Ljubav, duša misije

Draga braćo i sestre!

1. Svjetski dan misija, što ćemo ga proslaviti 22. listopada, prigoda je da promislimo o sljedećoj temi: “Ljubav, duša misije”. Misija, ako nije usmjerena ljubavlju, to jest ako ne izvire iz dubokog čina božanske ljubavi, u opasnosti je da bude svedena na običnu filantropsku i društvenu djelatnost. Ljubav, što je Bog gaji prema svakoj osobi, predstavlja doista srce evanđeoskog iskustva i navještaja, a oni koji je prihvaćaju sami postaju njezinim svjedocima. Ljubav Božja koja daje život svijetu ljubav je koja nam je darovana u Isusu, Riječi spasenja, savršenoj slici milosrđa nebeskoga Oca. Poruka spasenja mogla bi se dobro sažeti riječima evanđelista Ivana: “U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga Jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu” (1 Iv 4,9). Poslanje širenja navještaja o ovoj ljubavi Isus je nakon svoga uskrsnuća povjerio apostolima, a apostoli su, iznutra preoblikovani na dan Pedesetnice silom Duha Svetoga, počeli svjedočiti Gospodina umrloga i uskrsloga. Otada, Crkva nastavlja to svoje poslanje koje je za sve vjernike neizbježna i trajna obveza.

2. Svaka kršćanska zajednica pozvana je, dakle, upoznavati druge s Bogom koji je Ljubav. Nad tim sam se temeljnim otajstvom naše vjere zadržao u enciklici “Deus caritas est”. Svojom ljubavlju Bog prožima svo stvorenje i cjelokupnu ljudsku povijest. Na početku čovjek je izašao iz ruku Stvoriteljevih kao plod inicijative ljubavi. Grijeh je potom u njemu zamutio božanski otisak. Prevareni od zloga, praroditelji Adam i Eva izgubili su povjerljiv odnos s Gospodinom, popuštajući napasti zloga koji je u njima pobudio sumnju da im je Bog suparnik koji želi ograničiti njihovu slobodu. Tako su, umjesto besplatnoj božanskoj ljubavi, prednost dali sebi samima, uvjereni da na taj način učvršćuju svoju slobodnu volju. Kao posljedica toga, izgubili su izvornu radost te su iskusili žalosnu gorčinu grijeha i smrti. Bog ih, međutim, nije napustio, nego je njima i njihovim potomcima obećao spasenje, unaprijed navješćujući da će poslati svoga jedinorođenoga Sina, Isusa, koji će objaviti, u punini vremena, njegovu očinsku ljubav, ljubav sposobnu da otkupi svako ljudsko stvorenje iz ropstva zlu i smrti. U Kristu nam je stoga predan besmrtni život, život samoga Trojstva. Zahvaljujući Kristu, dobrom Pastiru koji ne napušta izgubljenu ovcu, ljudima svakog vremena darovana je mogućnost da uđu u zajedništvo s Bogom, milosrdnim Ocem, koji spremno u svoju kuću prihvaća rasipnoga sina. Iznenađujući znak te ljubavi jest križ. U Kristovoj smrti na križu – napisao sam u enciklici Deus caritas est – “ostvaruje se onaj okret Boga protiv sebe samoga u kojem se on daruje kako bi ostvario i spasio čovjeka – to je ljubav u svom najradikalnijem obliku. Ta se istina upravo ovdje može promišljati. Polazeći odatle valja sada odrediti što je ljubav. Počevši od ovog pogleda, kršćanin nalazi put svoga života i svoje ljubavi” (br. 12).

3. Uoči svoje muke Isus je svojim učenicima, okupljenima u Dvorani Posljednje večere kako bi proslavili Pashu, poput oporuke ostavio “novu zapovijed ljubavi – mandatum novum”: “Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge” (Iv 15,17). Bratska ljubav što je Gospodin zahtijeva od svojih “prijatelja” svoj izvor ima u Božjoj očinskoj ljubavi. Apostol Ivan primjećuje: “Svaki koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga” (1 Iv 4,7). Kako bi se po Božju ljubilo potrebno je, dakle, živjeti u Njemu i od Njega: Bog je prva “kuća” čovjekova, pa samo tko u Njemu prebiva može gorjeti plamenom božanske ljubavi sposobnim “zapaliti” svijet. Nije li to poslanje Crkve u svakom vremenu? Nije onda teško razumjeti da je istinska misionarska skrb, prva obveza crkvene zajednice, povezana s vjernošću božanskoj ljubavi, što vrijedi za svakog pojedinog kršćanina, za svaku mjesnu zajednicu, za pojedine Crkve i za čitav Narod Božji. Upravo iz svijesti o ovom zajedničkom poslanju svoju snagu uzima velikodušna raspoloživost Kristovih učenika da ostvaruju djela ljudskog i duhovnog napretka koja svjedoče, kao što je to napisao ljubljeni Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio, “dušu čitave misionarske djelatnosti: ljubav koja jest i ostaje pokretačem misije, te je jedinim kriterijem po kojem se sve čini ili ne čini, mijenja ili ne mijenja. To je načelo koje mora voditi svaku djelatnost i cilj prema kojem ona mora težiti. Kad djelujemo zagledani u ljubav ili nadahnuti ljubavlju, ništa nije neprikladno, a sve je dobro” (br. 60). Biti misionarima znači, dakle, ljubiti Boga čitavom svojom osobom sve do davanja, ako je to potrebno, i života za njega. Koliki li su svećenici, redovnici, redovnice i laici, pružili najviše svjedočanstvo svoje ljubavi kroz mučeništvo! Biti misionarima znači prignuti se, poput dobroga Samarijanca, nad potrebama sviju, osobito najsiromašnijih i potrebitih, jer tko ljubi Kristovim srcem ne traži vlastiti interes, nego samo slavu Očevu i dobro bližnjega. U tome je tajna apostolske plodnosti misijskoga djelovanja, koje nadilazi granice i kulture, dostiže narode te se širi do najudaljenijih krajeva svijeta.

4. Draga braćo i sestre, Svjetski dan misija dobra je prigoda da još bolje shvatimo kako je svjedočanstvo ljubavi, duše misije, obveza sviju. Služiti evanđelju ne smije biti usamljena pustolovina, nego skupni zadatak svake zajednice. Uz one koji se nalaze na prvoj crti, na granicama evangelizacije – time sa zahvalnošću mislim na misionare i misionarke – mnogi drugi, djece, mladi i odrasli molitvom i svojom suradnjom na razne načine pridonose širenju Kraljevstva Božjeg na zemlji. Nadati se je da će ova suradnja jačati zahvaljujući doprinosu sviju. Rado koristim ovu priliku kako bih iskazao svoju zahvalnost Kongregaciji za evangelizaciju naroda i Papinskim misionarskim djelima, koje zauzeto koordiniraju napore prisutne u svim dijelovima svijeta u korist lakšeg djelovanja onih koji se nalazi na prvim crtama misijskih granica. Djevica Marija, koja je svojom prisutnošću pod križem i molitvom u Dvorani Posljednje večere djelatno surađivala na počecima crkvene misije, neka podrži njihovo djelo te pomogne Kristovim vjernicima da budu još sposobniji za istinsku ljubav, pa tako u duhovno žednom svijetu postanu izvor žive vode. Ovo je moja srdačna želja, dok svima upućujem svoj blagoslov.

Papa Benedikt XVI.

Vatikan, 29. travnja 2006.