Budi dio naše mreže
Izbornik

Kristovo viđenje odnosa Crkve i države

Propovijed zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića na svečanoj misi za domovinu u zagrebačkoj katedrali na Dan državnosti, 30. svibnja.

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

Danas na Dan državnosti, kada hrvatski narod zahvaljuje Bogu za dar slobode, da bude svoj u svome i da upravlja samim sobom, da ima glas i ime među narodima, razmišljajmo na temelju Božje riječi koje je poslanje Crkve a koje poslanje države.
Isus Krist, Bog koji je za nas čovjekom postao, uprisutnio se u sasvim konkretnoj povijesnoj situaciji. Njegova domovina bila je Izrael. Njegova domovima bila je u to vrijeme pod vlašću rimskog cara. Isto tako u njegovom narodu bile su razne, mogli bismo kazati, političke stranke, razni programi. Bili su saduceji, farizeji, zeloti, herodovci, pristaše Rimljana. Tako su se dijelili na razne programe i razne političke ciljeve.
Danas u Evanđelju čitamo kako mu dođoše predstavnici dviju stranaka, farizeja i herodovaca s jednim političkim pitanjem, ali počinju, rekli bismo, laskajući: “Učitelju! Znamo da si istinoljubiv i da ti nije stalo ni do koga, jer ti ne gledaš tko je tko, nego prema istini učiš putu Božjem.” (Mk 12, 14). Lijepo rečeno, dakle, priznaju barem riječima da je Isus istinit, da je nepristran, da uči istinu, da pokazuje put Božji. Ali, sada dolazi jedno pitanje koje izlazi iz tih vjerskih polazišta i ima politički cilj: “Je li dopušteno ili nije dati caru porez?” (Mk 12, 14). To znači: ako kaže da nije dopušteno plaćati porez caru, tužit će ga da je buntovnik protiv carske vlasti. Ako kaže da je nužno davati porez caru, opet će ga optužiti da je protiv narodne slobode. Zato kaže sveti evanđelista Marko: “On prozre njihovo lukavstvo te im reče: #!Zašto me kušate? Donesite mi denar da ga vidim!#! Donesu ga, a on ih upita: #!Eija je ovo slika i natpis#!? – #!Careva#!, odgovore mu. #!Podajte caru carevo – reče im Isus – a Bogu Božje!#!” (Mk 12, 15 – 17).
Time Isus zapravo naglašava dva reda stvari, jednu zemaljsku stvarnost, vremenitu i svjetovnu stvarnost u kojoj ljudi žive i organiziraju se u zajednice, u države, i nastoje u tom zajedništvu, pod vodstvom državnih poglavara, ostvarivati zemaljske ciljeve života. Ali Isus upozorava da postoji i jedan svrhunaravni red odnosa, postoji Božji poredak u toj povijesti u kojoj se uprisutnjuje jedna druga vizija čovjeka, njegovog smisla i poziva. To je Božji poredak Kraljevstva Božjega. Zato on kaže: “Dajte caru carevo!”. Kao da kaže: Poštivajte i poštene i pravedne zakone ovozemaljskog zajedništva. Ali onda naglašava: Ali isto tako poštivajte i vršite Božje zapovijedi u tom poretku, u tom svijetu. Možemo kazati da Isus ovim odgovorom priznaje te dvije autonomne stvarnosti: stvarnost zemaljskog zajedništva, organiziranog u državi i stvarnost Božjeg zajedništva, organiziranog u Crkvi.
Sad se nalazimo pred tim dvjema stvarnostima: država, možemo kazati, zemaljsko zajedništvo organizirano u prilog zemaljske čovjekove sudbine, za čovjekov zemaljski život koji on ostvaruje u zajedništvu s drugim ljudima u određenom poretku, u zakonitosti, u odnosima koji se nalaze u društvu, jedni prema drugima i prema onima koji društvom upravljaju. U to zajedništvo, u tu zemaljsku stvarnost uprisutnjena je Crkva.
Što je Crkva? Crkvu nam opisuje apostol Petar u poslanici koju smo čuli: “Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujete u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.” (1 Pt 2, 4, 5).
Crkva je nešto sasvim novo, sasvim drugo nego što je ikoja zemaljska udruga, pa i sama država. Crkva je zajedništvo u Isusu Kristu, zajedništvo onih koji za njim polaze, koji njemu vjeruju, koji se njemu predaju i koji milošću Duha Svetoga bivaju posvećeni za kraljevsko svećenstvo, za sveto svećenstvo.
Crkva je, kaže apostol Petar: “…rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.” (1Pt 2, 9). To je ta zajednica vjere kojoj je Isus Krist učitelj, spasitelj, nadahnuće i put i život.
Zato Petar naglašava razliku između svjetovnog društva, svjetovnog duha, svjetovnog načina života i kako treba Crkva živjeti u tom zemaljskom zajedništvu, u toj državi, u tom narodu: “Ljubljeni! Zaklinjem vas da se kao pridošlice i punici klonite putenih požuda koje vojuju protiv duše; življenje vaše među poganima neka bude uzorno…” (1 Pt 2, 11, 12). Petar piše o Crkvi koja živi i raste u poganskom svijetu, u mnogobožačkom svijetu, u onoj materijalističkoj civilizaciji. Zato kaže: vi se morate vladati uzorno “da upravo onima za što vas sada potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda.” (1 Pt 2, 12).
To je Crkva. Stoga se ona ne poistovjećuje ni s jednom zemaljskom zajednicom. Sabor dao je jasne odrednice o odnosu Crkva – država, o odnosu te svrhunaravne zajednice, koja raste iz krštenja posvećenjem Duha Svetoga, sabrana u Isusu Kristu da pjeva “Oče naš koji jesi na nebesima”, i ove zemaljske zajednice koja također ima svoj smisao i svoj poziv. Pitao me jedan novinar kakav je odnos između Crkve i države. Odgovorio sam: koncilski. Mi imamo koncilsku direktivu, koncilski pravac odnosa s državom.
Drugi vatikanski sabor u svojoj velikoj Konstituciji o tim odnosima Crkve sa svijetom, sa zemaljskim stvarnostima, sa kulturom, sa znanošću, s politikom, govori ovako:
“Veoma je važno, osobito u pluralističkom društvu, da se ima ispravan pojam o odnosima između političke zajednice i Crkve te da se jasno razlikuje ono što vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženi – rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastirima.
Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem, znak je ujedno i čuvar transcendentnosti ljudske osobe” (GS 74)
Crkva ima službu spasenja čovjeka u svakom političkom sustavu, u svakoj civilizaciji, u svakoj kulturi. Crkva svojim poslanjem, svojom stvarnošću, svojom biti je jednostavno upućena čovjeku jer čovjeku osobno nudi Božje spasenje čovjeku služi za njegovo vječno otkupljenje: riječju Božjom, sakramentima, svojom unutarnjom strukturom da ih okuplja u zajedništvu istine i ljubavi. To je poslanje Crkve uvijek, svuda i u svakom poretku.
Sabor nastavlja u Konstituciji “Radost i nada”: “Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisna jedna o drugoj i autonomne. Obe su, iako različita naslova, u službi osobnog i društvenog poziva svih ljudi… Čovjek nije ograničen samo na ovozemljski red, nego živeći u ljudskoj povijesti u cijelosti posjeduje svoj vječni poziv…” (ib.)
Država je odgovorna i ima se brinuti da ljudi ostvaruju svoj zemaljski poziv u svojim odnosima. Crkva je poslana čovjeku da ga odgaja i vodi u njegov vječni poziv. To je ta razlika u podijeljenost u svrsi, u smislu.
Drugi vatikanski sabor kaže koju svrhu ima država: “Politička zajednica, dakle, postoji, radi tog općeg dobra. U njemu ona nalazi svoje puno opravdanje i smisao, iz njega proizlazi njezino izvorno i vlastito pravo. Opae pak dobro obuhvaća sve one uvjete društvenog života u kojima ljudi, obitelji i društva mogu potpunije i lakše postići svoje usavršavanje” (GS 74)
Organizacija države jest u tome da organizira život ljudi, život građana kako bi ostvarivali zajedničko opće dobro. To je služenje. Dakle, smisao vlasti je služenje općem dobru, i to nesebično, požrtvovno, isključujući osobne sebične interese. Država mora biti raspoložena organizirati život zajednice stvarajući pravedne i poštene zakone, bdijući nad ljudskim pravima, ostvarujući pravedno sudstvo u službi općeg dobra.
U sadržaj općeg dobra ulazi osoba. Stoga je svaka vlast služenje osobi, zaštita čovjeka, njegovih prava, njegova dostojanstva i briga da mu se omogući dostojan život; da se organiziraju tako socijalni odnosi u društvu da svaki čovjek ima mogućnost živjeti dostojno svojim radom, u svom stanu, u svojoj sigurnosti, u svojoj zaštićenosti od svakog nasilja, svake zloporabe, svakog progona; osoba je cilj općeg dobra. A u cilj općeg dobra spada obitelj kao temeljna zajednica ljudskog društva. Obitelj je stvorena od samoga Boga jer je čovjek stvoren od samoga Boga. Muško i žensko stvori Bog za jedno posebno zajedništvo utemeljeno na ljubavi, ali u suradničkoj ljubavi sa samim Bogom Stvoriteljem u darivanju života. Po toj logici obitelji treba osigurati dostojan život da obitelj može ispunjavati svoje obiteljske obaveze, svoj obiteljski poziv, da bude otvorena životu i da zaista bude u mogućnosti prihvaćati i odgajati djecu u istinskom poštenju za suradnike i građane u izgradnji zajedništva i općeg dobra. Iz toga onda proizlaze odnosi u društvu, odnosi međusobne suradnje, koja se ostvaruje ulaganjem svakog pojedinca.
Zato za dobro države, a država je jamstvo slobode naroda i njegove sigurnosti i mira, ugrađuje svaki građanin sebe. Kako se ugrađuje? Svojom kvalitetom, moralnom kvalitetom, stručnom kvalitetom, svojim radom ugrađuje sebe i izgrađuje opće dobro.
Ali Koncil predviđa i to da su ljudi različiti, da mogu različito misliti, različito djelovati. Kako uskladiti te razlike? Stoga kaže Konstitucija “Radost i nada”:
“No mnogi su i raznovrsni ljudi u političkoj zajednici, te mogu opravdano biti skloni različitim mišljenjima. Da se, dakle, političke zajednice ne bi raspale zbog toga što svatko slijedi svoje mišljenje, potrebna je vlast, koja će snage svih upravljati prema općem dobru, ali ne mehanički ni despotski, nego prije svega kao moralna sila, koja se oslanja na slobodu i na svijest odgovornosti” (GS 74).
Koja je svrha Crkve u tim odnosima, u toj državi? Ona je pozvana da odgaja čovjeka u njegovoj savjesti da on bude savjestan u svakom radu, na svakom položaju i da tako, svojom savješću ispravno odgojenom, na Božjim principima izgrađenom, ugrađuje u opće dobro svoj prilog.
Crkva nije nikakva politička stranka, niti bilo koja druga zemaljska udruga ili zajednica. Ona je, možemo kazati, Božji poslanik, svjedok za Kraljevstvo Božje, da odgaja ljude za Kraljevstvo Božje. Čovjek koji iskreno vjeruje uvijek je pozitivan elan društva, konstruktivan elan društva. On nije rušitelj, on je graditelj jer je u sebi izgrađen i u sebi ima Božje kraljevstvo. U poredak svijeta on svojom prisutnošću, svjedočanstvom i radom unosi tu dimenziju Božjega kraljevstva.
To je poslanje Crkve, i ona s tog polazišta, u ime Isusa Krista, naviješta Evanđelje. Zato ona govori o svom poslanju u spomenutoj Konstituciji:
“Ali je pravo (Crkve) da uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoju socijalnu nauku, da nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže prava ljudske osobe ili spas duša upotrebljavajući sva i samo takva sredstva koja su u skladu s Evanđeljem i dobrom sviju, već prema različnosti vremena i situacije.
“Vjerna Evanđelju i vršeći svoju misiju u svijetu, Crkva kojoj je zadatak da promiče i uzdiže što je god istinito, dobro i lijepo u ljudskoj zajednici, učvršćuje mir među ljudima na slavu Božju” (GS 76).
Crkva iz svoje slobode govori; ona se iz svoje slobode i kritički osvrće na ono što nije dobro; ona iz svoje slobode upućuje i nudi principe dobra da bi se usklađivao zajednički život za opće dobro. Stoga se ona ne opredjeljuje za neke zemaljske programe, premda bi je mnogi htjeli imati u svojem krugu, prisvojiti je k sebi, ali ona ostaje slobodna.
Krist je živio u političkoj situaciji mnogostranačja u svojoj domovini ali je bio slobodan, i pred herodovcima i pred farizejima, i pred zelotima i pred rimskim prijateljima, i pred saducejima. Ostao je slobodan kao što je slobodna istina; slobodan kao što je slobodna ljubav. Zato je polazište Crkve: istina i ljuba. Stoga se ona u svom poslanju apsolutno distancira da ne bude umiješana u nikakve sukobe, ni vanjske ni unutarnje, među različitostima. Ona jednostavno nudi Božju istinu i poziva u Božje kraljevstvo. Ona moli za sve ljude.
Ova Misa za domovinu je naša molitva, molitva Crkve za narod u kojem živi, za ovaj hrvatski narod u kojem je ona već prisutna, kao narod Božji kao sveto svećenstvo, preko 13 stoljeća. Ona za taj narod moli, bez obzira da li joj svi članovi toga naroda pripadaju ili ne pripadaju. Ona moli za sve ljude. Ona moli za sve građane. Kad želi sretnu domovinu, kad želi blagoslovljenu Hrvatsku, onda želi da u toj Hrvatskoj svaki čovjek osjeća svoju slobodu, sigurnost i mir. Zato sve služi tome, i Sabor da donosi uistinu pravedne, poštene i moguće zakone, kao što je govorio u svoje vrijeme Sluga Božji Alojzije Stepinac. Izvršna vlast se brine da se zakoni ostvaruju u prilog općeg dobra, zaštitu čovjeka i zaštitu života, života već od njegova početka i života do njegove prirodne smrti. To je ta zaštita života, zaštita ljudske osobe. Zato zakoni koji ne poštuju taj život od njegova početka su protubožji i protučovječno. Sudstvo je tu da primjenjuje zakone, da zaštiti dobro, da zaštiti pravednost, da zaštiti mir i zato da pravedno sudi, nepodmitljivo, pošteno, da svaki čovjek osjeti da je siguran i pred zakonom ravnopravan.
To je taj unutarnji poredak koji Crkva načelima dobrote, istine, pravednosti i ljubavi želi unijeti u javni život, ne kao politička stranka, nego kao navjestitelj Evanđelja.
Zato mi molimo za sve naše građane. Molimo za sve koji su dobro činili i dobro čine. Molimo za sve koji su branili i obranili našu slobodu jer je to pravo. Svaki narod ima pravo biti slobodan. To mu pravo nitko ne može osporavati. On ne može biti žrtva ničijih interesa, bilo kako velikih, bilo kako moćnih.
Crkva moli da se takav mir događa. Zato ja danas preporučam cijelu domovinu, sve njezine građane, sve ljude i one koji su odgovorni za vlast, da budu rasvijetljeni Božjim svjetlom. Sve stavljam pod Božju zaštitu po zagovoru Presvete Bogorodice, Majke Crkve i Majke naše, koju u Remetama nazvasmo “Najvjernija Odvjetnica Hrvatske”. Neka moli za nas. Amen.