Misu je koncelebrirao župnik Ivica Martić, a duhovnu pripravu pobožnosti križnog puta organizirali su župni članovi osječke „Udruge za život“, ujedno molitelji Inicijative 40 dana za život, sudjelujući u „Križnom putu za nerođene“ o. Marka Glogovića.

„Tražimo od Izvora Ljubavi da nas obnovi ljubavlju kako bismo mogli živjeti od Očeve, Isusove ljubavi i njegove motivacije u našemu životu“, kazao je vlč. Žigmanov uvodeći u slavlje te u homiliji, potaknut evanđeljem (Iv 5, 17-30) i svetopisamskim primjerima promišljao o duhovnoj utemeljenosti osobne motivacije u Božjemu izvoru koja rađa plodom ljubavi i osude grijeha, ne čovjeka.

„Sve ono što činimo je nečim motivirano. Bez obzira što radimo, radimo to s razlogom. Ništa nećemo raditi bez motivacije. Primjerice, roditelj si i ići ćeš na posao, premda ti se ponekad neće dati, mada možda ne voliš to što radiš, ali ići ćeš jer si motiviran iz ljubavi prema svojoj obitelji kojoj želiš osigurati egzistenciju i bolji život. Danas smo svjedoci kako je teško nekoga motivirati na nešto. Jedno od pitanja koje nam se provlači kroz današnje evanđelje je pitanje što me motivira? Postoji li nešto što će me motivirati da se pokrenem i krećem prema cilju – a svima nam je cilj doći u nebo. S druge strane poznajemo demotiviranost. Kada smo demotivirani kako se osjećamo? Osjećamo se žalosno, depresivno, ispražnjeno, bezvoljno, obamrlo. Zapravo, osjećamo se mrtvo. Zbog toga trebamo vidjeti što je izvor moje motivacije. Čime je motiviran moj život, što je to što mene pokreće, mene katolika? Današnje evanđelje govori o motivaciji. Vidite! Isus se ne razlikuje od bilo koje druge osobe koja je hodala ovom zemljom. Kaže Pismo da nam je u svemu bio sličan, osim u grijehu. To znači da je i on bio nečim motiviran. Uvijek je imao plan. U današnjem se odlomku nalazimo, nakon što je Isus izliječio čovjeka koji je trpio od svoje bolesti 38 godina – paralitičar. Dodatak ovome događaju je taj što je Isus učinio izlječenje u subotu. Kada su Židovi vidjeli toga čovjeka da nosi postelju željeli su znati njegovu motivaciju. Što ga je motiviralo da prekrši njihov zakon? On ih obavještava da je djelovao prema uputama koje je primio. Kako se izvještaj odvija, Isus se otkriva čovjeku govoreći mu da više ne griješi kako ga ne bi nešto gore snašlo. Zapravo, Isus mu govori da ga ne motiviraju želje tijela, nego želje duha! Što meni Isus govori? Idi i nemoj više griješiti tjelesnim životom, nego živi životom duha Božjeg! Paralitičar javlja židovskim vođama da je Isus taj koji ga je izliječio što je rezultiralo uvećanom željom da progone Isusa. Zašto je to izazvalo mržnju Židova? Zbog toga što su Židovi svoje ljudske, tjelesne i religiozne motive stavljali iznad Božjih motiva: ljubavi, brige, suosjećanja. Njihovi su motivi bili zemaljski, a Isusovi su motivi nebeski. Isus u jednoj rečenici brani svoje postupke i ocrtava nam svoju motivaciju za sve ono što čini, za sve ono što nadahnjuje njegovu misao, djelovanje. Njegova motivacija je njegov Otac. Kao što Otac sve do sada radi, tako će Sin raditi kao njegov Otac. To znači da smo ti i ja, jer smo Božja djeca, pozvani raditi onako kako Bog radi“, naglasio je Mario Žigman razloživši duhovnu poruku motivacije kroz djela Očeva: „Šest dana stvara, sedmi se odmara. Možemo krivo shvatiti je Bog ‘otišao na godišnji odmor’, ne. Stvorio je svijet za šest dana, a zatim se odmorio. Odmarao se od stvaranja, ali ne i od očuvanja. Bog neprestano čuva čovjeka i stvoreni svijet. On radi na ovaj način neprekidno. Kad bi prestao s ovim poslom u dan subote, ili bilo koji drugi dan, sva bi stvorenja potonula u smrt. To znači da Bog šest dana stvara, a sedmoga dana radi na tome da očuva ono što je stvoreno – čovjeka i svijet. Tu nam se otkriva poruka koju nama Isus govori: ne radi onako kako svijet radi! Potrebno nam je, poput Boga Oca, raditi šest dana, a sedmoga se odmoriti od svoga posla, ali opet radeći onako kako Bog radi. To znači očuvati ono što smo stvarali kroz šest dana: očuvati svoju obitelj, svoju djecu. Upravo je to Isus činio. On je radio tako što je htio očuvati one koje mu je Otac povjerio. Isus ne traži svoju slavu, prestiž i ugled među ljudima, ne. Isus pokazuje da njegova motivacija u djelovanju nije dosegnuti moć, ponos ili status, već spašavanje i traženje izgubljenih i donošenje ozdravljenja bolesnima. Sve ono što i Otac čini. To je prva duhovna poruka koja nam govori da izvor naše motivacije treba biti Bog Otac“.

Govoreći o plodovima motivacije, Žigman je pojasnio: „Druga poruka iz evanđelja govori o plodovima motivacije. Isusov govor iz današnjeg evanđelja možemo podijeliti u dva dijela: davanje života i osuda grijeha. Prvi plod je davanje života. Budući da smo stvoreni na Božju sliku, to znači da i mi poput Boga možemo davati život. Muž i žena daruju život svome djetetu. Život darujemo i onda kada drugoga ohrabrimo, utješimo, pridignemo. Sve su to plodovi motivacije koja svoj izvor ima u Bogu Ocu. Međutim, ako svojim životom donosimo smrt, ako ubijamo drugoga ružnim riječima, ogovaranjem, klevetom, ponižavanjem, omalovažavanjem, ismijavanjem, tada trebamo znati da izvor naše motivacije nije u Bogu već u Sotoni. Sotona je onaj koji donosi smrt. Zato, da bismo znali izvor svoje motivacije, moramo vidjeti koji su njezini plodovi! Donosimo li život, možemo biti sigurni da je izvor naše motivacije Bog Otac. Drugi plod (duhovno zdrave katolikove) motivacije je osuda grijeha. Isus nikada nije osudio čovjeka, ali je osudio grijeh. To znači da i ja, imam li izvor komunikacije u Bogu, ne smijem nikada osuđivati osobu, ali uvijek moram osuditi grijeh! Ako se pravim slijep na grijeh, ako grijeh ignoriram, ako odobravam homoseksualne brakove, eutanaziju, pobačaj, tada izvor moje motivacije ne može biti u Bogu. Tada nisam Božji, činim zla djela. Želim li nasljedovati Krista, činiti djela kao Otac moj nebeski, tada grijeh trebam osuditi, a grešnika podići i pomoći mu zacijeliti njegove rane! To znači da moram biti spreman osuditi i grijeh u svome životu i tražiti milosrđe svoga Oca koji mi prašta u sakramentu ispovijedi!“

Posvješćujući ove produbljene primjere za motivaciju, propovjednik je zaključio ohrabrenjem za prihvaćanje Kristova, svojega križa: „Ako želiš raditi onako kako Bog Otac radi, tada trebaš biti spreman da te pribiju na križ. To ne znači da te Bog ne želi zaštititi i biti uz tebe. On to želi, ali svijet, odnosno oni koji žive po tijelu žele te pribiti. Biti katolikom ne temelji se na emocijama niti je kršćanstvo ‘lepršavo’ lako već naporno. Biti katolik je zahtjevno i znači biti spreman na križ. Ne boj se prihvatiti križ! Kao što je Krist po križu donio novi život, tako i ti donosiš novi život. Iz Kristova probodenog srca rodila se Crkva, izlila se ljubav na ovaj svijet. Tako i iz tvoga probodenog srca izlijeva se ljubav na one oko tebe. Stoga, ne boj se odlaziti na križ jer križ nije zadnja stanica našega života! I to je naša motivacija – činiti ono što čini Sin – a to je da svi kojima je Otac dao dođu k njemu. Nastojmo svoj život živjeti na takav način kako bi po našemu životu svi poželjeli pripadati Kristu i njegovu kraljevstvu“.