Korizmena duhovna obnova svećenika Hvarske biskupije

U pozdravu nazočnima biskup Palić je rekao: „Drago mi je što smo se okupili kako bismo sami na sebi primjenili ono o čemu u ovo korizmeno vrijeme drugima govorimo; a to je da smo potrebni promjene, obraćenja i svijesti kako je korizmeno vrijeme povlašteno vrijeme kad kao kršćani, osobito kao svećenici, gledamo svoju nutrinu i izvlačimo ono što je pozitivno, da bismo još više radili na tome, ali i ono negativno, kako bismo to ispravili. Duhovna obnova je važna za našu vlastiti izgradnju, ali i za zajedništvo svećenika Hvarske biskupije. Bitno je da radimo na vlastitom obraćenju i da onda primjerom svoga života i druge pozivamo na obraćenje. Pošto smo se skoro svi ovdje okupili, želio bih da ovo zajedništvo i duh zajedništva nastavimo izgrađivati. Volio bih da se u ovom zajedništvu okupimo 30. travnja u Hvaru u povodu 30. obljetnice biskupske službe biskupa u miru Slbodana Štambuka“, rekao je biskup Palić.

Don Marin Lučić, rektor dubrovačkog sjemeništa i voditelj biskupijskog Vijeća za zvanja, u svom razmatranju istaknuo je važnost svijesti kako se sve ono što govorimo drugima odnosi i na nas.

Spomenuo je papinu pobudnicu „Radujte se i kličite“ u kojoj papa spominje dva neprijatelja svetosti: neognosticizam; kad sve temeljimo na svom iskustvu i znanju i neopelagijanizam; kad idemo samo svojim snagama. To je don Marinu bio poticaj da u središte svog razmatranja stavti Duha Svetoga i naslovi ga „Gospodine, govori, sluga Tvoj sluša“ ili „U školi Duha Svetoga“. Istaknuo je kako stečeno iskustvo i znanje mogu sprečavati poticaje Duha Svetoga; sprečavati ono što Gospodin želi govoriti nama, a po nama drugima. Postoji razlika između ooga što zamišljamo da Bog od nas traži i na što nas potiče i onoga što On doista traži i potiče. Kad nas Bog na nešto nadahnjuje On nas istovremeno i osposobljava za to. Ako dobro odgovorimo na Božje nadahnuće, za njim će slijediti drugo. I što čovjek bolje koristi primljene milosti, to ih Gospodin više daje. Duh Sveti puše gdje hoće. Potrebno je tomu se otvoriti i prepoznati potiaj Daha Svetoga, kako ne bismo ostali kod onoga što mi mislimo da je poticaj Duha Svetoga. Sv. Franjo Saleški kaže: „Blaženi čija su srca otvorena svetim nadahnućima“! Duh stalno potiće. Potrebno ga je osluškivati.

Da bi nam Gospodin dao poticaja u što većoj mjeri i da bismo bili što propusniji za Božja nadahnuća potrebno je ponajprije slaviti Boga i zahvaljivati mu za dobročinstva. Potrebno je željeti nadahnuća i moliti za njih. Potrebno je prihvatiti životne događaje u duhu sinovskog povjerenja i predanja Božjoj volji. Potrebna je nenavezanost na materijalna dobra i na ideje i predođžbe. Potrebno je biti poučljiv, mekan. Jer, čovjeka u duhovnom rastu najviše sputava navezanost na ideje, na način ili stil ponašanja, na vlastitu mudrost, na zacrtane ciljeve i vlastitu volju.

Potrebna je tišina i mir o čemu opsežno govori kardinal R. Sarah u djelu „Snaga tišine protiv diktature buke“. Potrebno je kratko i malo govoriti i bdjeti nad onim što se govori. Za osluškivanje poticaja Duha Svetoga potrebno je vjerno ustrajati u tihoj molitvi, o čemu svjedoči Majka Tereza, a kardinal R. Sarah ističe tri otajstva o kojima treba razmatrati u tišini: Križ, Hostija i Djevica. Za osluškivanje poticaja Duha Svetoga važna je i ispovijed kao i duhovno vodstvo. Najvažnija je poniznost, a najopasnija je težnja za vlašću, slavom, častima, dostojanstvima i materijalnim dobrima. „Neka i ova korizhmena duhovna obnova bude poticaj da se što više otvaramo poticajima Duha Svetoga, da se na njega oslanjamo i da tu ‘školu Duha Svetoga’ ponudimo i drugima, rekao je don Marin koji je nakon razmatranja prema dokumentu Kongregacije za kler „Svećenik – služitelj Božjeg milosrđa“ predvodio ispit savjesti svećenika kako bi potom imali prigodu za ispovijed.

Misno slavlje predvodio je biskup Palić koji je u propovijedi protumačio pročitane ulomke iz Knjige proroka Ezekijela 47, 1-9, 12 i Evanđelja po Ivanu 5, 1-3a, 5-16. U prvom ulomku prorok Ezekijel u svojoj sugestivnoj viziji vidi novi Hram iz kojega izvire voda, s desne strane, koja daje život i plodnost. U tom Hramu crkveni oci su prepoznali onaj pravi Hram, Isusa Krista iz čijega desnog boka istječe krv i voda. Ezekiel vidi u viđenju kako se voda spušta iz Hrama prema Mrtvom moru u kojemu je voda „mrtva“, jer u njoj, zbog previše soli, nema života. Nasuprot tome, voda koja izvire iz Hrama je čista, plodna i živa. Ona ozdravlja vode Mrtvog mora. To je promjena koju Duh Božji svojom milošću izvodi u nama i našim zajednicama, ako smo otvoreni njegovom nadahnuću. Treba priznati da i u nama i u našim zajednicama postoji neko „Mrtvo more“. Jedino milost Duha može oživjeti i učiniti plodnima te „mrtve“ vode. Bližimo se Uskrsnom bdijenju, kad ćemo blagosloviti krsnu vodu. Isus Krist, umrli i uskrsnuli, daje novu i plodnu vodu, koja nas čisti od grijeha i gasi našu najdublju žeđ. To je voda našega krštenja, kojoj se uvijek iznova trebamo vraćati.

U evanđeoskom ulomku Ivan nam zaustavlja pogled na jednom uzetom bolesniku koji boluje 38 godina. Isus ga ozdravlja kod ribnjaka Bethesda u Jeruzalemu, izričući tri zapovijedi: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Postelja je simbol onoga što zarobljava čovjeka. Poziv je to svima nama da se ne damo blokirati vlastitom prošlošću, vlastitom ranjenošću, nego ih nazvati pravim imenom, uzeti ih u ruke i zagospodariti njima. Mi smo oni koji ih trebamo nositi. Kasnije će Isus još jednom sresti uzetoga, kazavši mu: „Eto, ozdravio si. Više ne griješi da te što gore ne snađe.“ Ovaj ozdravljeni bolesnik svojim ponašanjem simbolizira sve one koje je Krist potaknuo da postanu djeca Božja, ali nisu spremni „roditi se ponovno“, promijeniti se, „ući u igru“.

Postoje, braćo svećenici, bolesti koje mogu biti specifično naše, svećeničke. Papa Benedikt je govorio o svojevrsnom pomanjkanju ‘životne snage, potpore u trenucima nesigurnosti i klonulosti’ ako se ne njeguje molitveni život, koji je ‘neiscrpni izvor misionarske gorljivosti i bratske ljubavi’. Vrijeme posvećeno molitvi nije izgubljeno vrijeme, nego najbolje upotrijebljeno vrijeme. Papa Franjo će, pak, u svom govoru Rimskoj kuriji pojedinačno nabrojati bolesti, od kojih bolujemo ili smo u opasnosti razboljeti se, počevši od osjećaja da smo besmrtni, otporni ili čak nužno potrebni, preko duhovnoga Alzheimera, bolesti suparništva i slavoljublja, životne shizofrenije, do bolesti svjetovne koristi i želje za isticanjem sebe, kada apostol svoju službu pretvori u vlast. Zatim bolest klerikalizma, koja je u velikoj mjeri uzrok mnogim zlima s kojima se danas u Crkvi suočavamo. Zato papa Franjo naglašava da je ‘ozdravljenje plod svijesti o bolesti i osobne odluke, kao i odluke cijele zajednice, da se liječi, podnoseći liječenje strpljivo i ustrajno’.

Želimo moliti danas Gospodina da u nama ozdravi sve ono nezdravo, što nas paralizira, udaljuje od drugih, kako bismo ozdravljeni, radosno mogli nastaviti naviještati njegovu Radosnu vijest i biti svjedoci njegova uskrsnuća“, rekao je biskup Palić i zahvalio bolskim dominikancima za gostoprimstvo.