KRIŽNIM PUTEM PREMA ZORI USKRSNUĆA

Na krštenju se krštenik (ako je on dijete preko roditelja i kumova) odriče zla, a odbire dobro. S dvostrukom odlukom, bježati od zla i slijediti dobro, kreće kršćanin kroz život. Cilj mu je ne samo da sačuva život kakav je primio, nego da on dobije još veću kvalitetu u uskrsnuću.

1. Teškoće u našem ljudskom i kršćanskom hodu

Već je stara grčka mudrost stvorila mit o Odiseju koji putuje u svoju rodnu Itaku, ali na putu mora savladati brojne opasnosti i prepreke: negdje je prolaz na tom putovanju jako uzak, tako da mu je život ugrožen ako krene malo lijevo ili malo desno, jer će udariti u tvrde stijene Scile i Haribde; negdje ga Sirene svojim blještavilom i svojom pjesmom žele zavesti na put propasti, negdje mu nemirno more prijeti da će ga prekriti svojim valovima. Sve je te opasnosti Odisej savladao snažnom voljom i izvanrednom dovitljivošću te konačno stigao na svoj cilj. Bila je to pouka svim čitateljima kako se treba ustrajno boriti da se život sačuva i da se uvijek ima pred sobom jasan cilj.
Kršćanin ima svoju zemaljsku domovinu, ali mu je cilj dospjeti u onu vječnu. Na tom putu on će također naići na Scile i Haribde, na velike teškoće. I njega će brojne zavodljive sirene pokušavati odvući s pravoga puta. Uzor kako se te teškoće i zavođenja mogu svladati ima on u Isusu Kristu, koji je sve to na svom putu savladao i došao do cilja u uskrsnuću na vječni život. Taj put prije njega nije nijedan čovjek prošao. No Krist ga nije otvorio samo za sebe, nego za sve ljude. Uspješno će ga savladati svi oni koji Krista žele slijediti. Nema nekog drugog puta prema našoj vječnoj Itaki, prema vječnoj domovini u uskrsnuću, osim onoga kojim je Krist prošao. Najteži njegovi prolazi izraženi su kroz opis njegove muke, što je kršćanska predaja smjestila u korizmeno vrijeme, a najbolje formulirala u pobožnosti križnoga puta.
Već na početku svoga javnog djelovanja, što čitamo na prvu korizmenu nedjelju, javljaju se opasne sirene koje žele skrenuti Krista s njegova zacrtana puta. Zavodnik mu nudi bogatstvo. vlast i slavu (usp. Mt 4, 1-11; Lk 4, 1-13), ali za uzvrat treba Krist odustati od puta istine i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Znade zavodnik dobro da glasovi tih sirena najčešće i najlakše zavedu čovjeka. Težnja za vlašću, bogatstvom i svjetskom slavom redovito tako zaslijepe čovjeka da on više nije u stanju vidjeti put istine i pravde pred sobom. Zato je zavodnik poslao te sirene. Biti iznad drugih po moći, vlasti i slavi, i to postići što je moguće kraćim i lakšim putem, ta je sklonost prisutna u svakom čovjeku. Ono što je najgore jest to da je čovjek, da bi se toga domogao, spreman često koristiti nečasna sredstva. Taj crv lako ulazi i nagriza svaku težnju za bogatstvom, za vlašću i za svjetskom slavom. Zato u Isusovo vrijeme bogati, moćni i slavni nisu ni primijetili da se u njihovoj blizini nalazi spasitelj svijeta. Ako su ga kao čovjeka susreli, u njemu su lakše vidjeli konkurenta i neprijatelja nego prijatelja i spasitelja. Prijatelja i spasitelja u njemu vidjeli su gladni i žedni, zaboravljeni i progonjeni, milosrdni i mirotvorci. Tu se očituje bogatstvo siromašnih i siromaštvo bogatih. Tek su izuzeci iz «gornjega sloja» društva uspjeli savladati tu sklonost prema sljepoći i prepoznati u Isusu osobnoga spasitelja i spasitelja svakog čovjeka. No ti su bili «duhom» siromašni, tj. iako su imali u izobilju dobara ovoga svijeta, iako su bili na vlasti, iako su uživali veliki ugled u svojoj sredini, nisu duhom bili navezani ni na bogatstvo, ni na vlast, ni na slavu. Uspijevali su jednim, drugim i trećim koristiti se kao sredstvom u radu za opće dobro. Moguć je, dakle, uspon prema gornjim slojevima i časnim putovima, ali to uspijeva samo velikanima dobrote. Nipošto to ne uspijeva sitnim dušama koje gledaju samo svoj interes.

2. Farizejski kvasac

Evanđelja obiluju likovima koje je želja za vlašću, bogatstvom i svjetskom slavom zaslijepila tako da nisu u Isusu Kristu uočili ono što on u stvari jest. Ili ga nisu uopće uočili, ili su o njemu imali iskrivljenu sliku.
Herod je – žedan vlasti – vidio u Isusu ono što Isus nije bio; vidio je u njemu konkurenta svoje okrutne i nasilničke vlasti. Jasno je da je takvoga «novorođenoga kralja» (Mt 2, 2) on želio na svaki način ukloniti. Onaj koji uživa u vlasti želi imati samo sluge i podložnike. Za svoju jedinu ljubav – vlast – on je spreman sve učiniti: ubiti nemoćne i nevine.
Poncije Pilat bio je svjestan da Isus nije kriv za ono za što ga optužuju. Što se njega tiče, on je bio spreman Isusa osloboditi, ali samo ako to ne bi njemu (Pilatu) naškodilo. No Židovi su mu dovikivali da u slučaju oslobađajuće presude dovodi u pitanje svoj položaj («Nisi prijatelj carev» – Iv 19, 12). Zato je on spreman i nevinoga osuditi. Ne pomaže ni poruka najbliže osobe, njegove žene, koja mu poručuje da ne osuđuje Isusa (Mt 27, 19). Da bi zadržao svoju visoku poziciju u društvu, Pilat je sprema donijeti i tešku osudu za nevinoga.
Juda Iškariotski je znao da izdaje nevinu krv (Mt 27, 4). No u jednom času mu se činilo probitačnim da i to učini ako time dobro zaradi. Srebrnjaci će, mislio je on, nadoknaditi u njemu onu neugodnost koja se rađa u čovjeku kada izdaje pravednika. Bogatstvo će mnoge druge nevolje prekriti. Bio je to lažno osjećaj, koji će kao takva i Juda ubrzo prepoznati, ali njegovo trgovanje s nevinom krvi slomilo ga i više se nije uspio dignuti.
Farizeji i pismoznanci željeli su sačuvati svoj ugled u društvu. U njihov povlašteni položaj nije se smjelo dirati. Svi trebaju njih pitati kako se postaviti u pojedinim slučajevima. Trebala je i «svjetina» njih pitati smije li ili ne krenuti za Isusom i slušati ga. Narod ima pravo dok njih sluša. Nisu uspjeli uočiti da je u narodu onaj kojega bi i oni trebali slušati. Ni Bog «nema pravo» raditi nešto mimo njih. Onaj koji nešto govori i radi mimo njihova dopuštenja taj je krivi prorok. Mimo njih nitko ne može imati neku ulogu u židovskom društvom. Ako Krist kaže za sebe da je Bog, treba ga osuditi što je napravio neoprostivi grijeh jer se «pravi Sinom Božjim» (Iv, 19, 7).
U evanđeljima nalazimo u više navrata i izraz «svjetina». To je nešto drugo od skup pojedinaca. No postoji i «razdragano mnoštvo» kod svečanog Isusova ulaska u Jeruzalem i «razjarena svjetina» na njegovu suđenju. Razdragano mnoštvo je Isusu klicalo kao kralju, a nedugo nakon toga razjarena je svjetina mahnito tražila njegovo razapinjanje. Moguće je da isti ljudi budu jednom u «razdraganom mnoštvu» a drugi put «u razjarenoj svjetini» i da su njihova traženja potpuno oprečna. Netko za njih «proizvodi» mišljenja i stavove koji se onda šire u masu u kojoj se rastače osobnost i utapa se u masi. Tu ulogu znalački su odigrali farizeji i glavari svećenički pred Pilatom. Uspjeli su od naroda stvoriti svjetinu. To im je tada trebalo.
Treba ljude oduševljavati, ali za dobro. No i tada kada je proizvedeno masovno oduševljenje, treba svakog pojedinca znati izvesti iz mase da poruku prihvati kao osobni stav. Ondje gdje se određena prava stječu brojem glasova, velika je opasnost da se i nečasnim sredstvima «proizvodi» takvo mišljenje na koje se može osloniti osobna sklonost za vlast, bogatstvo i svjetsku slavu. Danas postoje još efikasniji načini i sredstva kako se od naroda pravi svjetina i sve se to dade bez pola muke usuglasiti s načelima suvremene demokracije. Dakako kada je to korisno današnjim moćnicima.
Isus je izričito govorio da se treba čuvati farizejskog kvasca, ali je na drugi način također jasno kazao da je za čovjeka opasan i kvasac (duh) herodovski, pilatovski, Judin i duh svake «svjetine». Svi zastupnici toga duha, ma koliko oni po svojoj službi bili postavljeni da gaje i unapređuju zajedništvo, oni su ustvari razbijači svakog pravog zajedništva. Svi se oni bore za jačanje osobne pozicije naprama drugima, a gdje takav duh vlada šanse za pravo zajedništvo opadaju. Težnje za jačom pozicijom prema drugima opasne su skretnice na kojima ljudsko biće pada i biva poniženo, pa makar koliko taj put po sudu svijeta izgledao uspješan i koristan. Na tim stranputicama nema čovjeku cilja njegova putovanja.

3. Naši križni putovi

Isusov život i djelo poučavaju nas među ostalim i u tome da čovjek ne može olako postići svoj cilj. Treba se za nj mnogo truditi i podnijeti mnoge nevolje. «Probijati» se tim putem može se jedino istinom i ljubavlju prema Bogu i ljudima. To nam pokazuje cijeli životni put Isusa Krista koji je prolazio svijetom čineći dobro. Najjasnije to dolazi do izražaja u najtežim njegovim časovima – u vrijeme muke. Ono što je za ljudsku prosudbu veoma zagonetno nije odnos okoline prema nevinome, jer su se slični prizori događali i događaju se. Zagonetan je stav Isusov prema onima koji mu nanose nepravdu. No kada se znade, kako je već rečeno, da Isus na svome putu napreduje snagom svoje ljubavi, shvatljivo da iz tog izvora nije mogla izići mržnja kao odgovor na mržnju, nasilje kao odgovor na nasilništvo nad njim, ruganje kao odgovor na izrugivanje njega. On se jednostavno nije imao čime uključiti u jednako nadmetanje sa svojom okolinom. Odgovoriti vojnicima koji su ga tukli i izrugivali nije bio u stanju jer on njih nije prezirao i smatrao nevažnima, kako su vojnici gledali na njega. Uzvratiti aktivno na postupak Jude, Heroda, Pilata, Kaife i drugih koji su svoju moć koristili protiv Isusa, značilo bi u svom postupku prema ljudima biti motiviran njihovom zloćom. Te motivacije bile su Isusu uvijek strane. On jednostavno na nepravde nije mogao jednako uzvratiti i zato je u takvim prilikama pokazao svoju nemoć. Svoju moć pokazivao je jedino čineći dobro ljudima, motiviran jedino ljubavlju prema njima.
Kršćanska predaja izrazila nam je sve to kroz pobožnost Križnoga puta, koju pobožnost rado obavljamo u korizmi. Četrnaest postaja Križnoga puta ustvari je četrnaest lekcija kako i u najtežim prilikama trebamo sačuvati svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo, kako da i mi učvrstimo svoja klecava koljena, po uzoru na dostojanstveni hod Isusa Krista na njegovom križnom putu. Tu se učimo kako se treba vladati u časovima kada nas krivo sude i osuđuju, kada na nas neopravdano stavljaju nepodnosive terete, kada nam se zlurado izruguju, kada nas stave pred zid smrti. Uz te teškoće Isus je doživio da ga zataji najbliži suradnik kojemu je povjerio najveću zadaću, da ga izda čovjek kojemu je kroz tri godine svjedočio predanu i istinsku ljubav. Ostati i u tim časovima na svojoj razini, i dalje gajiti najplemenitije želje prema svima, opraštati svima i moliti se za sve, za Judu, Pilata, okrutne vojnike – to je demonstracija neviđene snage ljubavi za čovjeka i vjernosti Ocu koji ga je poslao. Krist je došao da uspostavi zajedništvo koje može preživjeti i najveće potrese. S nikim on nije prekidao vezu ljubavi. Nije pravo zajedništvo koje puca kod prve kušnje. Za svakoga se molio.
Gledajući Šimuna Cirenca kako podmeće svoja ramena pod Isusov križ, osjećamo kako je vrijedno kada i mi nosimo teret jedan drugoga; gledajući Veroniku koja pruža Isusu rubac osjećamo i mi kako je vrijedno kada na licu svoga bližnjega pročitamo što ga muči i priskočimo mu u pomoć. Ono što posebno odaje Isusovu veličinu jest da se nije zavio u svoju tugu i tražio od drugih da ga sažalijevaju, nego je i u časovima teške muke imao snagu da druge tješi, da misli na njihove boli i nevolje.

4. Prema zori uskrsnuća

Teško je bilo apostolima vjerovati da je takav hod potreban i da je to volja Božja. Tek je zora uskrsnog dana donijela za njih razumljive i prihvatljive rezultate tog hoda. Svjetlo uskrsnuća pomoglo im je da dobro uoče vrijednost veličanstvenog Kristova hoda kroz muku. Više za njih nije bilo dvojbe da je to onaj pravi put koji vodi k cilju. U svjetlu Kristova uskrsnuća vidjeli su apostoli jasno kakav treba biti njihov put u budućnost, kao i put svakoga čovjeka. Svoje saznanje nisu čuvali samo za sebe. Osjetili su da su stekli takvu spoznaju kojom mogu obradovati svakog čovjeka na svijetu. Osjećali su da ne bi bili pravedni kad tu radosnu spoznaju ne bi navješćivali drugima. Nisu se rastrčali po svijetu da traže radna mjesta kako bi osigurali svoju egzistenciju, nego da navijeste drugima poruku koja je mijenjala smisao njihove egzistencije. Nakon Kristova uskrsnuća i apostoli su bili spremni u životu odnositi se prema raznim Herodima, Pilatima, Judama, farizejima i pismoznancima na način kako se Krist prema njima postavljao. Krist je za njih doista postao put, istina i život.
Dragi vjernici! Neka se i vaša koljena učvrste u životnom hodu kroz nevolje! Ratne i poratne godine, izbjeglištvo i progonstvo, nezaposlenost i siromaštvo, mogu lako oslabiti čvrstinu i odvažnost vašeg kršćanskog hoda, ali vam sve to također može olakšati da bolje uočite u ovom svijetu nazočnost spasitelja Isusa Krista i da još bolje upoznate njegov put kroz život. Predstavljat će vam druge ciljeve i drugi način hoda. I mi poput onoga slijepca od rođenja kojemu je Isus otvorio oči padnimo ničice pred Kistom govoreći: «Vjerujem, Gospodine!»
Sretan i blagoslovljen Uskrs želi vam vaš biskup

U Gospiću, 17. ožujka 2002. godine.