Suslavio je tajnik Apostolske nuncijature u Londonu mons. Ante Vidović i župnik u Slivnu Imotskom fra Jerko Kolovrat, koji je uputio homiliju.

Fra Jerko je u homiliji naglasio da uvijek treba biti ponosan i zahvalan na žrtvi onih čije se trude uživaju živeći u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. „Mi danas možemo reći Europi i čitavome svijetu da jesmo i da postojimo. Više nitko ne može osporiti postojanje hrvatskoga naroda koji napokon ima svoju domovinu. Zbog toga je važno preuzeti odgovornost u društvu i doprinositi boljitku naše domovine neprestano radeći na sebi izgrađujući u sebi vrijednosti na kojima je naša domovina nastala: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje“, poručio je.

Pjevanje je predvodio zbor, pod vodstvom prof. Terezije Štimac.

Misi je nazočio izvanredni otpravnik poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ujedinjenoj Kraljevini Davor Ljubanović, koji je istaknuo da se nada „kako će nas prisjećanje na te teške dane žrtve, mučeništva, otpora i herojstva te zajedništva i konačne pobjede u Domovinskom ratu dodano zbližiti te osnažiti da zajedno učinimo sve što možemo za dobrobit svoje Domovine, a vjera u to učvršćena je i činjenicom da se 18. studenoga ne obilježava samo u Vukovaru i Škabrnji te u drugim mjestima diljem Hrvatske, već i u ew Yorku i drugim velikim i malim gradovima i mjestima gdje žive Hrvati“.

Proslavi Hrvatskoga dana sjećanja u HKM u Londonu prethodila je duhovna obnova pod geslom „Ususret jubilarnoj godini 2025.“ koju je od 9. do 10. studenoga predvodio fra Jerko Kolovrat.

Jubilarna godina slavi se svakih 25 godina, počevši od  1300. godine. Iznimka je bila godina 2015. kada je papa Franjo proglasio izvanredni jubilej milosrđa. Jubilarna godina 2025. bit će u znaku gesla „Peregrinantes in Spem“ (Hodočasnici u nadi), a spomenutu godinu papa Franjo proglasio je bulom „Spes non confundit“ na svetkovinu Uzašašća 9. svibnja 2024. godine. Stoga će čitava jubilarna godina biti u znaku nade.

U tom kontekstu, fra Jerko je rekao:

»Nada je uvijek put zajednice, a ne put koji svatko od nas za sebe ostvaruje. Nada u zajednici može biti preporođena, obnovljena, osnažena i pročišćena i kao takva biti prenešena budućim naraštajima. Bez nje, kao bogoslovne kreposti, nijedna zajednica ne može biti živa i plodonosna. Nitko od nas nije do kraja dohvatio i iskusio Isusa. Uvijek ostaje prostor za rast. Upasti u opasnost prividnog posjedovanja Isusa može biti pogubno jer tada postajem takav da navodno govorim u ime Boga, a prestajem biti slušatelj Božje riječi koja je svjetlo na zajedničkom putu nade.

Kršćanski put nade uključuje različitost koja kao vrlina nastoji prepoznati u svakome čovjeku Božju sliku, a ne želi učiniti drugoga na vlastitu sliku. Dopustiti drugome da bude drugi i drugačiji i susresti drugoga kao otajstvo Božje prisutnosti u svijetu znači otvoriti vrata vlastitoga srca nadi koja otvara drugačiji pogled na sebe, druge i svijet. Bog se nikada ne ponavlja i sve stvara jedinstvenim i neponovljivim. Ta je činjenica sjeme nade koje će u potpunosti isklijati i donijeti plodove u drugom Kristovom dolasku, u preobraženom novom Nebu i Zemlji.

Poradi toga nada je mnogo viši i sadržajem bogatiji pojam od optimizma jer je nada utemeljena na Božjim obećanjima. Ona ne isključuje ni dobro ni loše već sve integrira u jedinstveni hodočasnički put prema konačnom i radosnom susretu s Nebeskim Ocem. U nadi čovjek zna kamo ide, ne gubi smisao ni radost. U nadi se čovjek bori ZA, a ne PROTIV, on gradi, a ne ruši. U nadi se čovjek ne oslobađa OD već se oslobađa ZA dobro, za savršenu ljubav prema Bogu i bližnjima jer nada nije gledanje unatrag već hod prema naprijed.

Da bi krepost nade u čovjeku zaživjela i bila preobražavajuća onda mora biti natopljena tišinom. Bez svakodnevnog susreta s Bogom u tišini svoga srca, daleko od svih ekrana i blještavila ovoga svijeta, ne može nada opstati već biva ugušena. Zato je molitva privilegirani prostor i vrijeme u životu svakoga čovjeka gdje u susretu s Bogom biva osnažen u nadi koja ne razočarava i ne postiđuje.«