U koncelebraciji su bila šestorica svećenika: don Ivan Ćubelić (stric s. Agnes), fra Marijan Vugdelija (duhovnik klarisa), don Roko Kaštelan (župni vikar Gospe od Otoka u Solinu), fra Domagoj Volarević, don Edvard Punda i don Nikola Mikačić, a đakonirao je don Antun Mate Antunović. U misnom slavlju sudjelovali su i bogoslovi, duhovna zvanja spomenute solinske župe.

Nakon završenih dviju godina novicijata, koje su ujedno i vrijeme kušnje, s. Marija Agnes, na veliku radost cijele zajednice, položila je prve redovničke zavjete. Odlučno je i hrabro rekla Isusu svoje: „Da!“. Tim je činom Gospodinu obećala da će u vremenu od tri godine opsluživati pravilo sv. Klare, živeći u poslušnosti, siromaštvu, čistoći i klauzuri.

Pozdravnu riječ uputio je fra Marijan Vugdelija, naglasivši kako je ovo veliki i svečan dan za zajednicu klarisa. U nastavku je izrazio dobrodošlicu biskupu Vidoviću. U uvodnim riječima mons. Vidović izrazio je radost što je nakon dvije godine ponovno zajedno u crkvi svete Klare u gotovo istom sastavu. Pozvao je sve nazočne da se pokaju za grijehe i otvore Gospodinu za ovaj događaj, da dopuste da djeluje Njegova milost koju želi podijeliti sa sestrom Agnes i svima okupljenima. „Svatko treba zašutjeti, ugasiti sve signale i stanice koje su hvatali prije dolaska u crkvu te dopustiti Božjoj milosti da ima potpuni učinak u svakome pojedincu“ kazao je mons. Vidović.

Biskup Vidović je u homiliji ponajprije uputio sve nazočne u činjenicu da Riječ Božja koju su čuli želi ući u njihovu dubinu, središte, srce i dušu, naglasivši kako ona ima moć podariti iskustvo onih učenika na putu u Emaus te raspiriti plamen kojim se može Krista u misnim otajstvima prepoznati. Pritom je istaknuo kako je bez toga sva liturgija jedna usputna stanica na koju su stali, a onda odmah zatim krenuli dalje kao da se ništa nije dogodilo. Izabrano evanđelje bilo je o navještenju Mariji da će začeti i roditi Isusa (Lk 1, 26-38). Tumačeći Riječ, biskup Vidović je podcrtao zanimljivost jednostavnosti i lakoće kojom Marija prihvaća navještaj, uslijed samo nekoliko rečenica kojih je primila od anđela. To je, jasno je istaknuo, izravna posljedica čistoće čitavog njena bića, njene neopterećenosti, jer je tražila samo Njega i Njegovu volju. Posebno je naglasio da je to bio trenutak povijesti spasenja u kojem je volja Božja kao nikad ovisila o čovjeku, trenutak u kojem je sve prestalo disati, u kojem se sav svemir ugasio. Izravno je to povezao i s važnošću čistoće u našim životima koja omogućuje čovjeku moć dok je čist, te potpunu suprotnost i ropstvo kada to nije. Nadalje razmatrajući kasniji susret Marije i Elizabete, biskup je govorio o zanimljivosti komunikacije između njih dvije. Nazvao je to uzvišenom komunikacijom koja je moguća samo kada se čovjek potpuno preda Bogu, uspoređujući to sa susretom između dvoje ljudi koji se savršeno ljube, kojima je dovoljno biti jedno pored drugoga, a da se pritom idealno razumijevaju.

Nakon toga je biskup Vidović govorio o zavjetima i redovništvu u kojem je pojasnio problematiku terminologije, obrazloživši da se sestra Agnes ne odriče ničega, jer ona i nema ništa, već ona prihvaća svoje zavjete u želji da potpuno slijedi Krista, kako bi bila njegova zaručnica i redovnica. Nadalje je pojasnio kako je od iznimne važnosti ući u intimu s Isusom Kristom, slijediti ga po evanđelju, ući u svijest smatranja ništavnim svega u odnosu na imanje Njega samoga. Tako je naglasio da redovnik ne bi trebao imati problema sa zavjetima dok je u toj intimi, dok problem nastaje kod odmicanja od te intime, kada postaje nejasnim samom sebi. Primjerice, kao kada muž i žena ne gledaju jedno drugo više čistim očima te ulaze u prijevare. Zato je zavjete usporedio s tronošcima koje smo nekoć imali po svojim kućama namjesto stolica, koji su se mogli prilagoditi bilo kakvom neravnom i krivudavom terenu i podlozi.

Razmišljajući o aktualnom stanju, biskup Vidović istaknuo je određenu uljuljanost u pobožnosti koju zamjećuje u našem narodu, a koja je posljedica toga što smo uspavali Isusa u našim srcima te je pozvao okupljene da se prenu, napominjući kako nismo daleko od stanja u Njemačkoj i nekim drugim državama nad kojima se sada sablažnjavamo.

Posljednji dio homilije je otvorio progovorivši o svetosti kao temeljnom pozivu svakog čovjeka, neovisno o njegovoj poziciji, poslu i zanimanju, pojasnivši da čovjek postaje valjan tek po svetosti života, neovisno o tituli koja mu se nalazi uz ime. Stoga je zaključio homiliju zaželjevši svim okupljenima da mogu reći sa sv. Pavlom ‘Ne živim više ja, nego živi u meni Krist’, neovisno o njihovoj staleškoj pripadnosti i zanimanju.

Nakon homilije započeo je obred zavjetovanja u kojem je novakinja, kleknuvši pred časnu majku s. Dolores Mandić, te stavivši svoje ruke u njezine, uz nazočnost svjedoka, izrekla obred zavjetovanja. Nakon toga joj je časna majka predala u ruke veo, raspelo i pravilo svete Klare. Skinuvši novakinjin bijeli veo, koji je imala kroz protekle dvije godine novicijata, odjenula joj je crni veo.

Na kraju misnog slavlja riječi zahvale uputio je fra Marijan Vugdelija čestitavši sestri Agnes na odvažnosti što je prihvatila ovaj ‘stil franjevačke karizme’. Zahvalio je i biskupu što je našao vremena da uzveliča ovo veliko slavlje zajedno sa sestrama klarisama u Splitu, kao i na poticajnim i vrlo lijepim riječima koje je izrazio u homiliji. Riječi zahvale uputio je i don Ivan Ćubelić, stric s. Agnes, koji je čestitao sestrama za jednu novu zavjetovanu članicu. Don Ivan je čestitao i obitelji s. Agnes, istaknuvši kako je Bog pozvao jednoga njihova člana na posebnu blizinu s Bogom, na posebni put posvećenja.

Samostan klarisa najstariji je ženski redovnički samostan u Splitu, te slavi 714. godinu postojanja, a u kojem je trenutačno s. Dolores Mandić opatica samostana. U njemu danas ima petnaest sestara, od toga dvije s privremenim zavjetima.

Klarise, redovnice koje žive u klauzuri, u Splitu su osnovale samostan godine 1308. i od tada su se održale sve do našeg vremena. Njihov današnji samostan podignut je 1883. godine, a prije toga živjele su u dva samostana u staroj gradskoj jezgri. Uz samostan je 1884. podignuta i crkva koja je posvećena sv. Klari. Naslovnik crkve do godine 1983. bila je sv. Ana, a te je godine crkva posvećena sv. Klari.