Svaki dan okupljeni su započeli molitvom časoslova, a završavali molitvom krunice ili slavljenjem. Podijeljeni u skupine od kojih je svaka imala neki dnevni zadatak, služili su i žrtvovali se jedni za druge. Tako bi jedna skupina bila zadužena za neki od obroka, druga za čišćenje, a jedna za pripremu liturgijskog slavlja. Slobodno vrijeme provodili su na plaži ili družeći se uz društvene igre.

Svakoga dana sudjelovali su na misnom slavlju koje su predslavili vlč. Žigman ili vlč. Lacković. Tako je prvoga dana u homiliji, osvrnuvši se na dnevno evanđelje, vlč. Lacković istaknuo kako svatko od nas kroz život raste, odnosno sazrijeva na svim područjima, a to uključuje i našu duhovnost. Naša vjera treba rasti, a taj rast treba biti pasivan. To ne znači da ne treba djelovati, nego naprotiv da naše djelovanje treba biti s pouzdanjem da će Gospodin to izvesti na dobro, da se trebamo prepustiti Njegovom djelovanju u sebi te biti strpljivi dok čekamo odgovore na svoje molitve i dok radimo na sebi.

Idućeg dana razmišljali su o sjemenu i kukolju. Vlč. Žigman je istaknuo kako nije na slugama da čupaju korov jer bi tako mogli iščupati i dobro sjeme. Na nama je da sijemo dobro sjeme, budemo svjedoci pravoga evanđelja, a Gospodin onda po nama i od korova može stvoriti nešto dobro, pojasnio je.

Što je za nas blago, što nam ono predstavlja – bila je tema razmišljanja vlč. Lackovića idućega dana. Isus u evanđelju govori kako onaj koji pronađe blago prodaje sve što ima da bi ga mogao kupiti. Vlč. Lacković istaknuo je kako je važno ostaviti sve, bez kompromisa. Za nas kršćane to blago je Kraljevstvo nebesko i trebali bi mu svim silama biti posvećeni. Često povjerenje i sigurnost tražimo u samima sebi, u onome što imamo. Ako prodamo sve što imamo, postanemo siromašni, više nemamo što izgubiti jer ništa ne posjedujemo. Onda ćemo sve za čime čeznemo imati u Bogu i to će nam biti dovoljno.

Na spomendan sv. Marte vlč. Žigman je promišljao o njezinoj vjeri i ustrajnosti. Ona potvrđuje Isusovu moć nad životom i smrću i ponizno se podvrgava njegovoj volji. Marta je dopustila da u njoj umre staro i grešno, došlo je do njezine preobrazbe. Naučila je ispreplesti duhovno i svjetovno. To trebamo učiti i mi kako nikada ne bismo odustali od molitve, od borbe, od Gospodina, pojasnio je.

Kako se bližio kraj ljetovanja, mladi su počeli promišljati i o svojim strahovima. Vlč. Lacković je istaknuo kako postoje samo dva urođena straha, ostali su stečeni ili naučeni od kojih je jedan i strah od neuspjeha. U evanđelju toga dana, neuspjeh se dogodio samom Sinu Božjem. Isus u svom zavičaju nije uspio učiniti mnogo čudesa. Međutim, taj neuspjeh nije zbog Njega nego zbog nedostatka vjere onih među kojima je boravio. I mi se sami susrećemo sa strahom od neuspjeha jer puno puta marimo za ono što će misliti drugi oko nas. Gospodin nas poziva na borbu, na izlazak iz zone sigurnosti i predanje. Pa ako tada i doživimo neuspjeh, i to može biti u redu jer Bog od nas ne traži uspjeh nego vjernost, protumačio je.

U subotu, na spomendan sv. Ignacija razmišljalo se o grijehu. Grijeh nas zasljepljuje i proganja, a kada smo zaslijepljeni odbacujemo istinu. To je vidljivo i kod Heroda. Kao i Herod, i mi se nađemo u situaciji da se ne suočavamo s grijehom nego se pravimo slijepima. Grijehu ne treba dopustiti da nas progoni, nego tražiti Gospodina da nas preobrazi. Grijeh proždire i uništava čovjeka. Zbog toga ga je potrebno ubiti ili će on ubiti nas, a to možemo samo učiniti po svetoj ispovijedi. Potrebno je pokajati se i pokazati žaljenje, a to će nas onda potaknuti i na promjenu.

U nedjelju 1. kolovoza mladi su misu slavili s mještanima i drugim gostima. U homiliji je vlč. Lacković govorio o Isusu koji se nakon što je učinio čudo povukao u osamu. On je to učinio jer oni nisu tražili Njega samoga nego ono što im On može pružiti. Istaknuo je kako smo i mi puno puta takvi, tražimo Isusa, tražimo ono što od Njega možemo dobiti. Često smo i sebični i Bogu dolazimo s popisom svojih želja, potreba i ciljeva i od Njega očekujemo da nam to sve da. Zato će nam Bog nekada i šutjeti jer želi da ga zavolimo zbog Njega samoga, da mu vjerujemo i da naučimo ljubiti bez vlastitih interesa, istaknuo je.

Posljednjeg dana ljetovanja, razmišljalo se o Isusovu čudu umnažanja kruha i ribe. Tim čudom Bog nam želi reći kako se On uvijek brine za nas i osigurava ono što nam je potrebno, ali ne samo to, kao što su i učenici prikupljali ostatke, i mi u svom životu možemo prikupljati svoje blagoslove i stavljati ih u košarice. Svaki put kad se osjećamo uplašenima, uznemirenima zbog teških životnih okolnosti to prikupljanje daje nam jamstvo da kada nevolje ponovno navale na nas, nismo sami. Ako je Gospodin već toliko puta pokazao da je uz nas, izlio na nas što nam je potrebno, učinit će to ponovno. Neće nas ostaviti same. Uz to, poslanje Crkve je prikupljanje i davanje ulomaka – hrane. Potrebno je da komadiće svog života donosimo Gospodinu jer ih on ponovno može učiniti cjelovitima. I na kraju, vlč. Žigman je istaknuo kako sve to trebamo donositi i drugima čineći djela milosrđa.

Nakon mise mladi su se povukli u osamu gdje su razmatrali o riječima evanđelja, blagoslovima koje je Gospodin izlio na njih i zahvaljivali mu na svim darovima. Idućeg dana nakon mise i ručka uslijedio je povratak pri kojem su posjetili preč. Silvija Milina, dekana Senjskog dekanata i župnika u Svetom Jurju i Jablancu. Ukratko je ispričao povijest toga kraja, razvoj župa od kojih je prva bila Župa sv. Jurja i koja je imala oko 2000 vjernika, a u mjestu još postoji i Župa sv. Filipa i Jakova iz 13. stoljeća. U Jablancu je prvo bila Župa sv. Nikole, a kako se mjesto širilo prema obali, nastala je i nova Župa sv. Josipa koja postoji i danas.