Budi dio naše mreže
Izbornik

"Kad bi svijet bio sav Božji ne bi trebalo vojske"

Lk 7,4

Propovijed zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića na vojnom hodočašau u Mariji Bistrici, 6. listopada 1996.

Slušajući sada Božju riječ pokušajmo ući u njezinu poruku. Isus govori ovu prispodobu svojim slušateljima, u svom vremenu, u Izraelu. Izrael je bio odabrani Božji narod, u kojem je Bog neprestano naviještao dolazak Spasitelja, kojemu je slao proroke i kojega je odgajao u vjeri u pravoga Boga među poganskim narodima koji nisu poznavali pravoga i živoga Boga, nego su štovali razna božanstva. I taj izabrani izraelski narod trebao je biti nosilac vjere u pravoga Boga, ali i svjedok životom što vjera čini u čovjeku i za što ga odgaja i što čovjek i narod postaju vjernošću Božjem savezu, vjerni Bogu. Međutim, i u tom izabranom narodu događala su se otpadništva, prijelaz na idolopoklonstvo, događao se zaborav pravoga Boga i događao se nemoralni život.
To je taj vinograd, izabrani, njegovani, o kojem pjesnički prorok govori da je trebao uroditi grožđem, a izrodi vinjagom. Što mu se dogodilo? Dogodilo mu se pustošenje, opustio je, zarastao u trnje i drač, i tako je bio znak da Božji blagoslov više ne živi u tom narodu, u tom vinogradu, jer je on napustio Boga, a ne da bi Bog napustio njega. Izraelski narod je bio samo nosilac starozavjetne objave Božje, kojim se pripremala punina vremena, a punina vremena je dolazak Isusa Krista. Isus Krist je ta punina Božje objave, Božje ljubavi, Božjeg približavanja čovjeku; da je Vječna Riječ, druga božanska osoba Presvetog Trojstva, usvojila našu ljudsku narav postavši čovjekom i rođen od Blažene Djevice Marije, da bi objavio Spasenje, ponudio otkupljenje čovjeku i ponovno sabrao ne samo jedan izabrani narod, nego iz svih naroda svijeta izabrao novi Božji narod, novi Božji vinograd, koji će donositi plodove pravednosti, svetosti i Božje ljubavi.
Kad se Isus pojavio u Izraelu u punini vremena, mnogi Izraelci nisu ga prihvatili, nisu uzvjerovali da bi pošli za njim i živjeli njegovu istinu, nego su ga razapeli na križ. I to je ta prispodoba; kad gospodar vinograda šalje svoga sina vinogradarima i oni ga ubiše. Ali Isus Krist je Spasitelj, On je Bog, koji je svojim ljudskim tijelom, svojom ljudskom naravi htio biti kao žrtva, žrtva ljubavi za spasenje svijeta.
Zato je križ oltar na kojem se Bog žrtvovao, a prikovaše ga ruke griješnika, da bi ti isti grješnici čuli glas s križa: “Oče oprosti im jer ne znaju što čine.”
Vojska. Koliko zvanja ima u ljudskom društvu, koliko službi, a sva su usmjerena da služe čovjeku, za dobro čovjeka. I na području znanosti, i na području kulture, i na području politike i gospodarstva, i na području vjere: sva su ta zvanja u službi čovjeka kao osobe, u službi zajednice koja se zove obitelj i u službi šire zajednice koja se zove narod. Svako to zvanje nosi svoju odgovornost za opće dobro, da se obavlja časno, pošteno i vjerno. A čemu onda vojnici? Čemu vojska?
Vojska je stvarnost cijele povijesti. I nema naroda, nema države, koja nije imala u prošlosti i koja ne bi imala u sadašnjosti tu službu, taj poziv vojske. Kad bi svijet bio sav Božji, ne bi trebalo vojske. To je zvanje koje ne bi bilo potrebno da u svijetu nema zla, da u svijetu nema agresije, da nema otimačine, da nema težnje jakih i moćnih da pokore i izrabljuju slabe. Zato je zapravo smisao vojske obrana. To je onaj plemeniti smisao vojske. Braniti dobro, braniti mir, braniti slobodu, braniti prava, a nikada osvajati tuđe, nikada otimati tuđe, nikada gaziti drugoga.
Obrana. Obrana je moralno pravo da svaki ugroženi i napadnuti od nepravednog napadača smije braniti i svoj život i svoje pravo, a narod smije braniti i svoju domovinu i svoj dom, svoju slobodu i svoj mir.
To zvanje, teško i odgovorno, upućeno je i opravdano je baš tim zahtijevom da se sačuva mir. Ako jedan narod ima osiguranu obranu, teško će se neki napadač odlučiti da ga osvaja.
Tako je i hrvatska vojska i policija izrasla iz te nužde, iz te potrebe obrane. Jer moralna je obrana pravo, ali u granicama opet etičkih normi, koje traže da nikada ni obrana ne prelazi u nasilje, u mržnju i osvetu.
Vojničko zvanje je prisutno u povijesti, ono je prisutno i u Svetom Pismu. Imamo u Evanđelju primjer s velikom porukom. Dok su neki Izraelci mislili da Isus Krist pripada samo njima i da je Evanđelje upućeno samo njima, Isus pokazuje da je Evanđelje upućeno svim narodima i svakom čovjeku, jer je Bog Bog svih naroda. Bog je stvoritelj svakog čovjeka i Bog ljubi svakog čovjeka.
I dok su toliki Izraelci odbacivali Isusa i nisu u njega vjerovali, imamo primjer jednoga časnika, rimskog časnika, dakle nije bio Izraelac nego poganin, ali poganin tražitelj Boga i možemo reći štovatelj pravoga Boga, kojemu je obolio sluga. Rimski satnik u Kafarnaumu euje za Isusa i sluša o njemu, kako propovijeda čudesnu nauku i vjere i ljubavi i istine. I kako čini čudesna djela: ozdravlja bolesne, oživljava mrtve, vraća vid slijepima, čisti gubave, prolazi zemljom čineći dobro na svoj božanski način i svojom božanskom svemoći. Čuje on to o Isusu, i sluga mu teško bolestan, a taj sluga bio mu je drag, i zato on šalje židovske starješine iz Kafarnauma k Isusu da bi ozdravio njegovog slugu. A ti starješine su kazali Isusu: “Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod i sinagogu nam je sagradio!” (Lk 7,4-5).
Dakle, taj rimski satnik, možemo reći predstavnik Rimskog carstva koje je okupiralo izraelsku zemlju, gradi sinagogu izraelskim vjernicima. Isus nikada nije zatvorio uši pred iskrenom molitvom potrebnoga, jer je on ljubav, to je Srce Božje. I on se uputi prema kući toga rimskog satnika. Židovima je bilo zabranjeno ulaziti u pogansku kuću, a Isus ide slobodan u svojoj božanskoj slobodi u satnikovu kuću. Međutim, taj rimski satnik ima toliko strahopoštovanje pred Isusom da se nije usudio dopustiti mu da uđe u njegovu kuću, nego poručuje: “Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj! Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike, pa reknem ovomu: #!Idi!#! – i on ode, drugomu: #!Dođi!#! – i on, dođe, a sluzi svome: #!Učini to!#! – i učini” (Lk 7,6-8).
Čuvši to Isus, kaže sveti evanđelist Luka, zadivi mu se, okrene se mnoštvu koje ga je pratilo i reče: “#!Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.#! Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađu slugu zdrava!” (Lk 7, 9).
Riječ poganskog satnika, časnika, milijarde i milijarde puta je ponovljena u svetoj liturgiji. Prije svete pričesti, kada u naše srce dolazi Isus, onaj isti Isus iz Kafarnauma, iz Jeruzalema, s Križa i Uskrsnuća, kad se dariva čistoj duši, oslobođenoj od grijeha i očišćenoj u svetoj ispovijedi, pod prilikama kruha i vina, u euharistijskim prilikama, ali stvarno i živ prisutan, što Crkva govori? – “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit ae duša moja”. Ponavlja riječi jednog satnika. Jednoga rimskog časnika koji nije bio ni kršten!
Imamo opet zapisano u Djelima apostolskim u povijesti prve Crkve: apostoli poslani od Isusa Spasitelja nakon Uskrsnuća, primivši Duha Svetoga, snagu i mudrost, počeli su naviještati izraelskom narodu Evanđelje o Isusu Kristu raspetom i uskrsnulome. Najprije u Jeruzalemu. A Isus im je rekao: “Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje” (usp. Dj 1,8). Dakle, poslani ste svim narodima da naviještate Evanđelje. Ali Izraelci su to teško shvaćali jer su si prisvajali Boga i Spasitelja.
I opet, opet jedan rimski časnik, o kojem pišu Djela apostolska. Piše to u Djelima apostolskim, glava 10:
“U Cezareji bijaše neki čovjek, imenom Kornelije, satnik takozvane italske čete, pobožan i bogobojazan sa svim svojim domom” ( Dj 10,1). Dakle, čovjek pobožan, i satnik pobožan. I vojnik može biti pobožan i bogobojazan sa svim svojim domom. Kako je očitovao taj rimski satnik svoju dobrotu, svoju pobožnost? “Dijelio je mnogo milostinje narodu i bez prestanka se molio Bogu.” I što Bog čini? Tko god traži Boga, tko ga iskreno želi upoznati, povjeriti mu se, naći će ga, jer Bog traži čovjeka. I eto što Bog čini u odnosu prema tom satniku Korneliju; šalje mu anđela Božjega, i kaže: “U viđenju, negdje oko devete ure dana, ugleda on jasno anđela Božjega gdje dolazi k njemu i veli mu: #!Kornelije!#! Zagleda se u nj pa mu prestrašeni reče: #!Što je, Gospodine?#! A on njemu: #!Molitve su tvoje i milostinje uzišle kao žrtva podsjetnica pred Boga. Zato sada pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost u nekog Šimuna kožara čija je kuća uz more!#!” (Dj 10,3-6).
Dakle, Korneliju anđeo Božji govori: Šalji po Petra! On će ti reći što ti je vjerovati. On će ti reći komu ti je vjerovati i kako ti je živjeti. Petar! Ne govori mu anđeo, ne propovijeda mu anđeo Evanđelja, nego ga šalje k učiteljstvu Crkve, Petru. I Petar također prima objavu Božju da ide Korneliju. Nema više granice. Ljubav ne poznaje granice. Vjera Božja ne poznaje granice i svakom je narodu ona ponuđena i svakom čovjeku. I dođe Petar u kuću Kornelijevu, u kuću pogansku, a to mu je kao Židovu, po židovskim shvaćanjima bilo zabranjeno. Kornelije kad ugleda Petra klekne pred njega, a Petar mu kaže: “Ustani, ja sam čovjek!” I Kornelije mu reče: “Evo nas, dakle, sviju pred Bogom da čujemo sve što ti zapovijedi Gospodin!” (Dj 10,33).
“Evo, to je raspoloženje duše u odnosu prema Riječi Božjoj. Da čujemo sve što ti zapovijedi Gospodin”. Dakle, vidimo da u tim Božjim planovima s čovjekom i to zvanje vojnika nije odbačeno, nego baš vojnicima Bog na poseban način u ovim zgodama pokazuje svoju pažnju.
A onda vojnici, vojnici na križnom putu izvršili su ono što im je bilo zapovijeđeno da raspnu Raspetoga. A ipak, kad se potresla zemlja i kad su pucale stijene, opet rimski easnik ispovijeda vjeru u Isusa Krista Raspetoga: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji” (Mk 15,39).
Dakle, to vojničko zvanje ima svoj smisao ali mora sačuvati svoje dostojanstvo. I zato vojnik kršćanin, vojnik vjernik, vojnik hodočasnik koji nosi krunicu oko vrata i koji je na taj način htio pokazati da vjeruje u Božju zaštitu i zagovor Majke Božje, on se mora odlikovati svim onim krepostima koje smo i danas čuli od svetoga apostola Pavla. On govori: “Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvale vrijedno jer je što krijepost, jer je što pohvala, to nek vam je u srcu.” (Fil 4,8).
Kažu da vojnik mora biti hrabar. Mora imati hrabro srce kad je u obrani izložen opasnosti. Ali i vojnik mora imati dobro srce. Zato to dobro srce očituje da bude zaštitnik slaboga, pomoćnik ugroženome, pa bio to i neprijatelj. Zato vojnik sa srcem, s kršćanskim srcem, poštuje i zarobljenika: i nikad neće prekoračiti granice obrane da bi činio nasilje i da bi iživljavao mržnju i osvetu. Čovjek vojnik, ali čovjek srca.
Kad se događaju elementarne nesreće, lijepo je da i vojska priskače u pomoć kao ljudi srca da pomognu, kao što su i sada priskočili u pomoć u Stonu za vrijeme potresa, u Slavoniji za vrijeme poplave. Dakle, i tu vojska pokazuje da nije samo ratnička, nego da može biti i u službi mirnodopskog života i razvoja naroda.
Crkva pristupa svakom čovjeku kao vinogradu Božjem. Da ga obrađuje, da ga njeguje i da izraste bogat plodovima dobrote i pravednosti, čestitosti i poštenja. I zato je svaki čovjek vinograd Božji. Ali čuli smo u ovim prispodobama iz proroka Izaije i Evanđelja da taj vinograd Božji može postati pustoš. Da se može izobličiti. Umjesto da donosi plodove dobra, postaje obrastao trnjem, korovom i dračem, opustošen. Tako čovjek može izrasti u nešto lijepo, da se kaže kako lijepo zvuči “čovjek”, ali može izrasti i u nešto strašno, da se kaže kako strašno zvuči “čovjek”. Opustošeni vinograd.
Zato je potrebno njegovati čovjekovu dušu. Odgajati čovjekovo srce. Svi smo ranjeni i svi smo nagnuti na zlo. Taj egoizam, ta sebičnost, to je tako strašna pobuda u nama da smo često puta iznutra zarobljeni. U sebi smo okovani, u sebi smo robovi, ako se ne oslobodimo.
Isus je rekao: “Tko god čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34). “Ako vas, dakle, Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni” (Iv 8,36). Čime to Isus oslobađa? Opraštanjem. Svojim milosrđem. Zato nam je dao krštenje, da bismo se rodili kao djeca Božja i oslobodili svih svojih grijeha. I postali novi i Božji. Sinovi Božji. Zato nam je dao ispovijed, da bismo se, ako smo poslije krštenja opet opustošeni kao vinograd, mogli opet obnoviti, ozdraviti, osloboditi se i opet biti Božji.
Crkva, dakle, odgaja čovjeka riječju Božjom, objavljuje mu ljubav Božju, poziva ga na obraćenje i sakramentima liječi dušu, da bude dobra i sveta i da bude čovjek dobra srca.
Škola! Isto tako je pozvana, to je njezin smisao; da daje ne samo znanje čovjeku, tom djetetu, tom mladiću, toj djevojci, nego da i odgaja srce, da odgaja savjest, da odgaja spoznaju razlike između dobra i zla, da dobro nikada ne može biti zlo a zlo nikada dobro. Psovka nikada ne može biti molitva, a molitva nikada neće biti psovka. Dobra riječ nikad neće biti zla, a zla riječ nikada dobra, ni zla misao nikada dobra misao, ni mržnja nikada dobro.
Škola također ima smisao da odgaja mlade naraštaje za čestitost, za pravednost, za poštenje po Božjoj volji. Ali i vojska je ustanova odgoja. To bih želio posebno danas naglasiti i vama, dragi časnici: i vojska ima ulogu da odgaja čovjeka. Dakako, na svoj način. Da kroz vojničku službu, kroz vojničke vježbe, taj mladi čovjek shvaća da je život ozbiljan i da ne može biti života bez odgovornosti, bez discipline, bez samodiscipline; da se uskla?uju svi pojedinci u jedno zajedništvo, koje postaje složno, suodgovorno i da se tako mladi čovjek čeliči za čvrstoću života. Jer život nije igra, život nije zabava, život je ozbiljnost, život je dar koji se mora dobro shvatiti i dobro živjeti da bi bio dostojan čovjeka i Boga.
Zato i vaše hodočašće nije tek neka parada, nego svjedočanstvo; da u hrvatskoj vojsci Isus Krist također ima svoj prostor, da bi došao u srca vojnika svojom istinom, otkupljenjem i svojim spasenjem. Zato ste danas ovdje, s tim motivom. Samo s tim motivom. Da molite, da slušate Božju riječ i da ispitate svoju savijest i da s ovog hodočašća pođete opet u svoje jedinice nekako obnovljeni, raspoloženi za dobro, za ono što je časno i plemenito, da budete Božji u svim odnosima.
Deset Božjih zapovijedi bi trebale biti napisane u svakom vašem prostoru gdje se krećete. To je najkraći ustav svijeta. I svi ustavi država da bi bili pravedni, da bi ostvarivali odnose među ljudima i zaštitili svakog čovjeka, njegovo dostojanstvo i pravo, samo toliko mogu biti pravedni koliko usvoje duh Božjih zapovijedi. A u tim su zapovijedima svi odnosi uključeni.
Prvi je odnos Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Ja i moj Bog. Ja i moja istina i moja ljubav, moj Stvoritelj i moj Spasitelj. Da li ga poštujem, da li mu se povjeravam, da li ga slušam?
Jedna mlada Ruskinja obratila se iz svoga bezboštva i onda je napisala poslije krštenja što je kršćanin: Čovjek koji živi s Bogom, jednu volju, jedan život i jednu ljubav.
Poštuj Božje ime, ne izusti ga uzalud. Svetkuj dan Gospodnji. Onda, odnos prema starijima. Nisu to samo tata i mama. To su i naši predstavnici i naši predstojnici i naši starješine. Poštuj oca i majku; to znači poštuj starijega, poštuj svoga pretpostavljenoga da on poštuje tebe. Odnos poštovanja. Nema u Božjim mislima sukoba generacija, starih protiv mladih i mladih protiv starih. Božja vizija zajedništva je sloga i poštovanje jednih prema drugima.
Poštuj svoje tijelo, poštuj tijelo drugoga. To je to viteštvo, kojim se kršćanin odnosi prema ženskom spolu. Žena nije igračka. Ona nije stvar. Ona je ljudsko dostojanstvo. Bog je stvorio muža i ženu da u zakonitom i od Boga blagoslovljenom braku ostvaruju Božju zamisao te ljubavi, tog zajedništva, u međusobnom poštovanju i u prihvaćanju života s ljubavlju prema životu. To je ta zapovijed čistoće do braka: ne sagriješi bludno. I to je ta zapovijed: ne poželi tuđega bračnog druga. Poštuj taj zakon, temeljni zakon da se spasi osoba, da se spasi mladost, da se spasi obitelj.
Odnos prema životu. Ne ubij. Ta zapovijed obavezuje na poštivanje života. Ali kad si u takvoj situaciji da si nepravedno napadnut da ne možeš na drugačiji način spasiti svoj život, onda je to situacija koja je jednostavno tragična, ali u koju si ti tragično unesen. Zato i u ratu, i obrambenom ratu ginu ljudi. Ali ima i zapovijed: ne poželi tuđe stvari, ne ukradi, ne reci lažna svjedočanstva na svoga bližnjega.
Kada je Ivan Krstitelj propovijedao na rijeci Jordanu, tada su došli k njemu vojnici također pitati: “A nama, što je nama činiti?”. Dakle, Ivan je tresao savijesti; i onih farizeja i onih carinika i onih vjernika i pitali su “a što nam je činiti?”. Dođoše i vojnici, i što im je rekao: “Nikome ne činite nasilje, nikoga krivo ne optužujte i budite zadovoljni sa svojom plaćom” (Lk 3,14). To je bila preporuka svetog Ivana Krstitelja.
Težak je život. To osobito osjećaju ranjeni, očevi i majke bez svojih sinova, žene bez muževa, djeca bez roditelja. Težak je život, ali zajedništvo dobrote, pravednosti i velikodušnosti može učiniti život lakšim, podnošljivijim, zadovoljnijim, i svi smo pozvani da gradimo takvu domovinu.
Ako je Hrvatska, hvala Bogu, slobodna, i ako nakon tisuću godina ipak mi postajemo i međunarodno priznata država, svi smo odgovorni da to bude blagoslovljena zemlja za svakoga građanina. Da svaki građanin te zemlje osjeti da je to njegova domovina, u koju ulaže svoje poštenje, svoj rad, svoju savijest.
S tim mislima vas pozdravljam i potičem, i sve povjeravam posebnoj zaštiti Majke Božje. Isus nam je dao svoju majku kao čuvaricu i zaštitnicu s križa, kao posebni dar svoje ljubavi: da nam bude majka.
Ipak je znakovito da je jedina vojska na svijetu koja je nosila krunicu oko vrata bila hrvatska obrambena vojska. Ali ne samo kao neki znak, nego izraz vjere, izraz pobožnosti, određene baštine one pobožnosti zbog koje su naši pradjedovi, djedovi i očevi gradili tolike crkve u čast Majci Božjoj, jer su znali: ona je majka koja nam dovodi Isusa i koja nas dovodi k Isusu. Tko voli Majku Božju, naći će Spasitelja. Susrest ae se s Isusom Kristom, jedinim Spasiteljem, naći će Boga i naći će mir. Amen.