Na 32. obljetnicu njihova mučeničkog stradanja, kod crkve sv. Mihovila arkanđela u Kozjaku i u župnoj crkvi, uz pomoć velikog broja župljana, tvrtke Ordo Marka Ivčevića koja je donirala skelu za natpis „Vukovar“ te gradske komunalne tvrtke „Zeleno i modro“ s direktorom Alenom Lučićem, postavljen je 45 metara dug i 7 metara visok natpis „Vukovar“.

Ove godine 15 metara dužim natpisom željeli su da se što veći broj građana sjeti Vukovara i svih onih koji su se tog dana, večeri i noći bez oružja i streljiva morali predati u ruke surovim okupatorima. Priprema je trajala tjedan dana i u njoj je sudjelovalo do pedesetak ljudi. Od postavljanja skele, slova, dobave agregata, budući da na tom lokalitetu nema struje, do dežurstva dvadesetak župljana dvije prohladne noći kako bi osigurali nesmetan rad agregata opskrbljujući ih gorivom.

Drugi dio se događao u crkvi u čijem šematoriju su zapaljene svijeće, a ispred oltara je postavljen stolić na kojem je, na mahovini, bilo postavljeno sedam bijelih križeva na kojima su vezane ruže, a ispred kojih su treptale svijeće. Ispred samog stola, koji je na takav način simbolizirao samu Ovčaru, gorjele su dvije velike svijeće s trobojnicom. U propovijedi je don Ivan Čotić naglasio: „Hrvatska se branila u Vukovaru. Na Vuki i Dunavu. Na Sajmištu. Na Trpinjskoj cesti. Na Mitnici. U vukovarskoj bolnici. Vukovar je bio zadnji hrvatski mostobran koji je svojom opstojnošću osiguravao Hrvatskoj presudne dane u kojima se Hrvatska trebala pripremiti kako bi mogla stati na noge i kako bi mogla konačno uzvratiti, punom snagom.“ Istaknuo je kako „Vukovar nije bilo moguće poraziti. Vukovar nije ni mogao pasti, sve dok je bilo živo i jedno jedino srce koje je kucalo za njega. A tolika su kucala. I kucaju i danas. Za Vukovar i za Hrvatsku.“ U nastavku propovijedi je govorio o tragediji Škabrnje i njezinih stanovnika da bi završnim riječima parafrazirao velikog i uglednog hrvatskog arheologa don Franu Bulića kazavši: „Iz Vukovara povijest, iz povijesti svijest.“