Lauda, Jerusalem, Dominum

Kateheza br. 83 – Ponovno izgrađeni Jeruzalem
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 147, 12-20
“Slavi Jahvu, Jeruzaleme, / hvali Boga svoga, Sione! / On učvrsti zasune vrata tvojih, / blagoslovi u tebi tvoje sinove. / On dade mir granicama tvojim, / pšenicom te hrani najboljom. / Besjedu svoju šalje na zemlju, / brzo trči riječ njegova. / Kao vunu snijeg razbacuje, / prosipa mraz poput pepela. / On sipa grâd kao zalogaje, / voda mrzne od njegove studeni. / Riječ svoju pošalje i vode se tope; / dunu vjetrom i vode otječu. / Riječ svoju on objavi Jakovu, / odluke svoje i zakone Izraelu. / Ne učini tako nijednom narodu: / nijednom naredbe svoje ne objavi! Aleluja!”

1. Psalam koji nam je upravo predložen za razmatranje sačinjava drugi dio prethodnog psalma 146. Drevni grčki i latinski prijevodi, kojih se drži i liturgija, smatrali su ga međutim samostalnom pjesmom, jer se svojim početkom jasno razlikuje od prethodnog dijela. Taj je početak postao slavan, jer je često uglazbljivan na latinskom: Lauda, Jerusalem, Dominum. Te početne riječi predstavljaju tipični poziv himana psaltira na slavljenje i veličanje Gospodina: ovaj put je Jeruzalem, oličenje naroda, pozvan veličati i slaviti svoga Boga (usp. r. 2).
Odmah se spominje razlog zbog kojeg molitvena zajednica mora uzdići Gospodinu svoju hvalu. Taj je razlog povijesne naravi: on, Osloboditelj Izraela iz babilonskoga progonstva, onaj je koji je pružio sigurnost svome narodu “učvrstivši zasune vrata” grada (usp. r. 13).
Kada je Jeruzalem srušen u napadu vojske kralja Nabukodonozora 586. godine prije Krista, knjiga Tužaljki uvela je u taj prizor samoga Gospodina kao suca Izraelovih, dok “razvaljuje zidove Kćeri sionske… Vrata njina utonuše u zemlju, on im je razbio zasune” (Tuž 2,8.9). Sada se, međutim, Gospodin ponovno vraća izgradnji svetoga grada; u obnovljenom hramu on iznova blagoslivlja svoju djecu. Spominje se, tako, djelo koje je učinio Nehemija (usp. Neh 3,1-38)., koji je zidine Jeruzalema vratio u prijašnje stanje, kako bi ponovno bile oaza radosti i mira.

2. Mir, šalôm, spominje se odmah, također stoga, jer je simbolično sadržan u samom imenu Jeruzalema. Već je prorok Izaija obećavao gradu: “Za glavara tvoga postavit ću Mir, Pravdu za vladara” (60,17).
Ali, osim što podiže zidove grada, blagoslivlja ga i uspostavlja u njemu mir u sigurnosti, Bog nudi Izraelu ostale temeljne darove: to je ono što se opisuje u završetku psalma. Ondje se spominju darovi objave, zakona i božanskih propisa: “Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu” (Ps 147,9).
Slavi se tako Izraelovo izabranje i njegovo jedinstveno poslanje među narodima: obznanjivati svijetu Božju riječ. To je proročko i svećeničko poslanje, jer “koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?” (Pnz 4,8). Po Izraelu i, dakle, također po kršćanskoj zajednici, odnosno Crkvi, Božja riječ može odzvanjati u svijetu i postati pravilo i svjetlo života za sve narode (usp. Ps 147,20).

3. Sve do sada smo opisivali prvi razlog hvale koju treba uzdići Gospodinu: to je povijesni razlog, vezan naime uz osloboditeljsko i objaviteljsko djelovanje Boga prema svom narodu.
Postoji, ipak, još jedan izvor klicanja i hvale: taj je izvor kozmičke naravi, povezan naime s božanskim djelom stvaranja. Božanske riječ snažno nadire da oživi biće. Poput nekog glasnika, ona trči golemim prostranstvima zemlje (usp. Ps 147,15), a odmah za njenim tragom niču divote.
Eto nadolazeće zime koja je pjesničkim izrazima opisana u njezinim atmosferskim pojavama; snijeg je zbog svoje bjeline nalik vuni, mraz sa svojim nježnim oblicima poput pustinjske prašine (usp. r. 16), grâd je nalik mrvama kruha rasutim po zemlji, led zaleđuje zemlju i sprječava rast bilja (usp. r. 17). To je zimska slika koja poziva otkriti divote stvorenoga i koja će biti preuzeta u vrlo živopisnom tekstu druge biblijske knjige, Sirahu (43,18-20).

4. Ipak, također po djelovanju Božje riječi, ponovno se javlja proljeće; led se topi, puše topli vjetar i vode ponovno počinju teći (usp. Ps 147,18), ponavljajući tako neprestani ciklus godišnjih doba i dakle samu mogućnost života za ljude.
Nije naravno nedostajalo metaforičkih iščitavanja tih božanskih darova. “Pšenica” navodi na pomisao o daru euharistijskog kruha. Veliki kršćanski pisac iz trećeg stoljeća Origen čak je poistovjetio tu pšenicu sa znakom samog Krista i, na osobit način, Svetog pisma.
Ovo je njegov komentar: “Naš je Gospodin zrno pšenice koje je palo na zemlju i razmnožilo se za nas. Ali to je zrno pšenice najobilatije od svih… Božja je riječ najobilnija od svih, obuhvaća u samoj sebi sve naslade. Sve ono što želiš dolazi od Božje riječi, na isti način na koji to opisuju Židovi: kada su jeli manu, ona je, u njihovim ustima, poprimala okus onoga što je svaki od njih želio… Tako i u tijelu Kristovu, koje je učiteljska riječ, to jest razumijevanje svetih Pisama, koliko je velika želja da ga imamo, toliko je obilna hrana koju primamo. Ako si svet, nalaziš okrepu, ako si grešnik, nalaziš osudu” (Origen – Jeronim, 74 omelie sul libro dei Salmi, Milano 1993., str. 543-544).

5. Gospodin, dakle, djeluje svojom riječju ne samo u stvaranju već također u povijesti. On se objavljuje nijemim glasom prirode (usp. Ps 18,2-7), ali se otvoreno izražava po Bibliji i svojim osobnim priopćavanjem u prorocima i u punini u Sinu (usp. Heb 11,1-2). To su dva različita dara njegove ljubavi, no koja teže istom cilju.
Zato se naša hvala svakog dana mora uzdizati u nebo. To je naša hvala, koja započinje u zoru u jutarnjoj molitvi kojom se blagoslivlja Gospodina života i slobode, postojanja i vjere, stvaranja i otkupljenja.