Kako postupati s kulturnom baštinom (2)

U prošlom broju našega biltena objavili smo prvi dio izvoda iz dokumenta što ga je prošlog mjeseca objavilo Papinsko povjerenstvo za crkvena kulturna dobra. Dokument se odnosi na suvremeno čuvanje, upotrebu i prilagodbu kulturnih dobara koja su povjerena crkvenim ustanovama. Dokument je izravno upućen vrhovnim poglavaricama i poglavarima redovničkih zajednica, ali se sadržajno odnosi na sve crkvene ustanove koje su čuvarice stanovitih vrijednosti sakralne baštine. Ovdje donosimo drugi dio izvoda iz toga dokumenta koji su važni ne samo za redovničke zajednice.
Muzejska građa: izazov za pronalaženja vlastitih korijena

“U tijeku povijesti bogoštovna zdanja i redovničke kuće postadoše mjesta gdje su se skupila brojna svjedočanstva življene vjere različitih zajednica: ures i glazbala za bogoštovlje, slike i kipovi, mali i veliki pregledi svakodnevne upotrebe. U mnogim zajednicama od nekoga se vremena počelo sustavno slagati tu građu u prikladne prostore. Trud za ucjeljivanje tih vrijednosti u didaktičku cjelinu pomaže redovnicima i posjetiteljima tih izložbi iznova sagledavati povijest određene redovničke obitelji po događajima svakodnevice, kako u zajednici, tako u apostolskom zauzimanju, što se pokazalo vrlo pozitivnim. Posebnu pozornost treba poklanjati liturgijskim predmetima. U okviru mogućnosti i koliko je prikladno trebalo bi ih redovito upotrebljavati u stanovitim slavljima i trebalo bi im osigurati najbolje uvjete očuvanja, kao što su s toliko skrbi proizvedeni.

Svu građu koja se bilježi kao muzejska treba skupljati i brižno čuvati. Nakon prvog popisa dobro je načiniti inventar, opći i podroban, u skladu s metodičkim kriterijima suvremene znanosti, ne zanemarujući ništa što je važno kao npr. iscrpnu fotografsku dokumentaciju. Prema konkretnim prilikama, naročito radi sprečavanja nepopravljivih šteta i opasnosti otuđenja i/ili krađe, ponekad je razborito svu građu raspršenu po različitim područnim kućama okupiti u jedan ili nekoliko centara na razini provincije ili nacije. U tom osjetljivom pothvatu treba izbjegavati nepravde prema područnim kućama do kojih bi došlo udaljavanjem stanovitih relikvija koje su osobito važne mjesnim crkvama.

Čuvanje građe ne podliježe isključivo niti pretežno arheološkom interesu, nego ona više izražava želju boljeg poznavanja izvora ljudske i religijske povijesti. U tom pogledu briga za proizvode umjetničkog obrta i finije umjetnosti potiče savjesti za suvremeno sučeljavanje kako sa složenim društvenim uvjetima, tako s evanđeoskim zahtjevima. Samo u vjernosti duhovnoj i kulturalnoj matrici moguće je otvoriti se novim iskustvima čovječnosti i vjere koja svakodnevno iziskuju stvaralački prinos srca i duha.”

Arhivska građa: u školi povijesti

“Važna građa, raspršena po tolikim redovničkim kućama širom svijeta, svrstava se u kategoriju arhivske baštine. Budući da je riječ uglavnom o papirima, ta je građa osobito ranjiva i propadljiva.”

“Već prema specifičnoj fizionomiji svake zajednice – uklopljene u društvene centre s posebnim pastoralnim službama ili smještene u samostansku sredinu u srce osame – narav te građe razlikuje se od mjesta do mjesta. U svakom slučaju ta građa treba biti popisana, skupljena, sređena i pristupačna svima koji produbljuju arhivska istraživanja. Od poslovnih zabilježbi do matičnih knjiga, od kapitularnih akta do popisa baštine, od državnih registara do podrobnog bilježenja sakramentalne prakse: arhivska građa pruža nit vodilju koja dopušta konkretno slijediti život određene kuće ili cijele redovničke zajednice u tijeku njezina razvoja i njezinih kriza, njezinih širenja i njezinih opadanja zbog različitih uzroka.

Arhivska građa podlaže se, dakle, cijelom nizu interdisciplinarnih analiza (od paleografije do statistike, od sociologije do znanosti komunikacija, od demografije do ekonomije) koje ocrtavaju povijesno obzorje na koje se oslanja suvremeni vjerski život. Eto škole povijesti, gdje redovnik iznova otkriva poticaje Duha koji poziva na apostolat evangelizacije i šutljive adoracije. Nasuprot proširenog mišljenja, arhivi redovničkih zajednica nisu izbe gdje se bježi u prošlost, nego su prostori gdje se otvara budućnosti.

Da bi se taj naum mogao ostvariti, vrijedi brižno ispitati prikladnost koncentriranja građe u stanovite adaptirane prostore i učiniti je pristupačnom, makar i izdaleka, zahvaljujući postupcima fotografske reprodukcije ili pomoću odgovarajućih uređaja. Vrlo je pozitivna suradnja među različitim zainteresiranim ustanovama. Ona obuhvaća široke mogućnosti od razmjene informacija do ustroja zajedničke banke podataka.”

Knjige: polet novog života

“Knjižnice ne skupljaju samo preostalu građu namijenjenu zaboravu; one sadrže riznice kršćanskoga iskustva življenoga i prenošenoga pisanom riječi. Nije riječ tek o tome da se ispune police, nego da se mnogo više srca ispune snažnom mudrošću onih koji su nam očevi i majke u vjeri, poletom novoga života na putu uljudbenog produbljivanja, sastavnog dijela osobnog i zajedničarskog posuvremenjenja za rast pojedinca i cijele zajednice.

Sama građa što ju čine knjige mora biti svrstana, popisana, koliko je potrebno restaurirana i pristupačna. Bibliografske zbirke najstarijih redovničkih družbi bit će obrađene i uključene u odgovarajuća novija djela, što omogućuje poželjnu suvremenu upotrebu. Prikladno je davati prednost centralnim zbirkama, kao što je slučaj s arhivama i knjigama. Glede tih posljednjih važno je poticati suradnju između kuća iste redovničke zajednice kao i između različitih crkvenih ustanova.”

Perspektive rada

“1) Izgleda da je važno i potrebno uzajamne odnose između biskupa i redovnika i, dosljedno, između biskupija i redovničkih zajednica, uspješno ostvarivati na ovom području kulturnih dobara.
To se može ostvarivati:
– tražeći najveći mogući sklad i sukladnost propisa i smjernica nacionalnih i područnih biskupskih konferencija kao i biskupija;
– pružajući dobra umjetničke, povijesne i uljudbene baštine koju posjeduju ustanove što ih vode redovnici, cijeloj kršćanskoj zajednici kako bi ta dobra mogla opet prožimati vjeru i uljudbu Božjega naroda premošćujući stanovitu udaljenost koja kao da se postavila između današnjega čovjeka i velike baštine misli i umjetnosti koja je u prošlim stoljećima povezivala kršćansku vjeru i kulturu narodâ;
– uključujući u tu životnu razmjenu zaljubljenike misli i umjetnosti, one redovnike koji imaju posebne sposobnosti u tom pogledu, tako da se ponovno izgradi idejni most između onih koji su poput redovnika kadri iz vjere služiti i svih onih što u svojim studijima i umjetničkom iskustvu traže istinu; doista nikome od nas nije dopušteno u sebe se zatvoriti a ne otvarati se cjelovitom životu Crkve i čovječanstva.”

“2) Eto zbog čega držimo da je važno rješavati problem osoba koje se izravno zanimaju kulturnim dobrima. U tom je smislu dobro poticati ta umjetnička i kulturalna zvanja koje Bog podiže za dobro ustanova i cijele Crkve.”

“3) Osim toga, osobe kojima je povjereno čuvanje kulturnih dobara prošlosti trebaju se za to ozbiljno stručno pripremiti, i to ne samo za puko čuvanje, nego u smjeru svjesnog i prilagođenog vrednovanja baštine.”

“4) Kao što smo već pisali, ima tome dvije godine, poglavaricama i poglavarima koji imaju generalne kuće u Rimu, na sveučilištu Gregorijani utemeljena je viša škola za one koji su odgovorni za crkvena kulturna dobra. Namjera je te škole pružiti svećenicima, redovnicima i zainteresiranim laicima ustanovu sposobnu pripremati ih za osjetljivu i specifičnu zadaću očuvanja i oživljavanja kulturnih dobara. Ta je škola došla do svoje treće godine, te izgleda da se može očekivati njezina preobrazba u pravi fakultet, odnosno institut za kulturna dobra. Na osnovu tog prvog iskustva može se očekivati otvaranje takvih škola ili instituta u drugim dijelovima Crkve. Ali, ovdje bismo htjeli zamoliti redovnike da ne omalovažuju priliku koja im omogućuje slati u Rim svoju subraću kojoj namjeravaju povjeriti odgovornost na području sakralne umjetnosti ili arhiva i biblioteka, ili podučavanja koja se odnose na te discipline ili na oživljavanje kulturne baštine njihovoga reda.”

“5) U ekonomskim programima redovničkih ustanova ne smije se zanemarivati problem kulturnih dobara. Njihova valorizacija, kako na razini konzerviranja tako i upotrebe, predstavlja zacijelo neizbježno novčano ulaganje. Ali, skrb za baštinu nadilazi ekonomske granice te postaje sudjelovanje u događanju djela i njegova autora u iskustvu zajedničke i obnovljene vjere.”

“6) Na toj se crti nalaze svi zahvati koji su potrebni za davanje više prostora kulturnim dobrima: usklađivanja i povezivanja u krilu Crkve s drugim biskupijskim ili područnim ustanovama, kao i moguće povezivanje s kompetentnom državnom administracijom; zajedničko programiranje između redovnika i mjesnih Crkava na razini istraživanja, zaštite, konzerviranja i upotrebljavanja baštine prošlosti i zaštite suvremenih djela. U svakom slučaju, suradnja se shvaća kao aktivno zauzimanje, a ne samo kao jednostavno utvrđivanje granica ovlasti među ljubomornim #!zainteresiranim stranama#!.”

“7) Posebice:
– ističemo da je hitno potrebno načiniti inventar, također fotografski, svega što redovničke kuće posjeduju;
– treba iznova redigirati dokumentaciju koja je potrebna za razumijevanje građe (podrijetlo, upotreba, socio-eklezijalni kontekst);
– svaka redovnička obitelj treba imati jedan ili više centara dokumentacije svoje umjetničke i povijesne baštine kako bi se mogla njime koristiti i ostvarivati trajno napredovanje.”