ponajviše katekizme i molitvenike, više od dvadeset objavljenih djela. Glavno mu je djelo “Posel apostolski vu navuku krščanskem postavljen”, Zagreb, 1742. (riječ posel tu znači poslanik-misionar), veliki katekizam u dva sveska, oko 1800 stranica.
Ivan Fuček rođen je u Đurđevcu, u Podravini 1926., stupio u Družbu Isusovu, postao svećenikom, doktorirao i habilitirao teologiju, postao profesor na Filozofsko-teološkom instiutu DI i Katoličkom teološkom fakultetu u Zagrebu, sada je redovni profesor za specijalnu moralnu teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Bio je član Međunarodne teološke komisije, također je član više međunarodnih znanstvenih društava. Piše u domaćim i stranim časopisima a objavio je više stručnih i popularnih djela, osobito s područja kršćanskog pristupa ljudskoj spolnosti.
Nazočni Đurđevčani darovali su svom slavljeniku umjetničku sliku zavičajne crkve. Glazbenice Tamara Felbinger i Hrvojka Mihanović-Salopek izvele su dvije Mulihove skladbe. Nakon promocije sve su goste bogato počastili generalni sponzor toga slavlja “Podravka” d.d. iz Koprivnice i “Topcommerce” d.o.o. iz Đurđevca.
Neki od govornika, posebno dr. Ivan Golub, napomenuli su da su arhivska svjedočanstva o Mulihovoj osobnoj svetosti tako sadržajna i čvrsta, kao i svjedočanstva da ga je narod smatrao svecem i uticao se njegovom zagovoru, toliko jako, da još uvijek nije kasno misliti o njegovu proglašenju blaženim.

KNJIGA OSUDE I PRAŠTANJA
U Zagrebu predstavljena knjiga “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Ivice Relkovića
U prepunoj dvorani Tribine grada Zagreba 7. 4. u organizaciji Hrvatskog katoličkog zbora MI, predstavljena je knjiga “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Ivice Relkovića. Uz sudjelovanje o. Vladimira Horvata i g. Tomislava Vukovića, koji su o knjizi govorili s teološkog i povjesničarskog motrišta, te samog autora koji je pojasnio i književno-istraživački postupak ali i osobno katoličko stajalište s kojega je pristupio pisanju knjige, predstavljanje je popraćeno i biranim glazbenim programom uz sudjelovanje tamburaškog orkestra “MI tamburice”, zbora mladih i vokalnih solista.
Knjiga “Savle, Savle, zašto me progoniš?” tiskana u biblioteci “Duhovna kuća” i nakladi Hrvatskog katoličkog zbora MI, jedno je od onih književnoteorijskih djela kakva predstavljaju novost u hrvatskom duhovnom prostoru. Autor, i sam bivši zatočenik srpskog koncentracijskog logora u koji je dospio krenuvši na hodočašće u vrijeme “balvan revolucije”, raščlanjuje u ovoj knjizi duhovne, u prvom redu književne pretpostavke zla kojim je prožeta velikosrpska agresija. Metodom opširnih citata iz književnih djela srpskih autora (Radovana Karadžića, Vojislava Lubarde, Miodraga Bulatovića, Gojka Đoge, Vuka Draškovića i Branislava Petrovića) i komentara na sadržaj i ideologiju zločina kojim su ta djela prožeta, Relković u isto vrijeme pokazuje nedvojbeno namjerno krivotvorenje povijesnih činjenica, hotimično manipuliranje nacionalnom mržnjom i programatsko pozivanje na rat i zločin, etničko čišćenje i najnečovječnije oblike zločina prema nesrpskim narodima. Autor navodi i podatke o učestalosti ponovljenih izdanja ovih knjiga, tiražu u kome su tiskane, dolazeći do zaključka da su bila umnažana i rasturana kao klasična propaganda u količini posve neuobičajenoj za književne prilike u bivšoj Jugoslaviji, pače i čitane u tvorničkim halama i na velikim skupovima pred tisućama neukih ljudi, i redovito praćene pozitivnim kritikama i propagirane u najširim slojevima srpskog pučanstva, čime je otvoreno pitanje odgovornosti takve književnosti za rat posve neovisno o proklamiranoj ideji potpune stvaralačke slobode u estetskom činu.
Posebnu vrijednost ove knjige predstavlja Relkovićev katolički životni stav, njegova čista i jasna nakana da oprosti i ukloni u hrvatskim srcima svaku pomisao na mržnju i osvetu. U tom smislu navodi se i primjer Jovana Jovanovića Zmaja, posve oprečan navedenim piscima, ali i čitav niz razmišljanja samog autora knjige o temi praštanja, odgovornosti i obraćenja. Zato je knjiga u isto vrijeme književnoteorijska studija, etičko razmatranje i intimna esejistička ispovijed, čitljiva na različitim razinama interesa i književne izobrazbe buduće čitateljske publike. Knjiga se, međutim, iskreno zalaže za načelo istine i odgovornosti, jer je praštanje i pomirenje mogućno tek nakon što se jasno i iskreno točno utvrdi svačiji stupanj odmaka od moralne okomice i granica ljudski dopuštenoga. Priznati vlastitu krivnju, pokajati se iskreno, preduvjetom je za obraćenje, a pomirenje je mogućno s onima koji su na to spremni. S ideologijom zla i “demonokracijom” sotonskih ideologija pomirenje ne samo da nije etično, nego nije ni mogućno. (DL)

OBNOVLJEN “GLASNIK BANJALU^KE BISKUPIJE”
Tragična sličnost izvještaja banjalučkog biskupa Garića iz god. 1945. i biskupa Komarice iz god. 1994.
Prvi broj vjersko-informativnog lista “Glasnik banjalučke biskupije” koji izdaje Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci, izašao je za travanj ove godine prvi puta nakon gotovo pola stoljeća neizlaženja. Glasnik je 1919. godine pokrenuo tadašnji banjalučki biskup fra Jozo Garić i izlazio je redovito punih dvadeset šest godina, do 1945. kada su ga komunističke vlasti zabranile. U broju, koji je sav u uskrsnom ozračju, više je napisa koji jačaju i pobuđuju nadu u pobjedu dobra nad zlom katoličkim vjernicima u biskupiji koja opstaje i preživljava, unatoč nečuvenom teroru srpskih vlasti. U “Riječi našeg biskupa”, u kojoj se glavni urednik Glasnika, biskup Franjo Komarica, obraća uz izlazak prvog broja vjernicima svoje biskupije, izvaci su izvještaja biskupa Garića iz posljednjeg broja Glasnika za veljaču 1945. godine. Biskup između ostaloga opisuje: “Grozote nezapamćenog rata nisu poštedile naše siromašne župe. Brojne kuće su razrušene, župske kuće zapaljene, a toliki pastiri mučeni i ubijeni… Naše su župe opustjele. Vjernici se raspršili na sve strane, sela uništena i popaljena, a ognjišta raskopana… ” Ovaj zapis iz 1945. godine kao da je pisan danas. O tome svjedoče i vijesti iz župa u rubrici “Iz života biskupije” koje je u korizmi ove godine pohodio biskup Komarica i uvjerio se u potpuno istu sliku katoličkih župa i u ožujku 1994. godine. U razgovoru u povodu ponovnog izlaženja Glasnika u današnjim prilikama u banjalučkoj biskupiji, o tome što ga je ponukalo da ponovno oživi Glasnik banjalučke biskupije, biskup Franjo Komarica ističe da je bio potaknut nedostatkom vjerskog tiska po u svojoj biskupiji, a posebno potrebom povezivanja preostalih vjernika u biskupiji, ali i onih koji su je privremeno morali napustiti. To su potrebu osjetili svećenici na terenu, koji su ga, kaže, bodrili i poticali da što prije pristupi ostvarenju te zamisli. Biskup je istaknuo da je banjalučka biskupija jedna od najviše stradalih u ovom ratu, te svjedoči da je velika utjeha u tom stradanju da vjernici iz te biskupije nisu drugima ni izdaleka nanijeli toliko zla koliko su drugi njima. Ako Bog dadne da uskoro zaživi mir i pravda na našim prostorima, nastavlja biskup, pristupit ćemo odmah već naumljenoj i duhovnoj i materijalnoj obnovi naših obitelji, župa, naših crkvenih zgrada i ustanova i zapravo cijele biskupije, u čemu će i Glasnik imati dragocjenu ulogu. (ŽV)

IMA LI SPASENJA ZA RASTAVLJENE I PONOVNO VJEN^ANE?
Pastirska pisma katoličkih biskupa iz područja Gornje Rajne o mogućnosti i euharistijskog života rastavljenih i ponovno vjenčanih izazivaju stanovita uznemirenja i zabune i iziskuju nova promišljanja
U talijanskoj katoličkoj javnosti tek sada odjekuju pastirska pisma koje su biskupi s područja Gornje Rajne, biskupija Minza, Freiburga i Rottenburga prošle godine uputili svojim svećenicima i vjernicima glede mogućnosti primanja pričesti za one vjernike koji su rastavljeni i ponovno civilno vjenčani. Riječ je o pismu “An die hauptberuflich in der Seelsorge tätigen Damen und Herren in den Diözesen Freiburg i. Br., und Mainz und Rottenburg-Stuttgart” koje je datirano 10. srpnja 1993. Spominje se i drugo “Zajedničko pastirsko pismo biskupa crkvene pokrajine Gornje Rajne o dušebrižništvu rastavljenih i rastavljenih koji su ponovno vjenčani”. Potpisnici su tih pisama biskupi Walter Kasper (Rottenburg), Karl Lemann (Meinz) i Oscar Seier (Freiburg). Riječ je o vjernim katoličkim biskupima i vrlo uglednim teolozima. Usudili su se zadrijeti u područje vrlo osjetljivo, nastojeći sačuvati katoličku disciplinu nerazrješivosti braka a opet približiti se, koliko je to god moguće, nevoljama i potrebama vjernika koji žive u takvim brakovima.
Ugledni visoko tiražni talijanski katolički ilustrirani mjesečnik “Jesus” u svom ovogodišnjem travanjskom broju donosi o tome veliki članak koji piše Giordano Muraro pod naslovom “Anche ai risposati e#! offerta la salvezza” (I ponovno vjenčanima ponuđeno je spasenje). U članku se ističe kako su se njemački biskupi obratili “braći i sestrama u promašenim brakovima, rastavljenima i onima koji su ponovno vjenčani”. Spomenuta pastirska pisma tiskana su u velikom broju primjeraka. Koliko je dosad poznato neki su austrijski biskupi izrazili negodovanje, ali od Svete Stolice nije dosad bilo, barem ne javnog, prosvjeda. Uostalom reklo bi se da spomenuti njemački biskupi i ne očekuju takve prosvjede jer ističu da su prije svega nastojali utvrditi postojeći crkveni nauk i stegu o braku, uzimajući u obzir stvarno stanje u kome se nalaze mnogi vjernici.
Što je zapravo nova u tim biskupskim pismima, zašto je javnost dijelom iznenađena a dijelom uznemirena?
Talijanski komentator prije svega ističe da su biskupi progovorili neobično razumljivim jezikom. Otvoreno se govori o takvim vjernicima, o dubokim ranama koje takvi životni neuspjesi ostavljaju u njima i njihovoj djeci, o teškoćama s kojima se sučeljavaju nakon bračnih lomova. Ističe se da biskupi s takvim pristupom slijede Krista koji se približio ljudima da bi ih mogao spasiti: “Nije ih zasuo osudom koja proizlazi iz načela, nego je otvorio njihova srca nadi polazeći od ruševina njihovog života”. Njemački biskupi traže od svojih vjernika takav pristup rastavljanjima. Isusov evanđeoski nauk o braku i bračnoj vjernosti – što ga biskupi čvrsto i bez imalo kolebanja proglašuju u skladu s cijelom katoličkom tradicijom – predstavlja se u tim pastirskim pismima ne tek kao naređenje koga se treba pridržavati, nego kao Božji dar ljudima koji jesu tvrda srca, ali im sam Bog omogućuje tako živjeti, čineći ih po sakramentu dionicima svoje vlastite sposobnosti za ljubav. Dar koji su primili oni jesu rasuli i za to su pred Bogom odgovorni, ali taj dar ne postaje bodljikava žica na kojoj bi trebali iskrvariti – tumači talijanski komentator.
Stoga biskupi najprije traže da se u kršćanskim zajednicama stvori ozračje vjerne ljubavi, “ozračje koje neće dopuštati situacije iz kojih kao da nema drugog izlaza osim rastave, stoga trebamo sjedinjenim snagama djelovati protiv pritiska koji prikazuje rastavu i ponovni brak kao nešto normalno”.
U tako stvorenom crkvenom ozračju moguće je vjernički pristupati svakom pojedinom slučaju. Posebno treba, ističu biskupi, štovati i pomagati one koji su napušteni a i dalje čuvaju vjernost. Ali, vjernici trebaju ozbiljno shvaćati i one koji su se odlučili na novi brak. Prema postojećim crkvenim zakonima takvi vjernici nisu iz Crkve izopćeni, nego ih Crkva poziva da traže put spasenja: “Oni trebaju uzdati se da od Boga mogu postići milost obraćenja i spasenja” i “trebaju doživljavati Crkvu kao zajednicu koja spašava i pomaže”. Stoga sva crkvena zajednica treba se zauzeti u razmišljanju, razgovorima, susretima i pomoći, nadvisujući tvrdoću i odbojnost čega je još uvijek mnogo prema rastavljenima.
Što se pak tiče tih rastavljenih, oni trebaju razumijeti crkveni stav i ne smiju tražiti “sve ili ništa”. Put spasenja traži postupnost obraćenja i također poniznost koja ljude čini sposobnima primati i živjeti Božje darove kojima se postiže spasenje. Svi crkveni dokumenti pozivaju takve vjernike da mole, da slušaju Riječ Božju, da sudjeluju u euharistijskom slavlju.
Ali što je s primanjem pričesti?
Tu biskupi vrlo oprezno odmjeravaju svaku riječ. Ponavljaju crkvene propise koji, dosljedni Isusovu stavu, potvrđuju da “rastavljeni i ponovno vjenčani ne mogu biti bez razlike sudionici euharistijske gozbe, budući da žive životom koji stvarno proturječi naravi kršćanskoga braka. Tko drugačije postupa protivi se crkvenim zakonima”.
No, istodobno biskupi ističu da se ne mogu svi slučajevi svesti na zajednički nazivnik i da “milost pomirenja uvijek pretpostavlja osobno obraćenje. Tu ne možemo pružati #!jeftinu milost#!. Ni pretjerana strogost, ni slabašno popuštanje u tim slučajevima ne pomažu”.
Utvrdivši tako jasna i neporeciva načela, spomenuti njemački biskupi priznaju da se može dogoditi da pojedini vjernici rastavljeni i ponovno vjenčani smatraju da imaju pravo na pričest. U svakom takvom slučaju potreban je, upozoravaju biskupi, razgovor s ovlaštenim svećenikom, koji će dotičnom vjerniku pomoći da zrelo i odgovorno razmisli. Stanovita je novost ovih biskupskih pisama što su zauzeli stajalište da vjernik koji u odgovornom razgovoru sa svećenikom stekne uvjerenje da ima pravo pričešćivati se, može tako i postupati, te da crkvena zajednica mora takvu njegovu odluku poštivati.
Giordano Muraro (koji o cijelom tom pitanju objavio posebnu knjigu pod naslovom “Rastavljeni i ponovno vjenčani u kršćanskoj zajednici”) u ovom komentaru u časopisu “Jesus” upozorava da je to prvi put koliko je poznato da katolički biskupi jedne crkvene pokrajine otvoreno izjavljuju kako rastavljeni i ponovno samo civilno vjenčani može donijeti zrelu odluku da ima pravo na pričest i da takvu odluku svećenici i vjernici dotične zajednice trebaju poštivati. No, biskupi su se potrudili opširnim razlaganjem i navođenjem crkvenih dokumenata izbjeći krivo shvaćanje. Postavljeni su određeni uvjeti. Posebno se ističe da je riječ o “sasvim iznimnom slučaju gdje vlada uvjerenje da je prethodni brak nepopravljivo promašen i da nikad nije bio valjano sklopljen: “Da su vjernici o kojima je riječ imali vremena o svemu dobro razmisliti i kajati se.” Posebno je važno da je riječ o slučaju gdje bi “napuštanje nove obitelji izazvalo tešku nepravdu”. Kad se pak takva odluka obznani zajednici, razumije se da to može biti samo zaista “zrela kršćanska zajednica koja neće zbog toga doći u napast da dovede u pitanje sigurni crkveni nauk o nerazrješivosti braka”.
Reklo bi se da je sve u skladu s poznatim crkvenim naukom i stavovima a također uznemirujuće i sablažnjivo.
Talijanski komentator posebno ističe da je u svemu najvažnije što se u tim dokumentima ponovno ističe da posljednja odluka pripada osobnoj savjesti čak i u slučaju kad se takva odluka ne slaže s pravilima što ih je vlast proglasila kao općenito važeće. Biskupi tumače da na kraju pojedinac preuzima odgovornost, da ga u tome nitko ne može zamijeniti, premda je istina da mu u donošenju odluke crkveni predstojnik treba svojim učenjem i savjetom pomoći da mu savjest bude zaista osjetljiva i da svojom odlukom ne povrijedi crkveni poredak.
Znači da crkveni predstojnici, učiteljstvo i duhovno vodstvo, ne preuzimaju odgovornost mjesto dotičnog vjernika, nego mu pomaže da se odgovorno ponaša. Njemački biskupi doslovno kažu: “Bez duhovno-pastoralnog razgovora, vrlo brižljivo vođenog, koji također sadrži skrušenje i obraćenje, nitko ne može imati sudjelovanja u euharistiji. Stoga je potreban zahvat svećenika u taj proces pojašnjenja, jer je pristup euharistiji javni i znakoviti crkveni čin. U svakom slučaju svećenik tu ne daje službeno ovlaštenje za pristup pričesti. On samo poštuje odluku savjesti dotičnoga vjernika koji je nakon ispita vlastite savjesti mogao steći uvjerenje da može pred Bogom preuzeti odgovornost za primanje euharistije. Ipak, svećenik s kojim se takav vjernik savjetovao treba o tome izvijestiti župnika da u zajednici ne bude iznenađenja ni sablazni”.
Muraro na kraju upozorava da će taj dio pastoralnog pisma izazvati najviše uznemirenja te da može zasjeniti katolički pravovjernu cjelinu dokumenta. A ta pak cjelina ističe da je Krist došao navijestiti vjernu ljubav, jer samo u takvoj ljubavi muž, žena i djeca (i s njima cijela ljudska zajednica!) nalaze snagu za život. Kršćani su dužni takvu ljubav životom naviještati i svjedočiti. Samo na taj način “Crkva se može bez nedosljednosti zauzimati za osobe s promašenim brakovima i posebno za rastavljene i ponovno vjenčane”. Upravo prema takvim vjernicima treba se ponašati vrlo trijezno i razborito. Budući da je nažalost broj rastavljenih vjernika razmjerno velik, crkvena zajednica ne može te probleme izbjegavati ni pred njima zatvarati oči. Tu se navodi misao sv. Grgura Nazijanskoga: “Ne pretjeravati krutošću, ne navoditi na grijeh mlitavim suosjećanjem.” (ŽK)

MOGUĆNOST SAMO CRKVENOGA BRAKA?
“Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Odluku kojom ukida odredbu članka 27. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Po toj je zakonskoj odredbi bilo zabranjeno vjenčanje po vjerskom obredu prije nego što se brak zaključi po odredbama toga zakona.”
Tako je, kako prenosi “Vjesnik” od 6. travnja, objavila agencija HINA. U nastavku vijesti nalazimo tumačenje iz kojeg proizlazi da od sada (očito do donošenja mogućeg drugačijeg zakona) sklapanje braka u Crkvi, odnosno, jednoj od vjerskih zajednica, nema nikakvih pravnih učinaka na državno-pravnom području. Drugim riječima, sklapanje sakramentskog braka u Crkvi državu u pravnom smislu ne zanima ništa više nego primanje pričesti, ispovijedi ili kojeg drugog sakramenta. Zato oni koji se crkveno vjenčaju nisu dužni prije toga biti civilno vjenčani. Po sadašnjem zakonu i ovoj odredbi Ustavnoga suda ni oni ni vjerski službenik koji je vodio obred vjenčanja nisu dužni to prijaviti nikojoj državnoj ustanovi. Znači da je moguće da se muškarac i žena, koji su odlučili živjeti bračnim životom a žele to uskladiti sa zahtjevima svoje kršćanske savjesti i crkvenoga zakona, smiju samo crkveno vjenčati, a da su pred državom i dalje nevjenčani, odnosno slobodnog stanja.
Što to sve može značiti u životnoj praksi? Najprije bi moglo značiti da oni parovi koji žive nevjenčano zato što ne žele vjenčanjem poremetiti postojeće imovne odnose – npr. udovica koja ima mirovinu po mužu često nije htjela legalizirati novi brak da tu mirovinu ne izgubi – sada mogu riješiti pitanje savjesti, a ne poremetiti te odnose. Župnik smije takve crkveno vjenčati, te oni onda smiju na pričest, a pred državom su i dalje nevjenčani pa ona ne gubi penziju. Osim spomenutog razloga mirovine, razlozi mogu biti različiti, opet na ekonomskoj razini, npr. pitanje nasljedstva iz obzira prema već postojećoj djeci i slično. Time se doista otvaraju nove mogućnosti i vjerojatno nameću nova pitanja. Moglo bi se pomisliti i na razmjerno brojne slučajeve mladih koji se vole i često bračno žive, a ne sklapaju braka jer nemaju za to ekonomskih uvjeta. Hoće li razboriti svećenik takvima – ako su doista sasvim odlučni glede svoje ljubavi – predložiti da tiho sklope brak po crkvenom zakonu? To bi im riješilo pitanje savjesti, a u javnosti bi sve ostalo kao što je i bilo. No odmah je očito da se tu nameću nove poteškoće.
Kad je pak riječ o onima koji nevjenčano zajedno žive, treba se ipak sjetiti da postojeći zakon i glede imovnih odnosa u stanovitoj mjeri priznaje njihovo zajedništvo.
Da li je najnovije rješenje Ustavnoga suda RH samo prijelazna mjera prema novom zakonu koji će – kao što su to hrvatski biskupi predložili – ozakoniti da crkveni brak ima pravne učinke kao i civilni brak, te da mladenci ne moraju čin vjenčanja ponavljati nego da samo vjerski službenik na određeni način preda podatke državnom matičaru? Hoće li taj budući zakon obvezati mladence i vjerskog službenika da to učine, ili će ostati mogućnost samo crkvenog braka bez državno-pravnih učinaka? Koliko bi doista vrijedilo cijelo to pitanje mirno i zaista stručno proučiti prije donošenja novoga zakona jer, ne krije li se tu obnovljena mogućnost davne crkvene prakse koja se zvala “matrimonium conscientiae” (brak savjesti), gdje je Crkva dopuštala sklapanje braka bez javno pravnih učinaka? Tako je doista potrebna odluka Ustavnog suda otvorila i nepredviđena pitanja. (ŽK)

KOJU JE ULOGU ZAPAD POVJERIO HRVATSKOJ NA SUSRETIŠTU CIVILIZACIJA
U govoru zastupnicima HDZ-a Zastupničkog i Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske na njihovoj sjednici 7. travnja, a stenogram toga govora objavljen je u “Vjesniku” od 10. travnja, predsjednik dr. Franjo Tuđman je među ostalim rekao:
“Nasuprot stalne povijesne civilizacijske podjele koja se ovdje i danas zbiva, u tom sklopu nam je taj zapadni svijet, pa i Sjedinjene Američke Države, dodijelio i jednu posebnu ulogu koja je na svoj način nastavak uloge koju je hrvatski narod ovdje sam imao tijekom svoje povijesti, na dodiru i raskolu civilizacija između istočnog i zapadnog kršćanstva i usložnjavanju nastankom i treće, islamske civilizacije.”
“Sjedinjene Američke Države su nam preporučile da idemo na savez s Muslimanima, jer je zapadni svijet htio jednim takvim rješenjem spriječiti da u Bosni ne dođe do stvaranja samostalne islamske države na tlu, Europe, na tlu Zapada. Mi smo vrlo lako prihvatili takav savez, bez obzira što je bilo i otpora i kod nas, ali je muslimansko vodstvo trebalo itekako nagovarati da pristane na taj sporazum i da odustane od svoje posebne samostalne muslimanske države.
U tom su se momentu, u tom su se sklopu poklopili interesi Hrvatske, hrvatskoga naroda i Zapadnog svijeta.”
“To je zadaća koju pametnom politikom u Bosni i Hercegovini, i razboritom politikom između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, možemo u toj konfederaciji uspješno rješavati, jer ćemo na svojoj strani imati zapadni svijet – i Europu i Sjedinjene Američke Države, jer je to u interesu i tog zapadnog svijeta u odnosu na civilizacijske podjele, između istočne pravoslavne Europe i zapadne Europe, u čemu se problem islamskog svijeta pojavljuje kao poseban problem, ne samo u okviru Bosne nego i Europe.”
“Jasno je da će se na ovom tlu uvijek sukobljavati Istok i Zapad, istočna Europa s ovakvom ili onakvom Rusijom, i zapadna, i još s tom muslimanskom sastavnicom.” (ŽK)