Ipak „poslanje“ se ostvarilo, prolaskom vremena, u vrlo različitim povijesnim i crkvenim prilikama. Dosta je samo malo razmisliti o onome što se dogodilo tijekom proteklih 90 godina i što se odrazilo u životu Vatikanskoga radija ne samo kao razvoj „informativnih sadržaja“, nego također kao način postojanja i komuniciranja. Stoga želimo pokušati istaknuti, desetljeće po desetljeće, glavne etape njegovog očaravajućeg puta.

Vatikanski radio nastao je u točno određeno vrijeme i za upotrebu točno određene tehnologije. Osnovan je 1931. godine u kontekstu brze izgradnje nove Države Grada Vatikana, kako bi koristeći se „Radijem“, u tada punom i obećavajućem razvoju, omogućio praktički neposrednu komunikaciju na velikim udaljenostima i na vrlo prostranim područjima, unatoč granicama među državama i teškoćama u prijevozu. Radio postaja koju je izgradio Marconi prethodnica je tehnologije onoga vremena i u stanju je obavljati telegrafsku i radiofonijsku uslugu potpuno neovisno od Italije. Zahvaljujući kratkim valovima, u „eteru“ koji još nije bio previše ispunjen bezbrojnim emisijama, s ponešto ograničenom snagom, mogao se slušati i na drugim kontinentima.

Na početku svojega života Vatikanski radio je sredstvo, zahvaljujući kojem katolici u svijetu mogu prvi put izravno slušati Papin glas. Ne samo čitati njegovu napisanu riječ, nego čuti živi glas univerzalnog Pastira, s njegovom karakterističnom bojom. To je bilo novo iskustvo Papine prisutnosti koja je kod slušateljā izazvala oduševljenje i posebne emocije, te snažniji osjećaj jedinstva s njim. To je jedna od tajni snage i čari radija; čisti ljudski glas, svojstveni glas osobe koju voliš, neometan slikama, dolazi ne samo u tvoj um, nego silazi u tvoje srce.

Naravno, isto je tako važan sadržaj onoga što Papa želi reći. Stoga su „radijske poruke“ najkarakterističnija vrsta prve faze povijesti Vatikanskoga radija, osobito u važnim prigodama kao što su Međunarodni euharistijski kongresi, Božić, Uskrs, zajedno s „izravnim prijenosima“ najvažnijih slavlja za Crkvu u svijetu, kao što su Sveta godina, kanonizacije i beatifikacije, a da i ne govorimo o veličanstvenoj inauguraciji pontifikata Pija XII.

Međutim, tridesete su godine prošloga stoljeća, godine u kojima vladaju totalitarni sustavi. Stajališta su Pija XI. hrabra i, dok se spremaju oluje, na Crkvu se gleda s pouzdanjem. Zahtjevi za prijenosima programa na različitim jezicima, kako bi se usmjerili i podržali vjernici u europskim zemljama, brzo se povećavaju. Pater Filippo Soccorsi koji je, nakon prerane smrti patra Gianfranceschija, 1934. godine, kada je imao samo 34 godine, imenovan ravnateljem Vatikanskoga radija, ne posvećuje se samo poboljšanju tehničkih struktura – kao što je nova antena, nazvana „Papin prst“, koja se vinula u vatikanskim vrtovima – nego se spremno koristi iščekivanje da se Vatikanski radio razvija i u svojem programskom sadržaju.

Vatikanska radio postaja tako je 1936. godine prihvaćena u Međunarodnu uniju radioprijenosa, uz priznanje njezine posebne naravi po kojoj ima pravo izvršavati radijske djelatnosti bez ikakvog zemljopisnog ograničenja. Zbog malih sredstava koja su na raspolaganju, za sastavljanje i čitanje tekstova pater Soccorsi traži suradnju subraće isusovaca iz raznih zemalja. Sigurno su posebno važne bile emisije na njemačkom jeziku.

Vrhovni poglavar Družbe Isusove o. Włodzimierz Ledóchowski pobrinuo se potom za ustanovljenje pouzdane skupine isusovaca, voditelja redakcija, tako da su uoči rata, 1939. godine, redovite bile emisije na talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom, poljskom, ukrajinskom i litvanskom jeziku, i radio postaja je bila u stanju biti oslonac za Crkvu u strahovitoj nesreći, obavljajući svoju ulogu osuđivanja nasilja, potpore žrtvama i onima koji su se odupirali, i ohrabrenja u nadi. Čuvene su „radijske poruke“ pape Pija XII. tijekom rata, koje su bile očekivane s čežnjom i slušane s krajnjom pažnjom u cijeloj Europi. To je bio najviši i najugledniji glas koji se dizao iznad sukobljenih strana, u onim strašnim godinama, kako bi zazivao pravdu i mir.

No, tijekom rata Vatikanski je radio postao čuven i zbog jedne druge službe; naime, bio je temeljno sredstvo velike zauzetosti koju je papa Pio XII. htio s „Informativnom službom Državnoga tajništva“, koja je nastala još 1939. godine, kako bi pronalazila civile i vojnike koji su bili izgubljeni i zarobljeni, te o njima dala vijest obiteljima i ako je moguće, povezala ih barem jednim pozdravom, uspomenom. Ta je služba, pod vodstvom mons. Giovannija Battiste Montinija, s nuncijaturama, biskupijama, župama i tako dalje, u različitim dijelovima svijeta, organizirala široku kapilarnu mrežu dopisništava i mjesta slušanja.

Vatikanski radio posebne prijenose posvećivao je traženju vijesti o izgubljenima i slanju kratkih poruka obiteljima zarobljenika, čija su imena bila izgovarana polako pomoću mikrofona. Tako je radio emitirao do 70 sati tjedno, odnosno 12-13 sati dnevno. Između 1940. i 1946. godine ukupno je emitirano 1.240.728 poruka u 12.105 sati stvarnoga programa. U nekim slučajevima radio emisije su se prenosile na zvučnicima u zatvorskim kampovima. Svjedočanstva zahvalnosti za tu službu bila su brojna i dirljiva. To je jedna od najljepših stranica povijesti Vatikanskoga radija.