Predavač je bio povjesničar umjetnosti i konzervator dr. sc. Antun Baće koji se ovom temom bavio u svojim ranijim istraživanjima, između ostaloga i doktorskoj disertaciji. Križ na Srđu je podignut na inicijativu dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića u spomen na 1900. obljetnicu Otkupljenja.

Predavač Baće dao je kontekst jubilarne 1933. godine kada se ta inicijativa pojavila.

Tadašnji dubrovački biskup Carević želio je trajno obilježiti Jubilarnu godinu Otkupljenja koju je 1933. bio proglasio papa Pio XI. Odlučio je, zajedno s bratovštinom Popovskoga zbora (svećenička bratovština Sv. Petra) koju je predstavljao don Niko kan. Gjivanović, pokrenuti akciju da se na brdu Srđ podigne križ u trajni spomen na tu obljetnicu. Križ je trebao biti postavljen na zemljišnoj čestici koju su Popovskom zboru ustupili Luko i Nike Paskojević s Bosanke, a Popovski zbor podnio je molbu za gradnju općinskoj upravi 10. veljače 1934. godine.

Izgradnji su se suprotstavili međašnici (susjedi) parcele predviđene za križ, navodeći razne protivne razloge, a prema zakonu trebalo je ishoditi još niz odobrenja.

Prvi projekt jednostavnoga križa kritizirao je dubrovački konzervator Kosta Strajnić žaleći se na ignoriranje konzervatora u postupku izdavanja građevinskih dozvola. Glavni problem je vidio u jednostavnom oblikovanju križa i njegovim nespretno odmjerenim proporcijama te se na zamolbu biskupa Carevića očitovao da nema ništa protiv gradnje, ali da nacrt mora imati više umjetničkog izražaja. U pismu biskupu Strajnić je predložio tada iznimno poznatog arhitekta prof. Plečnika iz Ljubljane kojeg je zamolio da izradi skice križa spomenika. Prof. Plečnik je, kao jedan od najpoznatijih arhitekata Srednje Europe tog vremena, uskoro poslao idejne varijante za oblikovanje spomen-križa, no do konačne izvedbe nije došlo.

Novo idejno rješenje dao je tada vrlo mladi i u tom trenutku gotovo nepoznati dubrovački inženjer Ugo Vernazza (1907.-1948.). On je u Splitu završio srednju tehničku školu nakon čega se zaposlio u novootvorenoj podružnici ureda građevinskoga inženjera Silvija Sponze u Dubrovniku te se tih godina u lokalnoj sredini nastojao istaknuti kao samostalni projektant. Njegov nacrt spomen-križa jednoglasno je odobren od strane Građevinskoga odbora dubrovačke općine, a Vernazza je besplatno izradio i gipsani model (maketu) kojega je nakon završetka gradnje darovao Biskupskoj pinakoteci. Upravo je ta izvorna gipsana maketa na predavanju bila publici izložena prvi put nakon puno godina.

Predavač je sumirao rekavši da se čini kako je „veliki slovenski majstor postao žrtva projektiranja na daljinu“. Izgleda da je Plečnik kod izrade projekta previdio funkciju i smještaj spomen-križa u realnome prostoru, jer se ovaj križ postavljen iznad grada na 400 metara visine ipak ponajviše doživljava kao znak u cjelini krajolika i – iz daljine. Nasuprot tomu, Plečnikove umjetničke kompozicije čitljive su samo s manje udaljenosti: predviđeno bogatstvo tekstura, raznovrsnost materijala, kvalitetni umjetnički i obrtnički detalji na velikoj bi udaljenosti potpuno izgubili na čitljivosti i željenome značenju. Prepoznavši taj problem mladi je Vernazza ponudio vrlo pročišćeno, jednostavno i dobro proporcionirano rješenje spomen-križa koje je u osnovi zadovoljilo glavnu postavku ideje, a to je jasna čitljivost znaka spomenika s velike udaljenosti.

Na Duhovski ponedjeljak, 10. lipnja 1935. godine, uz svečano sudjelovanje velikoga broja svećenika i vjernika, biskup Carević blagoslovio je taj prvi spomen-križ na Srđu izrađen od hvarskoga kamena koji je ostao netaknut sve do oštećenja u Domovinskome ratu.

Moderator večeri bio je član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije Ivan Viđen.