Kršćanstvo ne želi nadomjestiti druge religije i kulture

“Crkva poštuje religije i kulture naroda i u susretu s njima želi sačuvati sve što je plemenito, istinito i dobro u religijama i kulturama. Koliko tradicionalne religije budu bolje shvaćene, toliko će se kršćanstvo bolje navještati.”

U doba vrlo aktualnih razmišljanja o suživotu pripadnika različitih naroda, religija i civilizacija, od posebnog su značenja najnovija stajališta Katoličke Crkve, odnosno Svete Stolice, o odnosu kršćanstva prema starinskim religijama koje još postoje i na svoj način djeluju ne samo među nekršćanskim domorocima na raznim kontinentima, nego također kao dubinski sloj baštinjene svijesti i u odavno pokrštenim narodima. Ovo pismo, koje je potpisao predsjednik Papinskog vijeća za međureligijski dijalog kardinal Francis Arinze, afrički crnac, plod je višestoljetnog iskustva i novijih zaključaka. Treba li kršćanstvo stare domorodačke religije i odgovarajuće tradicije iskorijeniti, istrijebiti, iščupati iz svijesti obraćenika, ili treba uvažiti mnoge sadržaje tih starih religija i ugraditi ih u novo kršćanstvo tih naroda? Treba li one koji se hoće obratiti Kristu najprije načiniti u duhovnom smislu Europljanima, ucijepiti im europski način mišljenja i doživljavanja svijeta i društva, ili se kršćanstvo doista može iznova izraziti u sklopu njihovih civilizacija? Smiju li kršćani europskog tipa kršćanstva pripadnike drugih religija i civilizacija, s kojima se susreću već i u vlastitim domovinama – i nezavisno od njihova prihvaćanja ili neprihvaćanja Krista – smatrati manje ljudima, a njihove civilizacije manje vrijednima? U doba velikih selidbi koje su i Europu preplavile brojnim pripadnicima islamske i drugih afričkih i azijskih civilizacija, ovo pismo, upućeno biskupskim konferencijama Azije, Amerike i Oceanije, aktualno je i za Crkvu u svakom europskom narodu.
Pismo je datirano 21. studenog 1993. i upućeno spomenutim biskupskim konferencijama. To, što je 21. siječnja ove godine u cjelini objavljeno u vatikanskom dnevniku “L#!osservatore romano” s fotografijom audijencije koju je Papa dao članovima toga Vijeća, na kojoj se ističe kardinal Arinze kako čita pozdrav, znak je rastuće aktualnosti toga pisma.

PASTORALNA POZORNOST PREMA TRADICIONALNIM RELIGIJAMA

Uzoriti/preuzvišeni,

1. Namjera pisanja pisma o potrebi veće pastoralne pozornosti prema tradicionalnim religijama rodila se u doba posljednjeg plenarnog sastanka Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog (Pontificio Consiglio per il Dialogo Inter-Religioso – PCDI) u studenom g. 1992. Vrednovanje rada PCDI sadržavalo je i raspravu o dijalogu sa sljedbenicima tradicionalnih religija. O tome je već bilo napisano pismo predsjednicima biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (25. ožujka 1998. – Bulletin 1988/XXIII/2).

Budući da tradicionalne religije u različitim oblicima postoje ne samo u Africi nego također u Aziji Americi i Oceaniji, bilo je korisno svratiti pozornost biskupskih konferencija tih kontinenata na važnost pastoralne pozornosti i korisnost izmjene razmišljanja i iskustava na tom području.

Narav tradicionalnih religija

2. Što znači naziv “tradicionalne religije”?
Tradicionalnim religijama smatramo one religije koje su, za razliku od svjetskih religija koje su se proširile u mnogim zemljama i kulturama, ostale u vlastitom socio-kulturalnom sklopu. Riječ “tradicionalno” ne odnosi se na nešto ustaljeno i nepromjenjivo, nego označuje to određenje.

Kad je riječ o tim religijama, upotrebljavaju se različiti nazivi. Neki nazivi (npr. poganstvo, fetišizam) imaju negativno značenje i osim toga ne opisuju stvarno njihov sadržaj. Ni izraz animizam nije od svih prihvaćen. Dok se u Africi uglavnom govori o “tradicionalnim afričkim religijama”, u Aziji ih zovu “pučke religije” (folk religions), u Americi “domorodačke religije” ili “afro-američke religije” (native religions and afro-american religions) a u Oceaniji “domorodačke religije” (indigenous religions).

3. Sastojnice tradicionalnih religija

Tradicionalne religije općenito imaju jasno vjerovanje u jedinoga Boga, Vrhovno Biće koje se naziva Veliki Duh, Stvoritelj, Previšnji, Svemogući Duh, Božanstvo, Onostrani, Živući u visinama, Nebo itd.

Ima i vjerovanja u druga bića koja su viša od ljudi ali niža od Vrhovnoga Bića. Mogu se zvati duhovi. Neki stručnjaci za tradicionalne religije nazivaju ih “božanstvima” ili “bogovima” (s malim početnim slovom). Preminuli odrasli rođaci kao i preci također su obuhvaćeni tim vjerovanjem.

U tradicionalnim religijama štuju se redovito duhovi i preci, a ponekad se štovanje iskazuje i Bogu. To štovanje poprima oblik molitve osobito u krugu obitelji, u svetištima i u zajedničkim žrtvama. Mnogi čini štovanja potaknuti su strahom od zlih duhova i predaka.

Pravila ponašanja, moralni zakon, prihvaća se kao predanje prethodnih naraštaja a nad obdržavanjem toga zakona bdiju i kažnjavaju duhovi i preci, ponekad i Bog.

Tradicionalne religije redovito se ne temelje na objavljenim knjigama niti se oblikuju u teoretske izričaje teološke ili filozofske naravi. Bogatstvo njihovih sadržaja i njihove brojne vrijednosti mogu se otkriti u svetkovanjima, u pripovjedanju i poslovicama, a izrazuju se također ponašanjem, običajima i pravilima ophođenja. Rijetko se koja tradicionalna religija poziva na nekog utemeljitelja.

4. Neke od najvećih vrijednosti u tradicionalnim religijama
U mnogim tradicionalnim društvima snažan je smisao za sveto. Religija prožima život do te mjere da je više puta teško razlučiti čisto religijske sadržaje od mjesnih običaja. Autoritet nije nešto svjetovno, nego se shvaća kao sveta moć. Sljedbenici tradicionalnih religija iskazuju silnu pozornost prema zemlji. Štuju život i slave njegove prijelomnice: rođenje, ulazak među odrasle, brak, smrt. Postoji snažan smisao za obitelj s ljubavlju prema djeci, štovanjem prema starijima, zajedničarskom svezom s precima. Za tumačenje nevidljiva svijeta i odnosa ljudskih bića s tim svijetom važan je simbolizam, znakovnost.

5. Sjene u tradicionalnim religijama
U tradicionalnim religijama nalaze se i negativni sastojci. Možemo navesti neke primjere: neprikladana poimanja Boga, praznovjerje, strah od duhova, moralno neprihvatljiva ponašanja kao što su ponegdje odbacivanja blizanaca, a ponekad ljudske žrtve.

6. Tradicionalne religije u razdoblju promjena
U prošlosti su tradicionalne religije bile istovjetne s kulturama svojih sljedbenika. ^esto se istom riječi označavala religija, običaji i kultura. Te snage i vrijednosti držale su svoje zajednice na okupu.

Susret s kršćanstvom, s drugim religijama i također s zapadnjačkom uljudbom i osobito s modernom znanošću, tehnologijom i gradskim životom, počeo je razarati ta društva i njihove tradicionalne religije. Ipak je utjecaj tradicionalnih religija ostao općenito jak, osobito u kriznim trenucima.

Razlozi za pastoralnu pozornost prema
tradicionalnim religijama i za dijalog s njima

7. Tradicionalne religije predstavljaju religijski okoliš u kome žive brojne osobe.

Mnoge osobe koje su se u novije doba obratile na kršćanstvo, potječu iz tradicinalnih religija. To se potvrđuje ne samo u onim Crkvama u kojima je Evanđelje navješteno u tijeku posljednjeg stoljeća, nego također u nekim zemljama u kojima je Crkva nazočna već više stoljeća. Mnogi obraćenici žive u kulturama i sredinama koje su pod utjecajem tih religija. Tome je znak činjenica da u nekim osobito važnim trenucima života (kao u slučajevima bolesti, u opasnostima, prigodom sklapanja braka, rođenja djeteta, pogreba kojega od srodnika) ljudi pribjegavaju činima tradicionalnih religija – ponekad u njihovim bogomoljama, idu iscjeljiteljima, “proricateljima” ili “predskazateljima”.

Treba primjetiti da u Latinskoj Americi potomci onih ljudi koji su iz Afrike dovedeni kao robovi u 16. i 17. stoljeću nisu sasvim izgubili religiju i kulturu svojih predaka. Među mnogim i različitim afro-američkim kultovima, neki su gotovo potpuno sačuvali izvorne oblike kao što je to slučaj s Candonble (Brazil), dok su drugi više sinkretistički (složeni od sastojaka različitih baština – op.ur.) kako se može vidjeti na Haitima, na Kubi i Jamajci).

Američki domoroci, koji jesu kršćani, žele ostati izvornim američkim domorocima. Sveti Otac ih je u tome osokolio u govorima koje im je uputio u njihovom svetištu svete Anne de Beaupre u Kanadi 10. rujna 1984. i u Phoenixu u Arizoni 14. rujna 1987. Papa je isto tako ohrabrio australske domoroce, aborigene, u govoru 29. studenog 1986. na Alice Springsu. Također je važno navesti dva novija susreta Svetog Oca s američkim Indijancima i Afroamerikancima u San Domingu 12. listopada 1992.

Sve to jasno naznačuje da navjestitelj Evanđelja mora biti vrlo pažljiv prema tradicionalnim religijama i kulturama koje su s njima povezane. Kršćanstvo treba nastojati djelovati na cijeli život i odgajati osobe koje su uklopljene u konkretno društvo, izbjegavajući da vode neki paralelni život na različitim razinama. Susret Evanđelja i kulture s njezinom religioznom dimenzijom zahtijeva pozorno vrednovanje i rasudbu koja nije uvijek laka.

8. Inkulturacija za bolje navještanje Evanđenja

Crkva poštuje religije i kulture naroda i u susretu s njima želi sačuvati sve što je plemenito, istinito i dobro u religijama i kulturama. Koliko tradicionalne religije budu bolje shvaćene, toliko će se kršćanstvo bolje navještati. Papa Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Missio tvrdi: “Postupak ucijepljivanja Crkve u kulture naroda ište dulje vrijeme. Nije, naime, riječ o samo izvanjskoj prilagodbi, budući da inkulturacija #!znači intimnu preobrazbu izvornih uljudbenih vrijednosti njihovim ucjeljenjem u kršćanstvo i ukorijenjenje kršćanstva u različite kulture#!. Riječ je, dakle, o dubokom i sveobuhvatnom događanju koje uključuje kako kršćansku poruku, tako i crkveno razmišljanje i praksu” (RM 52).

Stanoviti sastojci kako religije, tako njom prožete kulture, mogu obogatiti katehezu i liturgiju, postižući tako njezino puno ostvarenje. Potreban je produbljeni studij da bi se otkrilo koje sastojke kršćanstvo može usvojiti ili prilagoditi, oplemeniti i pročistiti, a koje treba odbaciti (usp. koncilsku konstituciju Lumen gentium, 13). Trajno se pak treba čuvati opasnosti sinkretizma. (Sinkretizam je redovito nakaradna mješavina sastojaka postojećih religija i kultura bez njihova stvaralačkog prožimanja, a inkulturacija je stvaralačko ucjepljivanje kršćanstva u stanovitu kulturu, iz čega se onda rađa autentično i cjelovito kršćanstvo u izrazima te kulture – op.ur.)

S onima koji žele biti kršćani i s kršćanskim obraćenicima iz tradicionalnih religija, dijalog treba biti najšire shvaćen, upravo kao pastoralno približavanje tradicionalnoj religiji, da bi se Evanđelje našega Gospodina Isusa Krista primjerenije predstavilo, kako bi se Crkva mogla dublje ukorijeniti u taj narod. U tom je smislu Sveti Otac rekao obraćajući se afroameričkim predstavnicima: “Navještanje Evanđelja ne razara vaše vrijednosti, nego se u njih utjelovljuje, učvršćuje ih i osnažuje; čini da uzraste sjeme posijano od Riječi Božje koja je kao #!pravo svjetlo koje nadahnjuje svakoga čovjeka#! (Iv 1,9) već bila u svijetu prije nego što se utjelovila da sve spasi i opet uglavi” (usp. GS 97) (govor Svetog Oca Afroamerikancima u San Domingu 12. listopada 1992).

9. Dijalog
S onima koji pripadaju tradicionalnim religijama a još ne žele postati kršćani, dijalog treba shvaćati u redovitom smislu susreta, uzajamnog razumijevanja, otkrivanja sjemenja Riječi u tim religijama i zajedničkog traženja volje Božje.

Dijalog treba promatrati u njegovim različitim oblicima (usp. Dijalog i navještanje, 42). U sklopu tradicionalnih religija izuzetno su važni “dijalog življenja” i “dijalog djelovanja” kao suradnja na području promicanja čovječnosti.

Taj dijalog nije bez teškoća. U stanovitim slučajevima takve religije imaju tajnih sastojaka te ne žele otvoreni susret. U drugim slučajevima organizirani dijalog sprečava činjenica što te religije nemaju svog ustrojstva.

Ne smijemo potcijeniti ni moguću dvoznačnost dijaloga. Ljudi manje sposobni razlučivati, mogu steći dojam da voditi dijalog znači povlađivati tim religijama. U svakom je slučaju potrebno poštovanje i otvorenost. Dijalog sa sljedbenicima tradicionalnih religija izraz je ljubavi koja ne zna za zapreke.

Teološko promišljanje

10. Drugi vatikanski koncil preporuča pozorno teološko istraživanje u svrhu dublje evangelizacije (vidi koncilski dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes divinitus, 22). Pastoralna pozornost prema tradicionalnim religijama koju ovo pismo nastoji ohrabriti, korak je prema tom pozornom teološkom promišljanju.

11. U proučavanju tradicionalnih religija i kultura i u promišljanju o tome kako bi kršćanstvo moglo osigurati primjereni pastoralni pristup, treba imati pred očima neke važne doktrinalne točke: objavljenost poruke koju nam je Krist donio, središnje mjesto koje pripada Isusu Kristu, nezamjenjiva uloga Biblije i Tradicije (Pisma i Predaje), jedinstvo Crkve, služba Petrova nasljednika u zajedništvu mjesnih Crkava s Rimskom Crkvom i njihovu uzajamnu zajedništvu. Sve to pruža nužan okvir u kojemu bogatstvo tradicionalnih religija može naći svoje ispunjenje. Važno je osigurati jedinstvo katoličke vjere u svemu svijetu, premda način izražavanja te vjere može biti različit od naroda do naroda i od kulture do kulture.

Djelovanje biskupskih konferencija

12. Budući da su to istraživanje i susljedno pastoralno djelovanje doista važni za crkveni apostolat, i imajući na umu kako je riječ o vrlo osjetljivu pothvatu, najveću odgovornost na tom području imaju biskupske konferencije svake zemlje i svakoga područja.

13. Kao što su to već izvrsno učinile razne biskupske konferencije, bilo bi korisno da svaka biskupska konferencija imenuje malu skupinu kompetentnih i kvalificiranih osoba koje su željne poduzeti to istraživanje u tijesnoj suradnji s biskupskom konferencijom i preko nje s nadležnim uredima Svete Stolice. Na tom području treba ohrabriti i ekumensku suradnju. Bilo bi preporučljivo promicanje, proučavanje i upoznavanje tradicionalnih religija u sklopu obrazovnih programa u sjemeništima, crkvenim ustanovama i redovničkim učilištima.

14. Na kraju, želim potvrditi da je Papinsko vijeće za međureligijski dijalog spremno podupirati, ohrabrivati i surađivati u budućim pothvatima za bolje upoznavanje tradicionalnih religija radi plodnijeg dijaloga i primjerenijeg pastoralnog pristupa. Vijeće je istodobno spremno djelovati kao centar za izmjenu spoznaja i izvješća između biskupskih konferencija, ako nam one, koliko je moguće, budu dostavljale svoja izdanja, imena stručnjaka i sve druge podatke koji bi mogli pridonijeti plodnoj suradnji.

FRANCIS kard. ARINZE
Predsjednik
MICHAEL L. FITZGERALD, M. Afr.
Tajnik