Ljudske nastambe su naše kuće gdje si različiti naraštaji prenose životne vrijednosti

U Carigradu je od 3. do 14. lipnja održana Druga konferencija Ujedinjenih naroda o ljudskim stanovanjima – Habitat II, na kojoj sudjeluje i izaslanstvo Svete Stolice.
U utorak 4. lipnja njegova je uzoritost mons. Renato R. Martino, vođa papinskog izaslanstva, uzeo riječ da istakne važnost koju Sveta Stolica pridaje stanovanju kao mjestu susreta osoba i okoline potrebne za rast obitelji. Ovdje donosimo tekst interventa:

Gospodine predsjedniče,
htio bih iskoristiti ovu prigodu da izrazim zahvalnost izaslanstva Svete Stolice turskoj vladi i žiteljstvu grada Carigrada. Osobito im želim prenijeti najbolje želje Njegove svetosti pape Ivana Pavla II. Radosni smo zbog vrlo srdačne dobrodošlice koju primamo od našeg dolaska u ovaj povijesni grad. K tome, vrlo je ohrabrujuće primijetiti da ova Konferencija ima dobar i obećavajući početak, odraz pažljivog planiranja i neumornih napora koje ulažu naši domaćini.

1. Gospodine predsjedniče, ova Konferencija je prekretnica u novom radu Međunarodne zajednice. Prijašnje su skupštine razmišljale o pitanjima kao što su Okoliš, Siromaštvo, Društveni razvoj i Uloga žena. Sada, na ovoj posljednjoj Međunarodnoj konferenciji ovoga stoljeća i ovoga tisućljeća, ovdje smo da razmišljamo o pitanju “Ljudskih nastambi”. Mogli bismo reći da se, na kraju svih naših suvremenih raspravljanja, vraćamo kući.
Doista, ljudske nastambe su naši domovi. To su mjesta gdje roditelji rađaju i odgajaju djecu da budu plodni i pridonoseći građani sljedećeg naraštaja. Upravo se tu prenose od odraslih na mlade sve vrijednosti života i temelji koji oblikuju uljudbu. Tu se za starije, u njihovoj poodmakloj dobi, brinu s puno ljubavi osobe koje žele uzvratiti zahvalnošću za sve što su od njih primile u prošlosti. Dom je mjesto gdje bolesni primaju odanu pažnju koju im ne mogu pružiti ni najbolje bolnice. Dom je mjesto u koje se žele vratiti tako mnoge izbjeglice, selioci i prognani, da bi konačno znali da je njihovo progonstvo završeno.
Očito je da dok se bavimo pitanjima doma i ljudskih nastambi, bavimo se s vrlo praktičnim pitanjima. Nažalost, neprimjereno sklonište dio je života za tako mnoge ljude širom svijeta, u svim zemljama i uljudbama. Beskućništvo i manjak odgovarajućih skloništa nisu teoretska pitanja. Njihovo iskorjenjivanje nije samo pitanje ekonomije i planiranja. Štoviše, napori koji se ulažu da bi se ukinule te povrede protiv samog dostojanstva i vrijednosti svake ljudske osobe mjera su naše obveze prema i solidarnosti s našom manje sretnom braćom i sestrama.
Zbog toga je Sveta Stolica sa zadovoljstvom primijetila da je žarište ove Međunarodne konferencije u dva vrlo važna cilja: Odgovarajuća skloništa za sve i Razvoj podnošljivih ljudskih nastambi u urbanom svijetu. Doista je zadatak olakšavajućeg pribavljanja odgovarajućih skloništa za sve, moglo bi se reći, temelj. Naš je prvi i najvažniji zadatak nastojati stvoriti pristup skloništu za sve ljude, živjeli oni u većim urbanim središtima ili nerazvijenim ruralnim krajevima. Utvrđivanje ovoga cilja upravo izražava povezanost naših odluka. Istodobno, posebno žarište o stambenim potrebama u gradovima nije neumjesno. Suvremena pojava velikih gradova predstavlja brojne izazove. Neosporno, velik broj ljudi koji stanuju jedni uz druge stavlja naglasak na infrastrukturu i osnovne usluge u gradu, kao i u mjesnoj okolini. Ipak, ne smijemo biti pesimisti. Za svaki izazov ili poteškoću koja proizlazi od ljudi koji stanuju u gradovima, postoje također široke nove mogućnosti koje proizlaze iz solidarnosti i ljudskoga duha. Dok ne smijemo odvraćati pogled od problema, moramo imati na pameti da su, povijesno, upravo u gradovima bila središta učenosti, uljudbe i vjerskog izričaja u mnogim društvima. Stoga imamo razloga povjerovati da se mogu naći rješenja i načiniti takve odredbe da i današnji veliki gradovi pridonesu dobru svih.

2. Gospodine Predsjedniče, Sveta Stolica doista vjeruje da su odgovarajuća skloništa i stambeni prostor pravo svih i svake osobe. To je utvrđeno u brojnim prigodama, uključivši i poruku Njegove svetosti pape Ivana Pavla II. upućenu Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 2. listopada 1979. kad je rekao: “Dopustite mi nabrojiti neka od najvažnijih općepriznatih ljudskih prava: pravo na život, slobodu i sigurnost osobe; pravo na hranu, odjeću, stan, liječenje, odmor i slobodno vrijeme, odgoj i uljudbu; pravo na slobodu misli, savjesti i vjere te pravo izabrati životni položaj, zasnovati obitelj i uživati sve uvjete potrebne za obiteljski život…”
Sveta Stolica vjeruje da je pravo na stan već priznato u međunarodnim sredstvima kao što su Opća izjava o ljudskim pravima (br. 25), i Međunarodni ugovor o ekonomskim, društvenim i uljudbenim pravima (Elan 11,1). Ali mi se ne bismo smjeli ograničiti samo na raspravljanje i tumačenje takvih pravnih tekstova, kako god oni bili važni. Zapravo, pravo svake osobe na odgovarajuće sklonište proizlazi iz duhovnog, moralnog i etičkog gledanja koje se temelji na priznavanju ljudskog dostojanstva. Zbog toga je Sveta Stolica osobito zadovoljna što je upravo prvo načelo Izjave u Riju o okolišu i razvoju, koje tvrdi da su “ljudska bića u središtu zauzetosti za podnošljiv razvoj” stavljeno u dokument predložen za naše razmišljanje, i prilagođeno temama “odgovarajućeg skloništa za sve i podnošljivih ljudskih nastambi”. Pošto ova Konferencija jest i mora biti povezana s onim što je za ljude dobro, ova točka mora biti jasno određena.

3. Sveta Stolica također snažno podupire tvrdnju da je obitelj “bazična jedinica društva i kao takva treba biti ojačana”. To je načelo bilo potvrđeno na prijašnjim Međunarodnim konferencijama i Sastancima na vrhu te zaslužuje da se ponovi i na ovome skupu. To je nadasve prikladno razmišljanje za Konferenciju o ljudskim nastambama, jer iskustvo pokazuje da su upravo obitelji one koje stanuju u velikoj većini domova, a ne odvojeni pojedinci.
Zaista, u svakom je društvu, obitelj najvažnije sredstvo za društvenu postojanost i povezanost. Ta je postojanost osnovni uvjet za skladne i dobro funkcionirajuće nastambe. Nadalje, upravo obitelj pruža najveću brigu, pomoć i potporu u trenucima potrebe. Stoga su politike koje ohrabruju stvaranje snažnih obitelji i postojanih brakova najbolji način za iskorjenjivanje jednog od bitnih uzroka beskućništva.
Naravno, najbitnija veza unutar obitelji je ona između roditelja i djece. Zbog toga bi trebalo jasno priznati da upravo roditeljima pripada najvažnija dužnost i odgovornost pobrinuti se za stanovanje svoje djece. Uloga je države i društva pomoći i omogućiti roditeljima ispuniti tu zadahu.

4. Moje bi izaslanstvo pohvalilo napore koji su dosad učinjeni da se istaknu potrebe rizičnih skupina, a osobito ljudi koji žive u siromaštvu. Doista, to je mogućnost naših razmišljanja za koju smatramo da je treba još jače istaknuti u Dokumentu koji je pred nama. Osobitu pozornost treba obratiti na žalosno stanje izbjeglica, raseljenih i selilaca. I dok raspravljamo o stambenim potrebama ljudi u ruralnim i urbanim sredinama, ne smijemo izgubiti iz vida stambene potrebe tako mnogih koji su često prisiljeni živjeti u prljavim i neprimjerenim logorima u različitim dijelovima svijeta. Ti ljudi imaju osobito pravo na našu pozornost jer imaju jednu od najvećih potreba a ipak ih se često susreće s nehajem ili čak odbacivanjem. I kako su često, u takvim prilikama, upravo žene i djeca izloženi patnji, često odijeljeni od svojih muževa i očeva. Ipak, moramo priznati da ne možemo iskorijeniti tu vrstu stambenog pitanja bez hrabrosti i odluke naći rješenja za sukobe koji pretvaraju toliko tih ljudi u rizičnu skupinu. Doista, gdje nema mira, razvoj podnošljivih ljudskih nastambi jednostavno neće biti moguća.
Ima drugih rizičnih grupa koje valja uzeti u obzir. To bi uključilo uličnu djecu, invalidne osobe i žene koji žive u siromaštvu, da nabrojimo samo neke od tih skupina. Njihove specifične stambene potrebe treba također istaknuti, osobito zbog toga što njihovi glasovi prečesto ostaju nezamijećeni.

5. Po odluci 48/183 od 21. prosinca 1993. Generalna je skupština proglasila 1996. godinu Međunarodnom godinom iskorjenjivanja siromaštva”. Svjetski vođe koji sudjeluju u Svjetskom sastanku na vrhu za društveni razvoj potvrdili su tu odluku u drugom usvajanju kopenhaške deklaracije. To moramo imati na pameti u tijeku naših rasprava. Postoji neotklonjiva veza između siromaštva i stambenih potreba. Doista ne bi bilo dosta da Međunarodna zajednica olakša pristup stanovanju a ne poveže to s iskorjenjivanjem siromaštva. To je drugi način poštovanja koje dugujemo vrijednosti i dostojanstvu svake ljudske osobe. Morali bismo nastojati svakome dati potrebna sredstva da ga izdignemo iz siromaštva. Nadalje, uvijek će biti onih koji ae zbog svog siromaštva ili drugih okolnosti biti nesposobni okoristiti se čak i najdobronamjernijim i najbolje zasnovanim tržišnim mehanizmima. Njihove se potrebe također moraju zadovoljiti.

6. Gospodine predsjedniče, sve ljudske nastambe, bile one urbane ili ruralne, velike ili male, nisu samo mjesta za življenje i sklanjanje od nepogoda. Nastambe su i sredstva izričaja ljudske duše. Naš grad domaćin Carigrad je živi primjer kako gradovi po svem svijetu služe također kao potvrda uljudbe svojih žitelja. Često su također nastambe ispunjene i ponekad počivaju na spomenicima koji su dio njihove povijesti. Tako gradovi postaju izričaj velike povezanosti ljudskog roda s onima koji su već otišli, dok odrazuju također bezuvjetnu želju da budu jedno s onima koji će poslije doći. Stoga ne smijemo dopustiti da ljudske nastambe postanu samo pitanje funkcionalnosti. Imperativ je i razmišljati o očuvanju uljudbenog i povijesnog naslijeđa.
Jednako tako ne smijemo previdjeti duhovnu narav žitelja nastambi. U svijetu, u svim povijesnim razdobljima kao i danas, religiozno vjerovanje igralo je značajnu ulogu u životu bezbrojnih pojedinca, obitelji i zajednica. Doista, koliko ima gradova koji su u samom početku, bili zapravo utemeljeni i izgrađeni oko katedrale, crkve, mošeje, sinagoge, hrama, svetišta ili kakvoga drugog vjerskog zdanja. Za ljude različitih religija, slobodan pristup bogoštovnom mjestu i živi izričaj njihove vjere, što se vidi po religioznim zdanjima, bitan je dio njihova života i njihove zajednice. Ta je činjenica bila priznata u završnom dokumentu Habitat I koji je ustvrdio da “bogoštovna mjesta, osobito u područjima gdje se šire ljudske nastambe, trebaju biti opskrbljena i priznata da bi zadovoljila duhovne i vjerske potrebe različitih skupina u skladu sa slobodom vjerskog izričaja” (Smjernice za djelovanje, br. 17). Zbog toga dužnu pozornost treba posvetiti u našim razmišljanjima i u završnom dokumentu potrebama vjerskih zdanja u našim ljudskim nastambama.
Gospodine predsjedniče, htio bih, na završetku, ponovno izraziti zahvalnost Svete Stolice za napore koje je ova Konferencija učinila da bi odgovorila žurnom cjelokupnom problemu siromašnih u potrebi odgovarajućeg skloništa, te bih ponovio riječi pape Ivana Pavla II. u doba njegova posjeta Ujedinjenim narodima za Habitat u Nairobiju kad je rekao da Crkva “rado podupire sve ljude dobre volje u njihovim naporima da osiguraju stanovanje milijunima ljudi u današnjem svijetu koji žive u potpunoj neimaštini… Uvjeravam vas u veliko zanimanje Crkve za to i potporu vaših hvalevrijednih napora za pribavljanje stanova beskućnicima i zaštitu humanog dosega svih ljudskih nastambi.”
Moje se izaslanstvo nada da će rasprave, zaključci i odredbe ove Konferencije zaista dostići uzvišene ciljeve.
Hvala vam, gospodine predsjedniče.