Kršćani u borbi protiv gladi u nerazvijenim i razvijenim zemljama

“Dajte im vi jesti” (Mt 14,16)

Predraga braćo i sestre!

1. Gospodin nas još jednom poziva da ga slijedimo na korizmenom putu, hodu koji je svake godine predložen svim vjernicima kako bi obnovili svoj osobni i zajednički odgovor na krsni poziv i kako bi donijeli plodove obraćenja. Korizma je hod dinamičkog i stvaralačkog razmišljanja, koje potiče na pokoru da osnaži svaki naum evanđeoskog zauzimanja; hod ljubavi koji otvara vjerničku dušu braći, usmjeravajući ih prema Bogu. Isus zahtijeva od svojih učenika da žive i šire dobrohotnu ljubav, novu zapovijed koja predstavlja srž božanskog Dekaloga povjerenog Mojsiju na brdu Sinaju. U svakodnevnom životu možemo susresti gladne, žedne, bolesne, izopačene, selioce. U korizmeno doba pozvani smo s veaom pažnjom promatrati njihova ispaćena lica; lica koja svjedoče izazov siromaštva našega doba.

2. Evanđelje ističe da Otkupitelj osobito suosjeća s onima u poteškoći: govori im o Kraljevstvu Božjem, lijeei tijelo i dušu onima koji su potrebni izlječenja. Zatim reče svojim učenicima: “Dajte im vi jesti”. Ali oni se sjete da nemaju doli pet kruhova i dvije ribe. I mi, danas, kao i onda apostoli u Betsaidi, raspolažemo sa sredstvima koja svakako nisu dostatna za susret s gotovo osam stotina milijuna ljudi koji gladuju ili su pothranjeni, koji se na pragu 2000. godine bore da bi preživjeli.
Što onda učiniti? Ostaviti stvari kako jesu, mireći se s bespomoćnošću? To je pitanje koje bih, na početku korizme, htio postaviti svakom vjerniku i cijeloj crkvenoj zajednici. Mnoštvo gladnih, među njima djeca, žene, starci, selioci, prognanici, nezaposleni, uzdižu prema nama svoj krik boli. Oni nas zaklinju, nadajući se da ćemo ih auti. Kako da ne otvorimo svoje uši i srca i da ne stavimo na raspolaganje onih pet kruhova i one dvije ribe koje nam je Bog stavio u ruke? Svi možemo za njih nešto učiniti, dajući svatko vlastiti doprinos. Sigurno da to zahtijeva odricanja, koja pretpostavljaju nutarnje i duboko obraćenje. Svakako treba preispitati potrošačka ponašanja, suzbijati hedonizam, suprotstaviti se ravnodušnosti i prebacivanju odgovornosti.

3. Glad je velika nesreća koja pogađa čovječanstvo: ali je još hitnije da je postanemo svjesni i pružimo uvjerljivu i velikodušnu podršku različitim organizacijama i pokretima, ustanovljenima za ublažavanje patnje onima koji mogu umrijeti zbog oskudice hrane, u prvom redu onima koji nisu obuhvaćeni državnim ili međunarodnim programima. Treba poduprijeti borbu protiv gladi kako u manje razvijenim zemljama tako i u visoko industrijaliziranim narodima gdje se, nažalost, proširuje jaz između bogatih i siromašnih.
Zemlja ima izvore potrebne da nahrani cijelo čovječanstvo. Treba naučiti razumno ih upotrebljavati, poštujući okolinu i ritam prirode, jamčeći jednakost i pravednost u trgovačkim poslovanjima i podijeli dobara koja vodi računa o dužnoj solidarnosti. Netko bi mogao prigovoriti da je to velika i neostvariva utopija. Ipak, socijalni nauk i djelovanje Crkve pokazuju suprotno: tamo gdje se ljudi obraćaju Evanđelju, taj prijedlog podjele i solidarnosti postaje neobična stvarnost.

4. Doista, dok s jedne strane vidimo uništavanje velikih količina proizvoda potrebnih za čovjekov život, s druge strane s tugom opažamo duge nizove osoba koje čekaju svoj red pred sirotinjskim kuhinjama ili oko konvoja humanitarnih organizacija s namjerom da podijele pomoć svake vrste. I u velikim modernim gradovima, u vrijeme kad se zatvaraju mjesne tržnice, nije rijetkost vidjeti nepoznate ljude kako se naginju i pabirče među odbačenom robom.
Pred takvim prizorima, znakovima dubokih proturječja, kako ne osjetiti u duši pobunu? Kako da ne budemo spontano dirnuti osjećajem kršćanske dobrohotne ljubavi? Prava solidarnost, međutim, nije samo prolazan osjećaj; samo po strpljivom i odgovornom odgoju, počevši od djetinjstva, ona postaje duševni stav osobe i prihvaća različita područja djelovanja i odgovornosti. Potreban je opći razvoj zanimanja koje će obuhvatiti cijelo društvo. Tom razvoju Katolička Crkva, u iskrenoj suradnji s drugim vjerskim zajednicama, nastoji ponuditi vlastiti značajan doprinos. Radi se o temeljnom nastojanju unapređivanja čovjeka i bratskog udjela, koje zahtijeva da i sami siromašni budu uključeni, već prema svojim mogućnostima.

5. Predraga braćo i sestre! Dok vam povjeravam ova razmišljanja kako biste ih pojedinačno i zajednički razvijali pod vodstvom vaših pastira, potičem vas da vršite značajna i konkretna djela koja mogu umnožiti i ono malo kruha i riba s kojima raspolažemo. Tako će se valjano doprinijeti odolijevanju potrebama onoga koji gladuje i bit će to istinski način providnosnog življenja razdoblja korizme, razdoblja obraćenja i praštanja.
U tim zahtjevnim nakanama neka vam bude potpora i utjeha Apostolski blagoslov, koji rado podjeljujem svakome od vas, moleći od Gospodina milost velikodušnog hoda, po molitvi i pokori, prema proslavi Uskrsa.

Iz Castelgandolfa, 8. rujna, na blagdan rođenja Presvete Marije, 1995. godine, sedamnaeste mog pontifikata.

Ivan Pavao II.