Jedan od načina proslave XVI. stoljeća od smrti sv. Jeronima je pokušaj da se izmjeri opstojnost njegova djela i sjećanje na njega u životu ljudi i institucija, posebno u velikim institucijama kršćanske kulture. Trebamo se zapitati: Osim što je bedem kulture u prošlosti, je li Jeronim još uvijek učinkoviti nadahnitelj naše sadašnjosti? Kakav je trag ostavio? Kako se danas hranimo njegom uzornošću? Želio bih iskoristiti prigodu koja mi je pružena da kao arhivar i knjižničar Svete Rimske Crkve posvjedočim na koji način Vatikanska apostolska biblioteka čuva i dijalogizira s bogatom ostavštinom sv. Jeronima. Što se za nas – odmah kažem – nastavlja jako snažno.

Izumitelj novog jezika

U možda najznamenitijem prostoru Vatikanske biblioteke, u Sikstinskoj dvorani, na jednom stupu, sveti je Jeronim prikazan u uobičajenom ikonografskom prikazu, s lavom sklupčanim pod njegovim nogama i otvorenom knjigom u ruci. Ispod portreta nalazi se iznenađujući natpis: S. Heironymus litterarum illyricarum inventor – Sv. Jeronim izumitelj ilirskog pisma. A iznad, kao potvrda napisanoga, nalaze se trideset i dva slova za koja se pretpostavlja da predstavljaju ilirsku abecedu ili, kako se također kaže, glagoljicu.

Ova nas neobična vijest, bez povijesnih temelja, ipak usmjerava na osobito Jeronimov navod u njegovim Komentarima Izaije – Commentarii in Esaiam (VII, XIX, 18); komentirajući Iz 19,10b donosi jednu riječ preuzetu iz prijevoda Biblije Sedamdesetorice (Septuaginta), ζῦθον, koja označava „piće načinjeno od žitarica i vode, koje se u narječju provincija Dalmacije i Panonije naziva sabaia.“ Bio bi to jedan od rijetkih izraza ilirskog ili glagoljskog jezika koji je stigao do nas u drevnim zapisima. I historiograf Ammiano Marcellino, u svojim Rerum gestarum libri (26, 8, 2), donosi taj navod, pojašnjavajući kako to piće „u Iliriku koriste siromasi“. Nadalje, sam Jeronim u djelu De viris illustribus (CXXXV, 1) kaže kako potječe iz onih krajeva, budući da je rođen u Stridonu, na granici između Dalmacije i Panonije.

Ta vijest i spominjanje lokalnog izraza sabaia iznjedrili su tradiciju o Jeronimu, posebno počevši od eksplozije njegove pučke pobožnosti krajem 13. stoljeća kada je sastavljena Translatio – Prijenos njegovih zemnih ostataka iz Betlehema u Rim, u baziliku Santa Maria Maggiore – Sveta Marija Velika. U toj se tradiciji smatralo kako je Jeronim slavenskog porijekla te kako je bio apostol Slavena (Sclavorum apostolus; noster Sclavus sanctus Jeronimus). Također se vjerovalo da je preveo Sveto pismo ne samo na latinski već i na slavenski jezik i, konačno, da je izumitelj ilirskih slova ili glagoljice, ponekad čak zvanih i jeronimska slova (littera Hieronymiana). Tako je u humanističko doba Jeronim prihvaćen kao izumitelj glagoljice i prevoditelj slavenske Biblije.

Redovnik augustinac Angelo Rocca, koji je sudjelovao u stvaranju slika koje obogaćuju vatikansku Sikstinsku dvoranu, u svojoj je publikaciji o novom sjedištu Biblioteke, objavljenoj 1591., potvrdio tu Jeronimovu reputaciju, favorizirajući prikaz koji je tamo ostvaren.

Napokon, ako malo razmislimo, nije toliko čudno da se slava izumitelja novog jezika veže uz svetog Jeronima. Doista, prevoditelj takve veličine kakav je bio, također je izvanredan tvorac. Nedavno je talijanski književnik Claudio Magris tvrdio da prevoditelja treba smatrati ne samo tvorcem, već i “beskonačnim tvorcem”. I objasnio je to na sljedeći način: „Prevođenje znači ne toliko priopćavanje koliko stvaranje priče, sudbine, čineći ih da ostanu iste, a istodobno da postanu druge. Prevođenje je oblik pisanja, ne manje kreativan od ostalih takozvanih izvornika… Prijevod je potencijalno mala i beskonačna knjižnica“.

Prvak prevoditelja

U stvari, Jeronim je prvak prevoditelja, a nadasve je prevoditelj Biblije na latinski. Znamo da prevodi velike Aleksandrince: Origena i Didima; prevodi Euzebijevu Kroniku. I njegovo djelo De viris illustribus – O slavnim muževima, premda je kroz povijest prenošeno kao njegovo vlastito, ipak  je prožeto Euzebijevom Poviješću Crkve, osim nekih dodataka koji se tiču ​​latinskog svijeta; naravno da je njegov dodatak zadnji podatak, koji Jeronim posvećuje sebi samome.

Kao što je spomenuto prijevod koji mu očito osigurava izvanrednu reputaciju jest prijevod Svetog pisma; po prvi put, za Stari zavjet, učinjen na temelju hebrejskog teksta. Sam izraz Vulgata s kojim ovaj prijevod ulazi u povijest, a Crkva ga prihvaća kao svoj službeni prijevod, potvrđuje njegovu važnost u cijelom zapadnom svijetu. S prijevodom Biblije povezuju se i Jeronimovi komentari raznih biblijskih knjiga: svetoga Pavla, Propovjednika, psalama, proroka (već smo spomenuli Izaiju), Quaestiones hebraicae – Hebrejska pitanja o knjizi Postanka, zatim komentar Matejeva evanđelja, čak i jedan o knjizi Otkrivenja, što je pak samo prerada komentara Vittorina Petovijskog.

Što je prevoditelj? Postsinodalna pobudnica Verbum Domini podsjeća nas u br. 115: „Prijevod je uvijek nešto više od obične transkripcije izvornog teksta. Prijelaz s jednog jezika na drugi nužno uključuje promjenu kulturnog konteksta: pojmovi nisu identični, a značenje simbola je različito, jer ih stavljaju u vezu s drugim tradicijama mišljenja i drugim načinima života“. To znači: lik prevoditelja moramo približiti liku kulturalnog posrednika. Zapravo nema univerzalnosti, a time ni katoliciteta bez tih jezičnih i kulturnih posredovanja. Verbum Domini to jasno ističe u istom br. 115: „Inkulturacija Riječi Božje neuklonjiv je dio poslanja Crkve u svijetu“ i „odlučujući trenutak tog procesa je širenje Biblije kroz dragocjeno djelo prevođenja na različite jezike“. Sveti je Jeronim i danas plodno nadahnuće, jer su nam potrebni kulturalni posrednici i novi prevoditelji kršćanskog iskustva u našoj složenoj suvremenosti.

Papa Franjo često nas podsjeća da „danas ne živimo u vremenu promjena, već promjeni vremena. Stoga situacije u kojima danas živimo postavljaju nove izazove“. Svakako je temeljni izazov, koji sveti Jeronim posebno osvjetljava, potreba za prijevodom. Zbog toga moramo naučiti nove jezike ljudi kao što je to Jeronim činio u svom vremenu. Primjerice, ako je u zoru Rimskog carstva poznavanje latinskog i grčkog jezika bilo sasvim uobičajeno, u vrijeme sv. Jeronima to je već bila iznimka. Postao je jedan od najboljih poznavatelja kršćanskog grčkog jezika i književnosti. I poduzeo je veliki napor kad je počeo učiti hebrejski. Nepoznavanje jezika i kultura znači nepoznavanje Svetog pisma. A „nepoznavanje Svetog pisma znači nepoznavanje Krista“, kako veli kratka izjava stavljena u prolog njegovih komentara o Izaiji – Commentarii in Esaiam (I, 1) i koju je Drugi vatikanski koncil naveo u Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi (Dei Verbum, 25).

Čovjek je to više dirnut što nas više razoružava

Jeronim se je, nakon prvih studija u rodnom kraju, oblikovao studirajući klasike u Milanu i Rimu. Kršten od pape Liberija, preselio se u Trier gdje je otkrio monaški život koji je, nakon što se preselio u Akvileju, živio u zajednici, pod vodstvom biskupa Kromacija, koji je u središte života zajednice stavio proučavanje Svetoga pisma. Kad se zajednica raspala, zaputio se je prema Istoku, domovini monaštva. Na tim se mjestima i u to vrijeme vjerojatno događa poznati “Ciceronski san”. Trebali bismo biti u 374.-375. i Jeronim ima nešto manje od trideset godina: datum njegovog rođenja nije siguran, no možemo ga staviti u 347. Svakako Jeronim se nastanjuje u Antiohiji, gdje dovršava svoje biblijsko obrazovanje, nastavljajući studij hebrejskog. O tome sam govori po povratku s Istoka u Rim, godina je 383.-384. U Rimu postaje tajnik pape Damaza (a očekuje se da bi ga mogao naslijediti; nakon što nije izabran, vratit će se na Istok, razočaran). Spis koji nam prenosi tu priču je pismo Eustohiji (Epistula XXII, 30), koji je prava rasprava o djevičanstvu. Evo kako opisuje to svoje „iskustvo“: „Stoga sam jadnik postio spremajući se na čitanje Cicerona. Poslije čestih noćnih bdijenja, poslije suza, koje mi je iz dna duše vabilo sjećanje na negdanje grijehe, u ruke bih uzimao Platona. Kad bih se potom vratio sebi i počeo čitati proroke, odbijao me nenjegovan jezik, a za to što slijepim očima nisam vidio svjetla, nisam krivo oči nego sunce“.

Sredinom korizme Jeronim je obolio od akutne vrućice toliko jake da je – nevjerojatno je i reći – njegov sprovod već bio pripremljen. A evo i sna: „U duhu mi se učini da su me zgrabili i dovukli pred suca u sudnicu […] Bačen na pod nisam se usudio pogleda podignuti. Na pitanje da se predstavim odgovorio sam da sam kršćanin. Na to će predsjedatelj: ‘Lažeš; ti si ciceronijanac, a ne kršćanin! Jer gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce (Mt 6,21)’. Dotični  priznaje da je utihnuo i počeo primati udarce šibom, „još više mučen grižnjom savjesti“, dok je u sebi ponavljao psalam (6,6): „U podzemlju, tko ti hvale pjeva?“ Zaziva oproštenje; a također nazočni zaklinju „da bude oprošteno njegovoj zabludjeloj mladosti i da mu se pruži mogućnost da čini pokoru za svoje pogrješke“. Tada se napokon zakleo: „O Gospodine, ako ikad više budem držao svjetovne knjige ili ih čitao, bit će kao da sam se tebe odrekao“. „Oslobođen“, vraća se na zemlju, otvara oči, sav u suzama: „To zapravo nije bio san, niti one isprazne maštarije, koje nas često obmanjuju“, komentira. I zaključuje: „Činjenica je da sam se od tog dana posvetio čitanju svetih tekstova takvom strašću kakvu nikada nisam imao pri čitanju profanih tekstova“.

U stvari, i dalje ostaje nesigurnost u vezi s povijesnošću događaja, ali gotovo da postoji sigurnost kako nije znao održati zakletvu: Rufinu, jednom od njegovih suvremenika s kojim se žestoko obračunavao, nije bilo teško optužiti ga, u prijepornim pitanjima o kojima su se sporili, kako zapravo nikada nije izgubio naviku da citira klasike.

Jeronimova osobnost je bila takva: uvijek naglost, u askezi i sukobima, u usredotočenosti na studijski rad i borbi protiv heretika, ili protiv svih neprijatelja koje je s lakoćom stjecao, nakon što bi prethodno bili plodni suradnici. To je slučaj upravo spomenutog Rufina, s kojim je Jeronim dijelio studij i poštovanje prema Origenu, velikom aleksandrijskom egzegeti, da bi potom postao žestoki anti-origenist, koji nije poštedio samog Rufina koji je ostao origenijanac. Kad je 411. Rufin umro, Jeronim je u Komentarima Ezekijela – Commentarii in Ezechielem (I, Praefatio, 2) zapisao: „Škorpion je zdrobljen na tlu Sicilije“.

Augustina je nazvao „mladcem“, savjetujući ga „da ne dolazi na poprište Svetog pisma kako bi provocirao starca“ (Epistula, 75, 7, 22). Augustin nije odgovorio na provokaciju: imao je drugačiji karakter! Potom su surađivali u borbi protiv pelagijanizma.

Ambrozije, kojeg je Jeronim žestoko uvrijedio, premda ga nije imenovao, u Predgovoru za prijevod De Spiritu Sancto Didima Slijepog, kao onoga koji tuđe stvari prevodi, kiteći se paunovim perjem, premda je ružna vrana, radije je šutio: nikada nije spomenuo Jeronima.

Primjera je mnogo. Čini se kako suvremeni autori koji istražuju Jeronimovu osobu i djelo – a možda ne samo suvremeni – pronalaze zadovoljstvo ističući tu njegovu humanost koja se iskazuje kroz najslikovitije komentare. Pa ipak, moramo još dodati, kao što sugerira patrolog Adalbert Hamman: „Čovjek je to ganutiji što nas više razoružava, jer ne skriva svoje nedostatke. Nema ništa od crkvenog pomazanja. Vjera u njemu nije sakrila čovjeka, već naprotiv. Ne postoji istaknutija osoba, s bolje izraženom fizionomijom, s okrutnijom riječju. Bog koristi svako drvo za loženje vatre. […] Ljubav prema radu i učenosti stavljeni u službu Svetom pismu, strogost života koji zahtijeva poštovanje i zaustavlja klevete, ljubav prema Crkvi koja se ne šali s pravovjerjem, nameću tog učenog isposnika novim naraštajima. Božje je milosrđe učinilo ostalo“.

Žetva dobrih i preobilnih plodova

Božje je milosrđe omogućilo da Jeronimovi spisi, izvan njegovih ponekad suprotstavljenih ljudskih događaja, donesu čitateljima žetvu dobrih i obilnih plodova. I prepisivači se nisu dali sputavati tim događajima, već su se marljivo i zahvalno zauzeli na prepisivanju njegovih spisa.

Doista, Jeronim je vrlo raširen autor i posvuda čitan otpočetka, od kasne antike tijekom cijelog srednjeg vijeka, kako pokazuje s jedne strane prekomjerno širenje rukopisnih tekstova, s druge  ogroman niz lažnih spisa koji su mu pripisivani već u antici, kako bi značajnim imenom dali jamstvo anonimnim ili drugotnim spisima, nadasve egzegetskim. Dvostruko stanje – velik broj svjedoka i učestalost nesigurnih atribucija – što je pravi križ i užitak filologa koji se bave prvakom latinskih kršćanskih filologa prvog razdoblja. Kao dokaz tome dovoljno je spomenuti  dva temeljna repertorija: Codices Latini Antiquiores, sjajni i još uvijek nenadmašni repertorij kasnoantičkih latinskih rukopisa, koji sadrži mnoštvo rukopisa pisanih velikim slovima s Jeronimovim djelima, i staru, ali još uvijek korisnu Biblioteca Hieronymiana manuscripta, oca Bernarda Lamberta, goli repertorij koji prikuplja i bilježi, djelo po djelu, brojne rukopise sve do XV. stoljeća, dakle do iznašašća tiska, do kojeg je Jeronim brzo stigao, s nizom editiones principes, od kojih su neka poznata i po povijesti inkunabula. Lambert je identificirao ogroman broj kodeksa, ali sigurno niži od stvarnog. Možda je vrijeme da, također koristeći nove tehnologije, pripremimo iscrpniji i sigurniji repertorij jeronimskih rukopisa.

Iz onoga što imamo na raspolaganju proizlazi značajan općenit uvid: Jeronim je nadasve egzegeta koji osvaja i uglavnom zauzima srednjovjekovne knjižnice; mislim prije svega na godine ponovnog rađanja biblijskih studija kao što to su bili 11. i 12. stoljeće. Jeronim (sam ili za svoje prijevode Origena) zaista je ključ za pristup mnogim tekstovima Starog i Novog zavjeta, na primjer proročkim, koji su u to vrijeme imali bitnu referencu u njemu. A ako interes za izravnim pristupom Stridonjaninu opada u vrijeme gotike – promijenili su se i alati za proučavanje Svetog pisma na srednjovjekovnim sveučilištima – prava i istinska strast prema Jeronimu ponovno se rađa s humanizmom, kao što to pokazuje pozornost koju mu je iskazao Petrarca.

Jeronim u vatikanskim zbirkama

Trebalo bi dugo vremena da se o tome sada razgovara: zaustavimo se na zanimljivom svjedočanstvu koje nas vodi izravno u Vatikan, u knjižnicu papa, koja je nastala s Nikolom V., sredinom petnaestog stoljeća i duboko obilježenih humanističkim znanostima. U latinskoj antičkoj zbirci Apostolske biblioteke, onoj ustanovljenoj upravo u humanističko i renesansno razdoblje, kulturnoj osnovi cijele sljedeće zbirke, Jeronim je prisutan – ako izuzmemo veliki dio od gotovo dvjesto rukopisnih svjedoka Vulgate, gdje i Stridonjanin ima vrlo specifičnu ulogu – barem u drugom bloku od šezdeset i osam rukopisa koji su kontinuirano poredani s njegovim djelima (Vat. lat. 314-381), od ukupno oko četiristo i pedeset svezaka kodeksa s otačkim tekstovima sve do Grgura Velikog; također je kvantitativno drugi, poslije Augustina.

Ali jedan drugi vid je zapanjujući: od šezdeset i osam jeronimskih svjedočanstava između srednjovjekovnih i humanističkih, sačuvanih u vatikanskoj zbirci, barem dvadesetak, gotovo jedna trećina, sadrže više ili manje opsežne zbirke poslanica i kratkih rasprava. U stvari, humanisti su ponovno otkrili Jeronima epistolografa, polemičara, vrsnog filologa; cijenili su njegov precizan i bitan latinski jezik, ozbiljan i opor, natopljen Svetim pismom i namjerno lišen suptilnosti i retoričke razmetljivosti tipične za njegove suvremenike. Stil namjerno suprotan augustinovskom, a također i udaljeniji od trijeznijeg Ambrozija: obojica, Augustin i Ambrozije, najvažniji uzori u ponovnom rađanju epistolografije, kao književne vrste u klasičnom smislu, a što je bilo od temeljnog značenja za razvoj kulturne komunikacije u modernom dobu.

Tako se, uz velike egzegetske tekstove koje je favorizirao papa utemeljitelj Nikola V., u antičkoj vatikanskoj zbirci pojavljuju jeronimski kodeksi važni za tradiciju epistolarnog korpusa. Dovoljno je prisjetiti se jednog, Vat. Lat. 355-356, veliki svezak pisan beneventanom iz IX.-X. st., koji u sebi, uz ostale osobitosti, nosi rubne zabilješke Lorenza Valle, najoštroumnijeg i najsposobnijeg filologa sredine XV. st. Vala je bio strastveni čitatelj Jeronima kojega je smatrao svojim istinskim i glavnim učiteljem, posebno obzirom na teološke i biblijske studije, jer je bio filolog i izravni egzegeta Pisma, a istodobno i profinjeni pisac; u njegovim očima Jeronim je bio posljednji predstavnik čiste latinštine. I vjerujem da bi Jeronim bio jako zadovoljan tim Vallinim poštovanjem.

Uz dužno poštovanje sna koji nam je Jeronim prenio i dalje smo posve uvjereni kako je Jeronim bio i ciceronijanac i kršćanin (ciceronianus et christianus); za što ga zasigurno ne treba kriviti.

„Bibliotheca Ecclesiae matris – Biblioteka majke Crkve“

U zaključku, htio bih podsjetiti kako je među tolikim pohvalama i naslovima koji se s pravom pripisuju velikom svetom Jeronimu, jedna od najljepših ona „Bibliotheca Ecclesiae matris – Biblioteka majke Crkve“. Sa svom preciznošću možemo reći kako Jeronim nije bio samo jedan od najvećih promicatelja knjižnica, prepoznajući im životnu važnost za kršćanstvo već da je on sam veličanstvena „Biblioteka Crkve“; trajna biblioteka koja i poslije šesnaest stoljeća nastavlja učiti nas što znači ljubav prema Kristu i njegovoj Riječi.

kardinal Josė Tolentino de Mendonça, arhivar i knjižničar Svete Rimske Crkve