Nakon molitve koju su pjesmom predvodili stipendisti Patrik i Sara Radmanić, biskup Antun Škvorčević uputio im je prigodnu riječ.

Osvrćući se na tamburašku pratnju otpjevane pjesme, biskup je usporedio ljude, napose mlade, s glazbalima. Ustvrdio je kako nije dovoljno imati dobar glazbeni instrument, nego je potrebno imati izvrsnog svirača koji iz glazbala može izvesti veličanstvenu glazbu. Tako je i s nama ljudima: Samo Bog, ako mu povjerimo sebe, može iz nas izvesti veliku životnu simfoniju i uvesti nas na onu razinu našeg postojanja gdje vlada sklad, punina, smisao, vječnost. Ako dospijemo u neke zle ruke, eto tužnog i nemoćnog životnog stanja.

Izrazio je radost zbog tog susreta na početku korizme, zahvalivši stipendistima, među kojima su i neki njihovi roditelji, na svim nastojanjima oko vlastitog životnog dostojanstva, potaknuvši ih na promišljanje o tome što zapravo tvori to dostojanstvo. Protumačio je da je to nastojanje oko materijalnih dobara, ali ona ne mogu osigurati cjelovito čovjekovo dostojanstvo, jer postoje druge razine o kojima valja promišljati, na što nas potiču Isusove riječi u pročitanom ulomku iz Evanđelja po Mateju.

Predstavljajući određene dimenzije ljudskog postojanja, biskup je kazao mladima kako je svladavanje jedan od važnih čina u njihovoj izgradnji i rastu. Ustvrdio je kako imaju iskustvo strasti, koje ih navode na to da rade ono što nije uvijek korisno, što je često i štetno. Osvrnuo se na našu potrebu za hranom, podsjetivši da one koji su pohlepni na tom području nazivamo lakomima. Kazao je da pretjerujući u hrani škodimo svome organizmu, čega je pokazatelj u novije doba u Hrvatskoj poprilično proširena bolest pretilosti.

Zaključio je da su ljudi pretili jer popuštaju strasti koja ih tjera da jedu onoliko koliko im nije potrebno. Do mjere se dolazi svladavanjem, naglasio je. Mjera nam pomaže da budemo u zdravom, normalnom stanju, te onaj koji se oko toga ne trudi prepustio se gubitničkoj inerciji, ustvrdio je biskup. Uzdržavanje ili svladavanje od jela, put je koji ozdravlja strast za jelom, kao i na drugim područjima života. Svladavanjem se pobjeđuje ono što nas vuče da živimo opredjeljenja koja su protiv nas.

Biskup je zatim potvrdio istinitost tvrdnje svoga mudrog rektora Zavoda sv. Jeronima za vrijeme studija u Rimu koji je govorio kako u životu ne smijemo tjerati stvari u ekstremna stanja, na polove, jer života nema ni na južnom ni na sjevernom polu, nego je on u sredini. Umijeće življenja je u tome da tražimo sredinu, da budemo umjereni. Biskup je istaknuo kako je štedljivost krepost, ali je potrebno tako je primjenjivati da ne prijeđemo crtu gdje ona postaje škrtost, jedan od sedam glavnih grijeha.

Slično je s darežljivošću, koja ne smije prijeći granicu na kojoj ona postaje rasipnost. Tako je na svim drugim razinama života oko kojih nam je truditi se da bismo iskusili »zlatnu sredinu«. Biskup je ustvrdio kako je sve u mjeri koju valja pronaći, a da je najtočnije mjerilo našeg postojanja Isus Krist, jer je on Bog koji je postavši čovjekom u naš ljudski život unio Božju ljubav kao najvišu mjeru po kojoj se događa punina našeg ostvarenja, smisla i vječnosti. Kad se ravnamo po njegovim mjerilima, postajemo bića sklada, mira, ljepote, protumačio je biskup stipendistima. Zato se isplati o svom životu razmišljati polazeći od Isusa Krista i djelovati u njegovim koordinatama ljubavi i predanja za drugoga.

U navedenom kontekstu a polazeći od naviještenog evanđeoskog ulomka biskup Škvorčević je stipendistima još istaknuo kako rado govorimo da se u korizmi trebamo nečega odreći, ali da nam valja promisliti o daleko većem Isusovu izazovu, kad nas poziva da se odreknemo samih sebe i uzmemo svoj križ te ga slijedimo. Biskup je ustvrdio kako je najteže odreći se samoga sebe jer je čovjek biće ranjeno sebičnošću, koja nas drži privezane za nas same i ne da nam izaći ususret drugome, koji je naša istinska životna šansa. Najteže je oboljeti od sama sebe, od svoje sebičnosti, dodao je biskup.

Okrenutošću prema samom sebi ne mogu se ostvariti u svoj svojoj veličini i dostojanstvu. Međutim kada se otvorim prema drugome, imam u njega povjerenje, ostavio sam sebe, ne da bih se izgubio, nego da bih se istinski našao. To je paradoksalnost našeg postojanja na koju nas upozorava Isus, zaključio je biskup. Ako je vjera, povjerenje u drugoga, izlaženje iz sebe, to još nije življenje za drugoga, nego je to ljubav. Vjera djelotvorna ljubavlju očovječuje do najviše mjere postojanja. Na taj način nas je Isus Krist svojim križem poveo iz smrti u život, iz prolaznosti u vječnost, te je najbolje opredjeljenje živjeti duboko povezani s njime i ostvarivati svoje postojanje po njegovu modelu, koji sveti pisci opisuju riječima: »On sebe dade za nas«.

Taj Isusov »dati sebe za nas« oličen je u njegovu križu. Križ je Isusov »za nas«, do kraja, do u smrt. U svetoj misi svaki puta slavimo taj Isusov »za nas«, koji se ne može potrošiti, jer je božanski. Biskup je kazao stipendistima kako je potrebno boriti se za svoje dostojanstvo na materijalnoj razini, ali da pri tom trebamo biti svjesni kako se ono brzo potroši jer je prolazno, a da se izgrađujemo u istinskom i nepotrošivom dostojanstvu kad snagom Isusove ljubavi nastojimo sami sebe dati za druge. Podsjetio ih je da u svetoj pričesti primamo snagu Isusova »za nas«, te ih je potaknuo neka ne propuste tu dragocjenu priliku da se ispunjaju snagom njegova božanskog dara.

Rekao im je neka se ne svrstaju među one ljude kojima ništa ne znači što njihove majke i očevi žive posvema za njih, što prijatelji žive za njih, te neka ih ne zavede materijalno i prolazno te postanu ljudi manjkave svijesti o istinskim dimenzijama njihova dostojanstva. To je duhovna dimenzija našeg postojanja, i ako je ne njegujemo nego ostajemo zatvoreni u svojoj sebičnosti, umiremo u samima sebi. Duhovnost je, naime, u otvorenosti prema drugome, prema Bogu, i njegovu daru, kazao je biskup. Ustvrdio je da to nerijetko zaboravimo ili zanemarimo, te nas vrijeme korizme potiče da provjerimo sebe u onim dimenzijama na koje nas podsjeća Božja riječ, i poziva Isus Krist po služenju Crkve. Premalo je nastojati raditi samo ono na što nas upućuju ljudi, i ne pokušati ozbiljnije poslušati i djelovati na Božji poziv.

Potaknuo ih je da se ove korizme još čvršće opredijele za duhovni rast putem zauzetosti za druge ljude, osobito siromašne i stradalnike svake vrste. Onaj tko nikada ništa nije učinio za drugoga, ostao je samac i niskoga duhovnoga rasta. Biskup je poželio stipendistima puno radosti u takvim korizmenim koracima. Rekao je neka se odreknu i pušenja i ovisnosti o internetu, i ovisnosti o jelu, ali osobito neka se oslobode one ovisnosti kojoj je ime sebičnost pa nastoje biti za drugoga, što cjelovitije, poput Isusa Krista.

Potom je stipendistica Irena Mladić izrekla zahvalu biskupu Škvorčeviću, osnivaču Zaklade za sve ono što Biskupija čini za učenike i studente, a onda i za njihove obitelji, kako na materijalnom, tako i na duhovnom području. Posvjedočila je kako joj stipendija pokriva troškove smještaja u Zagrebu, pa samim time njenoj obitelji u kojoj se još troje djece školuje, olakšava financijsku situaciju. Progovorila je kako svoju zahvalnost očituje trudom oko što boljih rezultata u studiju, a voljela bi da u budućnosti ona, ali i drugi stipendisti svoju zahvalnost očituju i pomaganjem drugima. Na koncu susreta ravnateljica Caritasa Požeške biskupije Katarina Paulić progovorila je o određenim pitanjima tehničke naravi s obzirom na mjesečne isplate stipendija. Susret je završio prigodnom korizmenom pjesmom i biskupovim blagoslovom.