Uskrs, uskrsnuće, duhovni preporod: to je cilj kojem teži svaki kršćanin tijekom ovog „jakog vremena“. Kako se živi ovo razdoblje iščekivanja Uskrsa u monaškom okruženju? Između Pijemonta i Valle d’Aoste postoji nekoliko molitvenih zajednica  koje su podijelile svoja razmišljanja s čitateljima „L’Osservatore Romano“.

„Sveti Benedikt želi da samostanski život u potpunosti bude prožet korizmenim duhom“, objašnjavaju benediktinke pijemontske opatije Mater Ecclesiae na otoku San Giulio. Međutim, to vrijeme – nastavljaju – „ne shvaća se kao vrijeme žalosti, već kao prilika kojom se intenzivira radosni hod koji nas dovodi do susreta s Uskrslim. Stoga je važno – objašnjavaju – pojačati čuvanje obveza preuzetih redovničkim zavjetima, i to počevši od zavjeta obraćenja života koji za svetog Benedikta obuhvaća svaki trenutak koji se živi pod pogledom dobroga Oca koji nas poziva da živimo ispunjenim životom“.

Stoga je vrijeme korizme poziv da s ljudskom i duhovnom zrelošću živimo dar primljenog poziva s odgovornošću pred Bogom, Crkvom i pred svom braćom i sestrama u svijetu. Tako dodaju monahinje s otoka San Giulio da je „snažan podsjetnik na to činjenica da korskoj molitvi nikada ne pristupaju „same“ već joj pristupaju svjesno noseći u svojim srcima vapaj patničkog čovječanstva, i to osobito danas dok rat pustoši i uništava tolike narode, a svijet se muči s toliko neprijateljstava“. A sve se to može dogoditi samo „ponovnim otkrivanjem poticaja u daru nas samih i radosnim međusobnim služenjem. Time se obvezujemo da ćemo biti ‘stražari mira’ u svakodnevnom životu u kojem ćemo ustrajno svjedočiti da Bog ima plan sjediniti cijelo čovječanstvo u ljubavi“.

I drugi benediktinski samostani odišu istim monaškim stilom. „Vrijeme korizme (sakramentalni znak našeg obraćenja), kako moli zborna molitva 1. korizmene nedjelje – objašnjava Sandro Carotta, monah opatije Praglia u Venetu – u našem samostanu nije obilježeno prakticiranjem nečeg posebnog, već je to vrijeme izazova da s više intenziteta i svijesti živimo ono što već živi u našem životu: Isus Krist, mrtav i uskrsli. Dakle, naš asketizam nije toliko pokorničke naravi, već, usuđujem se reći, preobrazbeni, jer je zalaganje ovih dana usmjereno na to da poslušno dopustimo da nas Duh suobliči Kristu, prvoj Očevoj ljubavi“. Poniznost i poslušnost: to je ono čemu se svi nadaju i što proizlazi iz Božjeg naroda, a monah iz Praglie dodaje: „Snažna potpora dolazi nam od lectio divina koja na simboličan način otvara i zatvara naše dane. Slušajući, ne samo da slušamo Riječ, već i dopuštamo da nas ona oblikuje pojedinačno i kao zajednicu. Ako je istina da Scriptura crescit cum legente i da se punina njezine mudrosti očituje u bratskom dijalogu, onda svake subote poslijepodne imamo susrete o evanđeljima (otvorene za sve) koji prate razne nedjelje“.

I dalje ostajući s duhovnom djecom svetog Benedikta, „odlazimo van granica regije“ kako bi došli u zajednicu benediktinki samostana Regina Pacis u Saint-Oyenu, u Valle d’Aosti. „Kako naša monaška zajednica živi vrijeme korizme? Mogli bismo navesti niz obveza koje smo, osobno ili svi zajedno, preuzeli na našem putu obraćenja prema Uskrsu. Ne činimo ništa izvanredno, samo nešto „više“ od onoga što redoviti život zahtijeva; to „više“ prije svega odnosi se na „više“ u kvalitativnom nego li u kvantitativnom smislu. A benediktinke iz Saint-Oyena ističu: „U 49. poglavlju svoga Pravila, sveti Benedikt, nakon što je izjavio da bi monasi morali obdržavati korizmu cijeli život, priznaje i krhkost ljudske naravi. Zbog toga ne oklijeva prepoznati i potrebu da se, u tim svetim danima, očisti od svih nemarnosti prošloga razdoblja. Tako sv. Benedikt «poziva svakoga da sam od sebe prinese, u radosti Duha Svetoga, nešto ‘više’ od mjere koja mu je nametnuta. I da izbjegne bilo kakvu moguću nejasnoću, on nabraja i područja u kojima se to ‘više’ mora prinijeti: on traži od nas da se posvetimo molitvi sa suzama, čitanju, sabranosti srca i uzdržljivosti, uskraćujući svome tijelu nešto od jela, pića, sna, govorenja, šale.“

I na kraju, „već dugi niz godina – objašnjavaju redovnici benediktinskog samostana Germagno u Piemontu – naša je zajednica predlagala neke geste i znakove kako bi se živjela ova obveza zajednice na putu prema Uskrsu; u želji da se što više poštuje Pravilo svetog Benedikta sugerira se opatu mala stvar, da sve uredi umjereno tako da jaki budu time zadovoljni, a slabiji da ne odbjegnu“.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.