Katedralna župa Presvetog Srca Isusova u Sarajevu proslavila naslovnu svetkovinu

Središnju euharistiju u sarajevskoj prvostolnici predslavio je dr. sc. don Milenko Krešić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i duhovnik Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u zajedništvu s 12 svećenika. Sudjelovale su i brojne redovnice raznih družbi, bogoslovi i drugi vjernici.

Sve nazočne pozdravio je katedralni župnik i profesor na KBF-u u Sarajevu vlč. dr. sc. Oliver Jurišić. Zahvalio je don Milenku za predvođenje proslave. Riječi zahvale uputio je i župljanima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u danima pripreme za proslavu župne svetkovine.

Uvodeći u slavlje don Milenko je nazočne pozvao da čin kajanja učine u skladu s današnjom svetkovinom štujući i klanjajući se Srcu Isusovu i Bogu „koji je ljubav“.

U propovijedi je podsjetio da je u dvije tisuće godina dugoj povijesti Crkve blagdan Presvetog Srca Isusova relativno „mlad“ blagdan, uvršten na slavlje prije otprilike 150 godina, mada se sam temelj štovanja Srca Isusova može naći u sceni na Kalvariji, kada je rimski vojnik kopljem probio Isusovo Srce, iz kojeg je potekla krv i voda.

„I već je tada sv. Ivan Evanđelist, koji je bio prisutan na Kalvariji zajedno s Isusovom majkom Marijom, po Božjemu nadahnuću u tome događaju prepoznao dva temeljna događaja Božje ljubavi prema čovjeku: krštenje i euharistiju“, kazao je don Milenko pojasnivši simboliku vode na krštenju, kojom postajemo djeca Božja, i euharistije u kojoj nam Isus Krist daje svoje Tijelo i Krv pod prilikama kruha i vina kao hranu za život vječni. Dodao je da, iako u ranom hodu Crkve ne nalaze svetkovinu Srca Isusova, crkveni oci u svojim djelima spominju Srce Isusovo budući da su – kako je pojasnio don Milenko – u njemu prepoznali simbol Božanske ljubavi te sa na osnovu toga dalje razvijala pobožnost Srcu Isusovu, osobito u srednjem vijeku čija je mistika davala posebnu pozornost tome božanskom simbolu.

Vlč. Krešić spomenuo je i redovnicu Margaretu Mariju Alacoque, „pouzdanicu Srca Isusova“, koja je potkraj 17. stoljeća imala viđenja, prema čijim zapisima je nastao i slikarski prikaz Srca Isusova koji se zadržao do danas – Srce okrunjeno trnovom krunom i iz kojeg izvire križ, i plamen koji kaplje krv. Podsjetio je da je i prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler bio veliki štovatelj Srca Isusova te je stoga prije dolaska u Sarajevu već namjerio svoju buduću Nadbiskupiju posvetiti i staviti pod zaštitu Srca Isusovu, kao i nekolicinu župa koje je osnovao unutar nadbiskupije.

„Počevši odozgor od Posavine, pa istočne Bosne i dolje Prozora… tako da Srce Isusovo bude raspoređeno po čitavoj nadbiskupiji. Na koncu, ovu katedralu ovdje – srce čitave nadbiskupije, majku svih crkava – također je posvetio Presvetom Srcu Isusovu kao i čitavu nadbiskupiju. Bio je nadbiskup Stadler svjestan što ga čeka; bio je svjestan da će iz ‘srca Crkve kapati krv’ kroz desetljeća i stoljeća koja dolaze. Bio je svjestan da je ‘trnova kruna koja boli’ oko njezina srca i da će biti križeva i patnje. A, s druge strane, vjerovao je da onaj ‘plamičak koji izvire iz toga Srca’, ta Kristova Božja ljubav sve to može preobraziti na dobro, cijelu nadbiskupiju i sav narod nadbiskupije preokrenuti na bolje i mislim da je u tome uspio“, rekao je duhovnik Krešić.

Kazao je da u području medicine srce predstavlja jedan od centralnih životnih organa koje, kada prestane kucati, i čovjek prestane živjeti, a da u biblijskom smislu ono predstavlja središte čovjekova nutarnjega života, onoga po čemu je čovjek – čovjek. „Ono je središte i sjedište Božje prisutnosti u čovjeku. I u biblijskom smislu, kada čovjek izgubi srce, izgubio je Boga; a kad izgubi Boga, izgubio je Božju ljubav u sebi i ne znam, u biti, kako bi izgledao čovjek i kako bi izgledao ovaj svijet da u njemu nema ljubavi – bio bi pakao“, ustvrdio je don Milenko. Prisjetio se je da za „pakao“ neki kažu da predstavlja „vječno stanje u kojem nema ljubavi“. Rekao je da u ovome svijetu nedostaje ljubavi na što ukazuju brojni ratovi, ubojstva i razaranja.

„Upravo zbog tog nedostatka ljubavi i sam Božji Sin je došao na svijet; išao na križ na kojemu su mu probili Srce iz kojega su potekla krv i voda, da nas spasi, da nas otkupi i da nam pruži mogućnost drugačijega života – života ljubavi koji se nastavlja u vječnosti“, kazao je don Milenko. Potom je pozvao nazočne da, poučeni Isusovim naukom, Njega koji je „krotka i ponizna srca“, šire božansku ljubav u sebi te tako mijenjaju druge. Sve nazočne je potaknuo da se ne umore u traženju i vršenju volje Božje, „ne svoje one ohole, nadmene volje“, nego da svoju volju ponize i pokušaju tražiti volju Božju. Tako ćemo, šireći volju Božju dok smo „krotka i ponizna srca“, doprinijeti da u svijetu bude manje zla zaključio je propovjednik.

Na kraju mise vlč. Krešić i župnik Jurišić predmolili su pobožnost pred kipom Presvetog Srca Isusova.

Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor katedralne župe pod ravnanjem sestre milosrdnice Petronile Kovačević, izvijestila je KTA.