LAMBETHSKA SKUPŠTINA: KUDA IDE ANGLIKANSKA CRKVA?

Trinaesta Lambethska skupština završila je 9. kolovoza u Canterburyju u Engleskoj. Ta je Skupština najvažnije zasjedanje (održava se svake desete godine) predstavnika Anglikanske Crkve, koja se sastoji od 37 Crkvi u cijelome svijetu. 750 biskupa, koji su u Canterbury većinom došli sa svojim suprugama, predstavljali su oko 69 milijuna vjernika. Među nazočnim biskupima bilo je i 11 žena, a jedna je od njih predvodila i molitvu vjernika u bogoslužju na otvaranju Skupštine. Potrebno je istaknuti žensku prisutnost na najvišim razinama Anglikanske Crkve, jer je “žensko pitanje” ono koje je prouzročilo duboku krizu među anglikancima posljednjih godina, kao i kritike i napuštanje te Crkve, a otežalo je i ekumenski dijalog.
Na toj je Skupštini još teže i trnovitije pitanje, s kojim su se biskupi morali suočiti, bilo ono o mogućnostima i dopustivosti da se svećeničkom ređenju pripuste kršćani homoseksualci i lezbijke. Rasprava je bila oštra i “mučna” i gotovo da je došlo do “paraliziranja” radova, a i nadalje su ostala otvorena brojna pitanja o sudbini te Crkve, koja u sebi gaji svijest da ima povijesnu ulogu u posredovanju između katoličkog puta i protestantskog, a imajući u vidu jedinstvo kršćana.
Neki, pa i jednostavni laici novinari, tih su si dana postavili su temeljno pitanje: kamo ide Anglikanska Crkva? Nekima se činilo da je u opasnosti čak i njezin identitet i to zbog toga što želi, sticao se dojam, (previše) udovoljiti sekulariziranom svijetu i njegovim zahtjevima. Činilo se čak, kao što je to u talijanskome katoličkom dnevnom listu “Avvenire” istaknuo kardinal Ersilio Tonini, da će doći do unutarnje šizme, raskola.
Anglikanski primas George Carey uspio je shvatiti sve te opasnosti i njihovu težinu, te im se suprotstavio stavljajući u prvi plan duboki smisao postojanja i “bitka” Crkve. U svome dugačkom i zanosnom govoru istaknuo je, među ostalim, da ne postoji neko “anglikansko shvaćanje utemeljenja naše vjere” koje bi bilo “neodređeno, smušeno ili nesigurno” glede toga pitanja. Jakim i odlučnim riječima je pojasnio: “Mi smo stameno nakalemljeni na svoju povijesnu vjeru koja se temelji na Vjerovanju i Svetom pismu. To je temeljno i bitno, te postoje granice naše vjere i naših moralnih načela koje se ne mogu prijeći bez rizika i opasnosti za nas.”
Zabrinutost za očuvanje jedinstva Anglikanske Crkve, koje je već bilo dovedeno u teške kušnje, navelo je mons. Careya da pohvali različitost i slobodu u Crkvi. Dvije riječi koje su se stalno ponavljale bile su “unity” (jedinstvo) i “diversity” (različitost). Bilo je potrebno osjećati se (i ostati!) sretnima zbog različitosti, radovati joj se kao daru za izgradnju kršćanske zajednice. Mons. Carey uzdigao se iznad svega i uspio je u svom pothvatu, koji je neposredno prije Skupštine izgledao nemogućim, osuđenim “na propast”. Uspio je to ne snagom autoriteta kojega nema, već uvjeravanjem riječima i velikom okretnošću, skrećući pozornost s načelnih tvrdnji, a oslanjajući se na osobne odnose prijateljstva i uzajamnog poštovanja: “Nismo ustanova koja na nešto prisiljava – rekao je Carey – već ovisimo o prijateljskom uvjeravanju”. Mora se priznati kako se brojnim promatračima ne čini da bi to mogao biti solidni temelj za hod u jedinstvu koji se čini previše ljudskim. U Anglikanskoj Crkvi, čini se, nedostaje jasno oslanjanje na “depositum fidei”, cijenjenje autoriteta obdarenog karizmom koja podupire, potvrđuje i ravna vjerom i normama kršćanskog života. Njezin početak je vezan, naime, na molitvenik – The Book of Common Prayer iz 1549. godine – i, usprkos Trideset i devet članaka anglikanske vjere (iz 1563.), naukovna pitanja oduvijek su ostala na nesigurnom i drugotnom mjestu. I ovogodišnja se Skupština bavila pitanjima praktičnog reda i, kao što je bilo i opravdano očekivati, ona nisu riješena, već su odgođena.
Upravo su ta nesigurnost kao i slabost smjernica uzrokom kriza u Anglikanskoj Crkvi zbog kojih trpi veliki broj vjernika. Ipak, “prolazeći” sažetkom radova, primjećuju se jasni znakovi prisutnosti Duha koji je ovoj Crkvi dao snagu da, i u tim danima, svjedoči kršćansku ljubav protiv sebeljublja svijeta, da pozove bogate i moćne da više pozornosti posvete slabima, da ponište međunarodni dug siromašnih zemlja, da se ljude shvaća i prihvaća onakvima kakvi su pred Bogom, zbog njihovih lica koja odražavaju svjetlo Kristovog lica. Zbog toga ćemo, kako upozorava mons. Carey “lica pamtiti dulje od riječi”. (dl)

U povodu 88. obljetnice rođenja Majke Terezije

MAJKA IMENOM TEREZIJA

Zvala se Agnes Gonxha Bojaxhiu, a cijeli je svijet poznaje kao Majku imenom Terezija. Rođena od albanskih roditelja u glavnome makedonskom gradu Skopju, 27. kolovoza 1910, osjetila se pozvanom na redovnički i misionarski život već s 12 godina, no tek će je 1928. prigrliti Kongregacija Sestara Naše Gospe Loretske. Postulantica u Irskoj, u matičnoj kući Kongregacije, Agnes je izabrala ime Terezija, u čast sv. Terezije od Djeteta Isusa. Iste te godine, u prosincu, odlazi u Indiju gdje ostaje dvije godine u novicijatu. Vječne je zavjete položila 1937. Datum za pamćenje -“dan nadahnuća” je 10. rujna 1946. “Putujući vlakom od Calcutte u Darjeeling, gdje sam trebala obaviti duhovne vježbe”, pripovijedala je, “uronila sam u molitvu i jasno sam osjetila ‘poziv’ u pozivu. Poruka je bila potpunoma jasna. Morala sam napustiti samostan i posvetiti se pomaganju siromašnima živeći s njima. Bila je to zapovijed. Znala sam gdje trebam poći, ali nisam znala kako tamo doći.”
Nakon što je dobila odobrenje da kao redovnica živi izvan samostana, 16. kolovoza 1948. Majka Terezija položila je redovničko odijelo Loretske Kongregacije i napustila samostan obučena u bijeli sari, sličan odijelu najsiromašnijih indijskih žena.
Prvu je sljedbenicu dobila 19. ožujka 1949. – jednu albansku redovnicu. Zvala se Shubashini Das. Kongregacija Misionarki ljubavi dobiva 7. listopada 1950. odobrenje Svete Stolice za svoj rad, g. 1965. priznata je kao Kongregacija papinskog prava. Danas ima 4.270 redovnica u 584 samostana u 120 zemalja. Postoji i muška grana Kongregacije, Braća misionara ljubavi, koji su utemeljeni 1963. godine. Od 1970. do danas Majka Terezija dobitnica je brojnih uglednih međunarodnih priznanja, a 1979. prima Nobelovu nagradu za mir. Umrla je 5. rujna 1997. od srčanog udara u dobi od 87 godina.
U subotu, 5. rujna, u dvorani Pavla VI, gdje se uobičajeno održavaju Papine opće audijencije srijedom, upriličuje se prisjećanje na prvu obljetnicu njezine smrti. Crkveni i politički uglednici iz cijeloga svijeta, umjetnici i prijatelji pokušat će prikazati život i duh te velike svjedokinje Evanđelja svojim pričama, iskustvima, filmskim zabilješkama, pjesmom. Susret upriličuje kardinal Pio Laghi, osobito blizak pokojnoj Majci Tereziji, a pjevat će brojni međunarodno poznati talijanski pjevači – Andrea Bocelli, Al Bano, Anna Oxa, Gino Paoli, Romina Power, Massimo Ranieri, Katia Ricciarelli, a svirat će “Amodir”, simfonijski orkestar rimske biskupije.
Oko 300 redovnica njezina Reda Misionarki ljubavi okupilo se 26. kolovoza na misi u Calcutti kako bi se spomenule 88. obljetnice rođenja svoje utemeljiteljice. Misno slavlje predvodio je kalkutski nadbiskup Henry Sebastina D’Souza, u kući-matici Kongregacije, u Lower Circular Road, gdje je umrla i pokopana Majka Terezija. U tijeku mise pjevala su djeca iz sirotišta Misionarki ljubavi u Calcutti. “Smrt nas nije odvojila od Majke Terezije, ona je još sjedinjena s nama, nije nas napustila. Mi joj upućujemo svoje molitve i ona nas i dalje vodi”, rekla je časna majka Nirmala, koja je nakon smrti Majke Terezije postala poglavaricom Reda. Taj isti dan Misionarke ljubavi u Calcutti su otvorile novu kuću za 150 hendikepirane djece. Doista, nije se mogao poželjeti bolji “rođendanski dar” toj velikoj ženi Crkve i čovječanstva. Potpuno je ostvarila ono što Papa naziva “ženskim genijem”, tj. ženskom prirođenom sposobnošću koja je upravo u onome što je obilježilo Blaženu Djevicu Mariju: nije imala “važnu službu” već je imala veliku ljubav koja je najveća služba i dar, najveća karizma neba. Za nas je bila i ostaje uzor. Bila je najizvrsnija učiteljica umjetnosti ljubavi. I doista je ljubila sve: bližnjega nije pitala je li katolik, musliman ili hinduist. Bilo joj je dovoljno da je riječ o muškarcu ili ženi u kojima je otkrivala njihovo dostojanstvo. Ljubila je prva: tražila je najsiromašnije kojima ju je slao Bog. U siromasima je, možda kao nitko drugi, vidjela Isusa. “Što si učinila jednome od…” bilo je njezino geslo. Bila je siromašna sa siromašnima, no nadasve “poput” siromašnih. Upravo se u tome i po tome razlikuje od socijalnog radnika ili dragovoljke. Nije prihvaćala ništa što ne bi mogli imati i siromasi. Poznato je da je, jednom zgodom (“u naše doba!”, rekli bi mnogi), odbila primiti perilicu rublja. Obukla je odijelo bijede siromaha, njihove patnje, bolesti, njihove smrti. Sve je ljubila kao sebe samu, nudeći im svoj ideal: najsiromašnije među siromašnima. I tom je idealu – kojega joj je Bog povjerio – ostala vjerna cijeli život. (dl)

3