Katekizam Katoličke crkve i nova evangelizacija

Na predstavljanju “Katekizma Katoličke Crkve” u velikoj dvorani zagrebačkog kazališta “Komedija”, 12. listopada 1994. godine, krčki biskup Josip Bozanić govorio je o Katekizmu i novoj evangelizaciji.
Govor biskupa Bozanića donosimo u cjelosti.

Uvod
Izdavanje Katekizma Katoličke Crkve događaj je od velike važnosti. Katekizam je odsada nezaobilazna knjiga za evangelizaciju i katehizaciju kako sveopće Crkve tako i pojedinih mjesnih Crkava. Polazeći od zahtjeva nove evangelizacije koji je hitan za Crkvu našeg vremena ne možemo a da ne prihvatimo s radošću i zahvalnošću Katekizam Katoličke Crkve i to u prvom redu zbog toga što se Katekizam usredotočuje na vjersku i duhovnu situaciju u kojoj Crkva živi u svijetu.
Prijevod Katekizma na hrvatski jezik pada u vrijeme velikih promjena u našoj domovini. Pad komunističkog režima, uspostavljanje samostalne i međunarodno priznate države Hrvatske, rat kao otpor tim demokratskim procesima uvelike su utjecali na naglu promjenu duhovne klime na našem podneblju.

1. Neki znakovi sadašnjeg trenutka
Ozračje slobode vjerske prakse pogodovalo je stanovitom povećanju broja vjernika na vjerskim činima. Ponekad se čini kao da kod nekih danas predstavlja neku društvenu relevantnost, ako se javno očituju kao vjernici. S vjeronaukom u školi povećao se broj polaznika vjerske obuke. Crkve i vjerske zajednice na novi su način prisutne u našoj javnosti, osobito u sredstvima društvenog priopćavanja.
U našoj se domovini govori o duhovnoj obnovi. Govor o tome ne dolazi isključivo s vjerske strane, već i s društvene, a ponekad i s političke. U nametnutom ratu za slobodu i samostalnost akumulirala se neka duhovna energija, posebno se to osjećalo u 1991. i 1992. godini. Prisutstvo i sudjelovanje naroda na Hipodromu u Zagrebu na velikoj misi s Papom, 11. rujna ove godine, zadivilo je mnoge a neke i iznenadilo.
Ivan Pavao II. u Centesimus annus govori o “duhovnoj praznini” koja predstavlja pravi uzrok novih procesa u zemljama bivšega komunističkog režima. Tu “duhovnu prazninu” je izazvao ateizam koji je, kaže Papa “ostavio mlade generacije bez orijentacije te ih nerijetko naveo u neutaživu traženju vlastitog indentiteta i smisla da ponovno otkriju religiozne korijene kulture vlastite nacije i samu Kristovu osobu kao egzistencijalno prikladan odgovor na žeđ za istinom i dobrom za životom, koja se nalazi u srcu svakog čovjeka. To je traženje osnažilo svjedočenje onih koji su u teškim prilikama i za progona ostali vjerni Bogu. Marksizam je obećao da će iskorijeniti potrebu za Bogom iz čovjekova srca, ali su rezultati dokazali da se u tom ne može uspjeti ako se ne razori srce” (CA, 24).
I traženja iz takve duhovne praznine i istinska želja za etičkom obnovom čovjeka pojedinca i društva te u zadnje vrijeme više puta izraženo uvjerenje da se u našem društvu u Crkvi na poseban način vidi nositeljicu pravih vrijednosti, sve to predstavlja izazov za našu evangelizaciju. K tome ne smijemo ni potcjeniti da je naša Crkva danas u iskušenju od nečega što bismo nazvali naglašena vanjska pripadnost katolištvu; kao i da živimo na granici istočne kršćanske kulture a to su prostori gdje se prečesto zamjenjuje vjera i nacija, odnosno gdje se poistovjećuje pripadnost naciji i vjeri.
Kroz gotovo pedeset godina sustavne ateizacije iz naše su se javnosti nasilno uklanjali kršćanski znakovi i običaji. Mnogi su bili prisiljeni na sakrivanje i zatajenje vanjskog očitovanja svoje vjere. Tako su se neke vrijednosti i njihovi sadržaji prenosili u manjim i zatvorenijim sredinama. Danas, naprotiv, razne se manifestacije želi obilježiti vjerskim znakom ili službenom vjerskom prisutnošću. To nameće Crkvi i široj javnosti pitanje o načinu i mjeri, a za Crkvu je to i izazov na budnost da se ne bi potaklo rast kulture koja će kršćanske znakove razdvojiti i lišiti njihova vjerskog sadržaja.
U našem društvu, koje je zahvaćeno i valom sekularizma što nam dolazi u prvom redu sa Zapada, a u kome vlada kultura pluralizma i relativizma i koje s dozom sumnje pristupa ideji o objektivnoj istini koja vrijedi za sve, prenošenje vjerskih istina traži dublju motivaciju. Neki autori danas govore o religiji čiji se temelji sve više udaljavaju od pojma istine, što se očituje u padanju vjerskih istina od ranga sigurnosti na rang mišljenja. Posljedice tih promjena očituju se u različitom prihvaćanju pojedinih sadržaja vjere i morala, na primjer onih koji neposrednije utječu na naše ponašanje i izbore u privatnom, obiteljskom i društvenom životu.
Ovdje osobito želim naglasiti potrebu evangeliziranja društvenog morala. O tome se manje govorilo kod nas za prošlog režima. Promicanje općeg dobra, građanskih kreposti i kršćanskog poštenja i pravde na području javnog angažmana predstavlja posebni zadatak naše Crkve u evangeliziranju i katehiziranju novih naraštaja.

2. Katekizam i istine vjere
Dugi proces sekularizacije čini se da na vjerskom području ima veću razornu moć od samog opadanja vjerske prakse. Naime, kad se svedu kršćanske istine na nivo mišljenja uklanja se noseća struktura vjerskog stava, tj. temeljno oslanjanje na Boga koji nam se objavljuje i dariva u Kristu. Naime, Božja objava ne može biti samo jedno mišljenje ili jedna ponuda između drugih, čemu posvećujemo jedan dio naše pažnje i malo našeg vremena, nego ili je ona istina koja oslobađa i spasava ili objektivno ne postoji. Rečeno drugim riječima, takav stav ne stavlja u neizvjesnost samo sadržaj vjere (fides quae creditur), nego i čin vjere kao takav (fides qua creditur). Tu je također duboki korijen raširene pojave nekog slabog ili djelomičnog pripadanja Crkvi.
Prihvaćanje sadržaja vjere temelji se na motivu vjere i na poslušnosti Bogu koji se objavljuje. Taj motiv vjere, taj osnovni stav i opredjeljenje ne može ostati lišen svog sadržaja koji je transcendentalan, ali i čvrst i određen. Po prihvaćanju tog sadržaja i sam stav se pojašnjava i učvršćuje. Sama ponuda sadržaja vjere, u svojoj cjelovitosti i u isto vrijeme u svome dubokom jedinstvu, predstavlja, naime, efikasan poticaj za prihvaćanje istina vjere, ne kao jedno između raznih ljudskih mišljenja, već kao otvaranje Božjem misteriju.
Ako se tvrdi da je danas za život kršćana osjetljiva i rizična točka ta što se temelj vjere sve više udaljava od pojma istine, smije se zaključiti da je potrebno dati u tom smislu jedan jaki naglasak u evangelizaciji i osobito u katehizaciji djece, mladih i odraslih.
U tom kontekstu dobiva veliko značenje objavljivanje Katekizma Katoličke Crkve. Ono odgovara na potrebu za pouzdanim i sustavnim predstravljanjem sadržaja vjere i morala. Katekizam je za sve vjernike jedna značajna, objektivna i nezaobilazna uporišna točka. On na taj način nekako sam po sebi pomaže nadvladavanju subjektivizacije i fragmentalizacije vjere Crkve.

3. Katekizam i svjedočenje vjere
Do sada smo naglasili pitanje istine i odnos prema njoj u našoj kulturi. Ovime se ne želi svesti vjera samo na dimenziju istine (vjere). Vjera je, naime, život i iskustvo i ljudski izbor, konkretan i praktičan, koji obilježava cijelu ljudsku osobu. U biblijskom smislu vjera je prihvaćanje istine o Bogu koji se objavljuje, ona je pouzdanje u Boga i poslušnost Bogu. Stoga evangelizacija ne smije nikada zanemariti svjedočenje radnika Evanđelja, kako osobno tako i zajedničko. To svjedočenje je svjedočenje ljubavi. Po njemu se ljubav Božja prema čovjeku, što je središte kršćanskog navještaja, može osjetiti, postati bliza i vjerodostojna. Stoga je veoma znakovito za evangelizaciju što Katekizam predstavljanje sadržaja vjere usko nadovezuje i povezuje sa predstavljanjem kršćanskog morala koji je usredotočen na dvostruku zapovijed ljubavi.
Ali to je isto tako veoma znakovito da je zadnji dio Katekizma posvećen molitvi. Molitva je dubinski intimni čovjekov oslonac i sigurnost vjere. Bez molitve evangelizacija i katehizacija su lišene životnog duha i vjere.

4. Kako prihvatiti Katekizam
Čini mi se da je dobro ovdje spomenuti i pitanje kvalifikacije koja pripada onome što sadrži Katekizam i to s obzirom na cjelinu koju Katekizam izlaže. Sveti Otac u Apostolskoj uredbi “Čuvati polog vjere” kvalificira Katekizam kao onaj koji “predstavlja izlaganje vjere Crkve i katoličkog nauka, kako ih nalazimo posvjedočene i osvjetljenje u Svetom pismu, apostolskoj Predaji i crkvenom Učiteljstvu”. Proglašuje ga “sigurnim pravilom za poučavanje vjere” i traži, stoga, od pastira i vjernika da prihvate ovaj Katekizam u duhu zajedništva te se marno njime služe u ispunjavanju svoga poslanja navješćivati vjeru i pozivati na evanđeoski život”. I pruža ga kao “pouzdan i autentičan tekst na koji će se pozivati u naučavanju katoličke nauke, i posebno pri izradi mjesnih katekizama”.

Zaključak
S Katekizmom Crkva dobiva sigurno uporište gdje se ne dotiču samo pojedina pitanja već globalna i sustavna nauka Crkve. Stoga ne smijemo ignorirati doprinos koji za evangelizaciju i katehizaciju može doći od ozbiljnog i uvjerenog služenja tim Katekizmom na svim područjima crkvenog života: od biskupa i svećenika, od crkvenih fakulteta i sjemeništa, od redovnika i redovnica, kao i od vjernika laika i posebno od vjerničkih pokreta, društava i udruga. Objavljivanje Katekizma je za sve nas izvrsna prilika za produbljivanje i jačanje prave crkvenosti u vidu autentične i djelotvorne evangelizacije.
Nama Katekizam dolazi u pravi trenutak jer se naša Crkva zbog velikih i dubokih promjena u našoj domovini nalazi uistinu pred zadatkom nove evangelizacije koja, kako kaže Ivan Pavao II. je “pravi odgovor na #!znakove vremena#!, na potrebe ljudi i naroda na kraju drugoga kršćanskog tisućljeća. Ona je također promocija nove dimenzije pravde i mira, kao kulture koja će biti dublje utemeljena na Evanđelju, ona je novi čovjek u Kristu Isusu” (Govor na javnoj audijenciji, 22. listopada 1992). Objavljivanje Katekizma Katoličke Crkve na hrvatskom jeziku danas je providencijalan čin za poslanje naše Crkve.

Josip Bozanić, biskup krčki