S tog istog mjesta je prije točno 80 godina don Nikola odveden na svoje posljednje putovanje partizanskim brodom PČ 62 „IVO“. Molitvu je predvodio don Tonći Ante Prizmić, upravitelj župe, dok je sve pjesmom pratio župni zbor. Na kraju molitve vijenac u spomen na don Nikolu bacio je Ivan Glumac, jedan od rođaka ovog mučenika.

Nakon polaganja vijenca i molitve uslijedila je misa za don Nikolu koju je predvodio župni upravitelj. U propovijedi je rekao kako je prošlo ravno 80 godina od mučeničke smrti ovog lastovskog sina. Nastavio je mišlju da treba čuvati uspomenu na don Nikolu, ne iz mržnje, jer nas kršćanska vjera uči da ljubimo svoje neprijatelje, nego iz ljubavi prema ovoj žrtvi. Spomenuo se i širokobrijeških mučenika koji su kao i don Nikola stradali samo iz mržnje prema vjeri. Rekao je kako je ranije toga dana pročitao jednu priču o fra Marku Barbariću, širokobriješkom fratru, koja kaže da su mu komunisti ponudili da pogazi križ, pa će mu poštedjeti život. On je na te njihove riječi uzeo križ u ruke poljubio ga i rekao da ga kad mu je mogao toliko godina služiti može i još ovo malo. Lastovski župnik je kazao kako su takvi svijetli primjeri vjere znak kojeg se uvijek treba sjećati i koji trebaju biti primjer. Propovijed je zaključio riječima da je siguran kako don Nikola iz kraljevstva nebeskog svojom molitvom prati svoje Lastovo, ali i kako moli Gospodina za milost za svoje ubojice i sve one koji su ga predali.

Don Nikola Fantela, sin Nikole i Ane Damjanović, rođen je 9. rujna 1880. na Lastovu. Za svećenika je zaređen 28. kolovoza 1904. godine. Mladomisničku godinu Fantela provodi u Zadru kao prefekt sjemeništa. U rujnu 1905. postaje pomoćnik župnika u Korčuli. Nakon dvije godine služi u Topolom. U listopadu 1907. preuzima Mali Ston, a potom je župni pomoćnik na Pilama. U studenom 1914. ide u Mline, te uređuje „Narodnu svijest“, a na Novu godinu 1921. odlazi na rodno Lastovo. Zbog talijanske okupacije ostavlja Lastovo te 27. svibnja 1922. odlazi u Cetinje i radi kao vojni kapelan. Od 1925. do 1927. je u Sarajevu, potom u Šibeniku. Od 1930. do 1932. župnik je i dekan u Stonu, te u Lopudu, a 1934. i 1935. vrši službu rektora sv. Vlaha u Dubrovniku.

Nakon umirovljenja kao vojni svećenik, od 1935. živi u Herceg Novom. Nakon kapitulacije Italije 1943. vraća se radostan na Lastovo. No, nakon samo četiri mjeseca, 6. veljače 1944., bio je pozvan na „obavijesni razgovor“ te je teško mučen, iznakažen, pa izmrcvaren na mazgi prebačen na partizanski brod PČ 62 „IVO“ i s kamenom o vratu bačen u more sjeverno od Lastova. Poznavatelji tih događaja na Lastovu dugo su šutjeli. Don Niko je umoren u noći 7. na 8. veljače 1944. na putu od Lastova do Mljeta.