Prije mise u procesiji je u Parčevu crkvu donesena relikvija s moćima lijeve ruke svetoga Vlaha, a nakon mise relikvija je, također u procesiji, istim putem vraćena u Moćnik katedrale. Ispred katedrale rektor Lučić je izmolio molitvu sv. Vlahu i svečevom relikvijom blagoslovio okupljene štovatelje sv. Vlaha. Među vjernicima bili su članovi Bratovštine sv. Vlaha i predstavnici Dubrovačkih trombunjera koji su oblikovali procesiju, a sudjelovala je i Jelena Lončarić, predstavnica Grada Dubrovnika, čiji je sv. Vlaho zaštitnik.

Blagdan ruke sv. Vlaha se veže uz 1346. godinu kada je pučanin Toma Vicijan pribavio i darovao Gradu, Republici i biskupiji moći lijeve Parčeve ruke. Za to je bio obilato nagrađen, kazao je u propovijedi rektor Lučić. Govoreći o tome kakav je mogao biti taj obilati dar za usporedbu je naveo kako je gospar Đuro Radovanović, koji je kasnije pribavio i darovao moći Svečeve desne ruke, za nagradu od Republike dobio kuću u Gradu i cijeli život bio oslobođen svih poreza i davanja. Nakon što su moći lijeve ruke stigle u Grad već sljedeće godine Republika je taj dan proglasila državnim blagdanom.

U Dubrovniku se relikvije svetaca možda kao nigdje drugdje svečano i s pobožnošću štuju, a napose kad je u pitanju relikvija zaštitnika Grad i biskupije. „Te relikvije su štovane na isti način kao sama osoba sveca, biskupa i mučenika. Slavilo se na jedan način kroz cijelu godinu, s poštovanjem. Ali napose kad su ljudi bili u dvojnosti, u neizvjesnostima, onda su dolazili tu, pred njegov lik, i tražili savjet. Sv. Vlaho je bio savjetnik. Kad su bili u iskušenjima, u nevoljama, onda su tražili utjehu kod njega. A kad im je život bio ugrožen onda su tražili obranu, onda su tražili zaštitu“, istaknuo je zlatomisnik Lučić. Stanovnici grada su onda odlučili, kad je svetac tako blizak narodu, prikazati ga tako da on u ruci drži cijeli grad, sa svim njegovim problemima i radostima. A onda su, da slavlje bude još veće a grad još ljepši, takvim likovima nakitili cijeli grad, i mire i javne institucije, crkve i oltare. Ljudi su onda dolazili oltarima odnosno Svecu, tražeći i pomoć i utjehu i blagoslov.

Ta utjeha je bila toliko značajna da je nemoguće zamisliti život u Gradu bez Parca i zaštitnika, obranitelja ljudi i njihovih života, nastavio je mons. Lučić. On je svetac, a kao takav je ne samo dobar i moćan nego i pravedan. U svojoj svetačkoj pravednosti nadahnjivao je nositelje i crkvenih i državnih vlasti da skroje prave mjere da njegovi žitelji žive po mjeri čovjeka i da ljudi u njemu budu po toj mjeri. Neke su mjere upisane, poput one na Orlandu, a neke se nalaze u propisima i pravilima, poput one u Kneževom dvoru. Zna li ovaj današnji naraštaj ta pravila i pridržava li ih se, bar rubno, upitao se mons. Lučić.

Osvrnuo se na današnji način života koji gubi taj smisao te potaknuo na djelovanje za opće a ne samo za privatno dobro. Mons. Lučić je naveo i napis iz Sponze, koji u slobodnom prijevodu glasi: „Naši utezi ne varaju. Kao što vi mjerite drugima, tako će vaše duše mjeriti Bog“. Slikovito je potaknuo na promišljanje o tome bi li se danas tko usudio iskreno ponoviti te riječi. Kakvo je čije poštenje to najbolje zna svaka osoba u svojoj savjesti, ustvrdio je propovjednik te sve ljude preporučio Božjem milosrđu i sv. Vlahu kojemu je stalo do svih. Naveo je i riječi kanonika Antuna Liepopilija koji je za napisao: „O kad bi sv. Vlaho znao kakvi su ovi ljudi, on bi i te kako došao među njih i zavapio pred svima njima – obratite se, promijenite se“.

Ono što je stalno u povijesti ovog Grada jest da vjernici ne zaboravljaju sv. Vlaha, a mi molimo da svi oni budu po mjeri Parca, zaključio je mons. Lučić. Dodao je tome molitvu Svecu da u ovoj ljetnoj gužvi i metežu vjernici ne izgube svoju vjeru i pravu mjeru nego da svečevu dobrotu svima svjedoče.

Ljetni blagdan sv. Vlaha slavi se u Dubrovniku skromnije od zimskog, a kako je rektor Lučić napomenuo, on je tu da se kroz godinu od feste do feste ne zaboravi Parca nego ga se ovako i liturgijski sjeti. Već 673. godine u Dubrovniku se slavi ovaj blagdan, a procesija je uvedena u 15. stoljeću.

Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi, a misne nakane su bile za sve štovatelje sv. Vlaha te za katedralnog župnika koji je ovo slavlje predvodio prošle godine a sada je potreban molitvene potpore vjernika.