Ti se susreti, od rujna prošle godine, održavaju u župama diljem Istre s dvomjesečnom frekvencijom. Susret je započeo u ranim popodnevnim satima s mogućnošću za sakrament pomirenja, uz glazbenu pratnju KUMI glazbene skupine. Misu je predvodio župnik Lanišća vlč. Josip Mašina.

U homiliji je propovjednik naglasio kako je zanimljivo kad je čovjek poslušan Božjem glasu, onda On izvodi divote u čovjekovu životu. „Vjerujem da nitko ne bi imao snage otvoriti se životu, i primati djecu da nije dobio malo Duha Božjega u srce. Naš život je jako sličan Petru i onima koji su bili s njime, jer su se svi bojali. Pobjegli su pred križem, bili su puni straha. Kad čovjek kreće u vjeri, strah je izraženiji i prisutniji do trenutka kada čovjek polako počne osluškivati Božji glas“ rekao je propovjednik, te podsjetio na Petrovo svjedočanstvo kad je stao pred sve i rekao „Isus kojeg ste vi ubili zapravo je Gospodin“. Da, uistinu je trebalo imati hrabrosti to reći pred tim ljudima. Na pitanje otkud Petru snaga i hrabrost, propovjednik je posvijestio kako je to iz vjere, a ukoliko je ona prava, uvijek mora biti zazvana Božjom riječju, jer ako nije sazdana s evanđeljem, onda nema sile Božje u sebi.

„Možemo puno moliti, tradicija sama po sebi nije loša, religioznost sama po sebi nije loša, ali to samo po sebi što su naši preci išli u crkvu, nama ne daje onu najbitniju stvar za naš život, a to je snaga Božja. Snaga Božja ne dolazi od tradicije, ona dolazi kad mi primimo Božju riječ. Kad naše srce odreagira na evanđelje, tad dolazi Božja sila u naš život. To je ono što je Petar kušao, i što smo sigurno mi kušali: do jednog trenutka nismo imali snagu, a onda dobijemo nešto što prije nismo imali. Gospodin nam daje snagu, npr. konkretno vi roditelji da se otvorite životu i primite jedno dijete, dvoje, troje, onoliko koliko Bog hoće. Stoga, može se darivati i ulaziti u Božju volju jedino onaj koji je dobio Duha Kristova u sebi“.

Nadalje, propovjednik je ukazao na rečenicu iz Poslanice, u kojoj Petar poručuje „ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo“. Pojasnio je, da to znači npr. „kad imaš troje ili više djece, ljudi te čudno gledaju. Ti činiš dobro, otvaraš se životu, Bog ti je dao djecu, a ljudi te čudno gledaju. Ti nisi ništa loše napravio, samo želiš vršiti Božju volju u svome životu“. Također je podsjetio, kako se Krist nikad nije obazirao što svijet koji ga je gledao s prezirom govori o Njemu. I on nije ništa loše napravio, samo je širio ljubav, milosrđe i mir.

Propovjednik je naglasio njemu ključnu rečenicu: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“.

„Onaj tko ulazi kroz mene, kroz vrata, a to je Isus, koji je uskrsnuće, taj može nalaziti pašu. Jedini koji te može tješiti u životu, dati ti smisao trpljenja i patnje koje imaš u životu, je Krist, bez Njega je teško to razumjeti. Nalaziti pašu, znači nalaziti mir, radost i sreću koje svi mi želimo u našem srcu. Izvan Krista to ne postoji. Zato svaki put kad čovjek gubi život za Krista, svaki puta kad vršimo volju Božju u životu, sve je to plodonosno u Božjim očima. Stoga je naša sreća kad u životu radimo što Bog želi. Na to Bog poziva sve: i mene kao svećenika, i vas koji ste u braku. Svi mi možemo Kristu dati svoje tijelo, srce, um da sve bude kristocentrično, sve u Kristu, rekao je propovjednik, te homiliju zaključio riječima „neka nam Gospodin da Duha Svetoga da možemo, kako je govorio sv. Ivan Pavao II. ‘otvoriti vrata Kristu’. Ako smo dosad možda bili zatvoreni, otvorimo danas vrata Kristu, jer nemamo se čega bojati: Krist nam neće ništa uzeti, već samo dati, dati će nam život u izobilju. Neka nam Bog da tu odluku, da se možemo odlučiti za Krista, da možemo zahvaliti Bogu za sve što radi u našem životu, a prije svega da nam da svoga Duha, da možemo ulaziti kroz ova vrata koji je On sam“.

Na kraju mise, vlč. Mašina je prisutnima pojasnio društvene, povijesne i političke okolnosti mučeništva bl. Miroslava Bulešića, a potom  su obišli spomen prostor u župnoj kući gdje je blaženik ubijen. I ondje je župnik iznio niz zanimljivih, manje poznatih podataka o događaju pogibije blaženika, te o sudbini drugih sudionika ‘krvave krizme’, o mons. Jakobu Ukmaru, o vlč. Stjepanu Ceku te o žiteljima Lanišća iz toga vremena koji su, poput župnika Ceka, nevini osuđeni na zatvorske kazne. Sigurnost, ali nadasve bogatstvo kontekstualnih detalja kojima župnik dočarava hodočasnicima okolnosti mučeništva bl. Bulešića lijep su pokazatelj njegove povezanosti i razumjevanja sa žiteljima Lanišća, te saživljenosti s likom i mučeništvom tog našeg blaženika.

U župnome uredu, na samom mjestu ubojstva, župnik Mašina je okupljene pozvao na molitvu za svoje osobne nakane. Pojedini hodočasnici su potom spontano iznijeli svoja osobna svjedočanstva vezana uz zagovor bl. Bulešića. Cijeli je susret protekao uz zadivljujuće zanimanje djece, a bilo je i suza, ganuća i međusobnog svjedočenja koje se nastavilo na pikniku na obližnjoj livadi gdje je prigodno podignut Zipline te su organizirane mnoge druge igre na otvorenom: (hodanje na pikima (štulama), trke sa bačvama i kotrljanje niz padinu u istima, razne štafete i potezanje konopa.