Ponajprije, budući papa Benedikt XVI. je izjavio: “Nijedno ukazanje nije nužno za vjeru, objava je završila s Isusom Kristom. On sam je Objava. Ali, naravno ne možemo spriječiti Boga da govori našem vremenu, kroz jednostavne ljude, ali i kroz izvanredne znakove koji prokazuju nedostatnost kultura koje dominiraju nad nama prerušene u racionalizam i pozitivizam. Ukazanja koja je Crkva službeno odobrila… imaju svoje točno mjesto u razvoju života Crkve u prošlom stoljeću. Ona pokazuju, između ostaloga, da Objava – unatoč tome što je jedinstvena, zaključena i stoga nesavladiva – nije mrtva stvar, ona je živa, životna. Uostalom… jedan od znakova našeg vremena je da u svijetu rastu izvješća o marijanskim ukazanjima“.

A zatim je nastavio: “Jedan od naših kriterija je odvajanje aspekta istinske ili pretpostavljene nadnaravnosti ukazanja od aspekta njegovih duhovnih plodova. Hodočašća u antičkom kršćanstvu bila su usmjerena prema mjestima oko kojih bi naš suvremeni kritički duh ponekad bio u nedoumici u pogledu znanstvene istine i tradicije koja je uz njih povezana. No, to ne umanjuje činjenicu da su ta hodočašća bila plodna, korisna i važna za život kršćanskog naroda. Problem nije toliko u modernoj hiperkritici (koja završava, između ostaloga, u obliku nove lakovjernosti), koliko u vrednovanju životnosti i pravovjernosti vjerskog života koji se razvija oko ovih mjesta”.