Nakon molitve Trećega časa iz Časoslova naroda Božjega, okupljene svećenike pozdravio je dekan i otočki župnik mons. Tomislav Šporčić te je podsjetio da su teme susreta “nadoknada” za opravdano ispušten sastanak u veljači.

Potom je domaćin, kompoljski župnik don Anđelko Kaćunko održao izlaganje o bl. Alojziju Stepincu, koje je naslovio “Pogled na Sveca – sa sunca i mjeseca”. Nakon tri uvodna citata o bl. Alojziju Stepincu – dva od pape Ivana Pavla II. (iz propovijedi tijekom pohoda Hrvatskoj 1994. i 1998.) i jedan iz deklaracije Hrvatskoga sabora o osudi političkog procesa kardinalu Stepincu 14. veljače 1992.), vlč. Kaćunko je istaknuo da ti navodi pokazuju kako se o Stepincu može govoriti s različitih motrišta. Zato je on svoje izlaganje podijelio u dva dijela – pogled “s mjeseca” pod naslovom “Svetac – nacionalni simbol” i pogled “sa sunca” nazvan “Svetac – gorljivi i hrabri propovjednik”.

U prvom dijelu posvijestio je, na jednoj strani, žalosnu činjenicu nemara većine hrvatskih katolika prema svecima i blaženicima našega naroda, uz istodobnu, s druge strane, javno iskazanu želju da bl. Alojzije Stepinac što prije bude proglašen svetim. Pritom se, istaknuo je izlagač, “čak i kod nekih uglednih crkvenih autoriteta nažalost pokazalo i ‘nestepinčevsko’ protivljenje Papi”. Iskreno je priznao da se on, unatoč preporukama Postulature, ne moli za skoro proglašenje Stepinca svetim, jer smatra da bi taj događaj u hrvatskom narodu izazvao “euforiju nacionalnoga ponosa, ravnu hrvatskom nogometnom srebru na svjetskom prvenstvu u Rusiji, tj. euforiju pobjede nad onima koji su (bili i još su) protiv Stepinčeva proglašenja svetim”. A takvo banaliziranje svečanog vjerskog čina, istaknuo je don Anđelko, bilo bi štetno i zato valja paziti da “nacionalnom euforijom prizemne navijačke razine ne pretvorimo svetoga čovjeka Alojzija Stepinca u još jednoga nacionalnog junaka, poput trenera Dalića, čije će ime samo poticati mahanje hrvatskim zastavicama”, umjesto da svaki spomen bilo kojega hrvatskoga sveca ili blaženika bude našemu vjerničkom narodu poticaj na nasljedovanje njihova života, naglasio je predavač.

U drugom dijelu izlaganja vlč. Kaćunko je učinio pregled Stepinčevih propovijedi, koje je za svibanjske pobožnosti 1958. pripremio u Krašiću za svečanu proslavu stote obljetnice Marijina ukazanja u Lurdu (te su propovijedi 2007. godine objavljene u sunakladništvu Postulature Bl. Alojzija Stepinca i Vojnoga ordinarijata u RH). Rekavši kako nije nimalo slučajno da je kardinal kao veliki i duboki Marijin štovatelj preminuo upravo uoči blagdana Gospe Lurdske, istaknuo je Stepinčevu jasnoću, jednostavnost u izričaju, otvorenost u isticanju vjerničkih mana, kritički odnos prema opasnosti materijalističkog svjetonazora koji i u školama propagira evolucionizam, što je “ponizujući nauk za čovjeka”, kako kardinal ističe. “Kad vidimo s kojim je žarom nastupao, o kojim je temama govorio, kako jasno i otvoreno – bez diplomatskog uvijanja, teološko-filozofskog ‘pucanja iznad glava slušatelja’, jednostavno i svakome jasno, ne pazeći da se nekome ne zamjeri – moramo se pitati kako mi propovijedamo, ali i zašto naši crkveni autoriteti biranim riječima govore o Stepincu, a mnogi od njih ne nastupaju hrabro, jasno i otvoreno kao on”, rekao je vrlo kritički vlč. Kaćunko, dodavši kako se kardinal Stepinac nije ustručavao prozivati ni masoneriju, nazivajući je “paklenom sektom”. Uz to, već u ono vrijeme otvoreno je kritizirao sklonost medijskim senzacijama i ljudsku površnost, pokazujući izvrsno poznavanje medijskih zabavnih sadržaja pa ističe i nogometne utakmice, i auto-moto utrke, i vijesti iz tzv. crne kronike, i filmske zvijezde Hollywooda i tzv. izbore za miss… itd. Ali kardinal ističe štetnost “tih novosti za kojima svijet trči” u “ludoj čovjekovoj znatiželji”, posvješćujući da nas na svojemu sudu Bog neće pitati ništa o tome, nego samo kako smo živjeli, koliko smo dobra učinili bližnjima.

Na koncu izlaganja vlč. Kaćunko je naglasio važnost pokore u propovijedima kardinala Stepinca, opisavši kako je čak tri propovijedi u nizu posvetio toj temi odnosno riječima “Pokora, pokora, pokora!”, koje je Marija izrekla Bernardici u osmom ukazanju, 24. veljače 1858. Stepinac je u prvoj propovijedi govorio o važnosti pokore, u drugoj je opisao vrste i oblike pokore (izvanjska ili unutarnja, samonametnuta ili od Boga poslana), a treću je posvetio plodovima pokore (odvraćanje Božje kazne, suobličenje božanskom Spasitelju i najsigurniji zalog buduće proslave u nebu). “Već na početku prve propovijedi on ističe kako je upravo to osmo Gospino ukazanje najvažnije, zato što je ‘tu pokazala koja je glavna svrha i cilj svih njezinih ukazanja: ne buditi radoznalost ljudsku ili pobuđivati senzaciju, nego povratak ljudi iz njihova grješnog života natrag k Bogu, dakako pokorom’. U sve tri propovijedi, kao što čini i u drugima, kardinal navodi primjere iz Svetoga pisma, iz života svetaca te iz vjerničkog iskustva. Samu riječ ‘pokora’ naveo je u tim trima propovijedima ukupno 140 puta. I to pokazuje koliko je naš sveti kardinal upravo pokoru smatrao važnom i potrebnom u kršćanskom životu”, rekao je na koncu izlaganja vlč. Kaćunko, dodavši kako je Stepinac upravo zato na koncu treće propovijedi izrekao znamenitu – također za ovo naše vrijeme, 62 godine poslije (!) – znakovitu rečenicu, kojom je zaključio svoje izlaganje: “Pokora – to je u ovome času i najveći patriotizam!”

Potom je dekan Šporčić govorio o temi “Pastoralni vid sakramenta bolesničkog pomazanja”. Iznio je najprije glavne točke iz dokumenta HBK “Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici” te je potom istaknuo manjkavosti u općenitoj skrbi za bolesne, a poglavito nedostatke u svim trima dimenzijama pastorala sakramenata – u pripravi, slavlju i životu. U drugom dijelu izlaganja mons. Šporčić iznio je smjernice odnosno praktične prijedloge i upute za konkretno pastoralno djelovanje, glede općenitog odnosa prema bolesti i bolesnicima te glede slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja u različitim prigodama i okolnostima, posebno naglasivši potrebu stalnog poučavanje vjernika, kako bi se promijenilo negativno shvaćanje toga sakramenta kao “zadnje pomasti” koja se daje isključivo umirućima.

U nastavku rada svećenici su najprije razmotrili konkretne pojedinosti za organizaciju biskupijskoga korizmenog hodočašća, 28. ožujka u senjsku katedralu, te su dogovorili da, prije zajedničkoga misnoga slavlja u Senju, pobožnost križnoga puta i ispovijed hodočasnika iz Otočkoga dekanata upriliče u župnoj crkvi na Vratniku. Potom su razgovarali o organizacijskim pojedinostima Susreta hrvatske katoličke mladeži u svibnju u Zagrebu, istaknuvši kao koncepcijski hendikep nemogućnost većine svećenika da u nedjelju sudjeluju na Susretu.

Na koncu su svećenici dogovorili raspored preduskrsnog ispovijedanja u župama dekanata.