Večernji susret u Klubu knjižare „Nova“ dobrodošlicom je pozdravio Ivica Vuletić, UKI-jev član, a s gošćom je razgovarala UKI-jeva predsjednica prof. dr. sc. Ružica Pšihistal.

„Mala sestra Vesna Zovkić živi nazaretsku duhovnost brata Karla od Isusa u svojoj redovničkoj zajednici, koju je utemeljila m. s. Magdalena, te je pozvana govoriti o Charlesu de Foucauldu – bratu Karlu (1858.-1916.), francuskom dijecezanskom svećeniku kojeg je papa Franjo kanonizirao 15. svibnja 2022. godine. Drugi razlog susretu sa m. s. Vesnom je taj što je prevela knjigu m. s. Annie s Karlovim duhovnim porukama, objavljenu (KS) 2022. godine, uoči njegova proglašenja svetim te je ovo prigoda za osječko predstavljanje knjige (nakon Zagreba i Županje) i upoznavanje sa životom heroja vjere, ali i sa m.s. Vesnom“, rekla je Pšihistal te predstavila sugovornicu, rođenu u Štitaru, koja je 1982. položila trajne zavjete, živjela u Bratovštini IMS u Aljmašu, u izbjegličkom centru u Gašincima, zemljama sjeverne Afrike, Libiji, Alžiru i Tunisu, a sada živi i djeluje u Zagrebu.

Pšihistal o sličnostima brata Karla sa svetim Augustinom

„M. s. Vesna je izvan samostanske klauzure živjela i radila na zapadu Sahare u pustinji u Béni Abbèsu (na granici Alžira i Maroka) gdje je živio i brat Karlo, koji je ondje bio brat muslimanima… Naslov Karlove knjige savršen je putokaz kako se postaje svetim. Oponašati Krista, slijediti njegove stope, biti mu što sličniji i to životom. Pred nama je bestseler kršćanske duhovnosti i kempenskoga, a to je nasljedovanje Krista. Krug oponašanja tu ne staje. Sveci su, također, modeli ili uzori za druge. Oni nisu tu da im se divimo nego da ih slijedimo! Zato su važne njihove biografije – svaki spomendan uvijek je kratak pregled životopisa. Njihove su biografije dokaz da je svetost moguća u konkretnim i u najčešće nemogućim okolnostima. Oni su sveti, ne zato što su savršeni – posjeduju neke krjeposti (ne sve), nego zato što su heroji vjere. Mali brat Karlo bio je takav heroj vjere s biografijom koja bi mogla poslužiti kao predložak za avanturistitički ili film s kršćanskim sretnim završetkom – ulaznicom za nebo. To su scene: rana u djetinjstvu, pustolovna mladost, vojnička karijera, znanstveno-istraživačka i njegovo neumorno traženje smisla, lom, metanoje, nemoguća misija stići do najudaljenijih i najnedostupnijih dijelova svijeta, misijski duh, živjeti u šatoru s nomadima… Njegovo obraćenje možemo usporediti s obraćenjem sv. Augustina, velikim crkvenim ocem i naučiteljem. Obraćenje obojice odgovara evanđeoskoj paraboli Povratak izgubljenoga sina, obojica su prošli grešna lutanja, odgovore tražili u filozofiji, znanosti, zabavama, obojica su bili vrhunski intelektualci, neumorni tražitelji smisla i tražitelji Boga, obojica su shvatili važnost poniznosti – kao kraljice svih kreposti – vezuje ih i prostor. Sv. Augustin je rođen u današnjem Alžiru, ali dijeli ih velika povijesna i kulturna udaljenost, a sv. Karlo ubijen je u Alžiru. Obojica su otkrili poniznost“, razložila je Pšihistal, a sugovornica se složila s usporedbom potkrijepivši citatima životopisnih situacija brata Karla, posebice u kontekstu obraćenja. Rečeno je kako je u predgovoru knjizi kardinal José Saraiva Martins zapisao: „Istodobno narativne i duhovne, ove stranice jasno pokazuju kako ovaj Kristov učenik putem svoje izvanredne životne priče može još mnogima pomoći otkriti evanđelje.“

Razgovor je protekao u upoznavanju s Foucauldovim životopisom koje je m.s. Vesna potkrijepila znakovitim citatima iz knjige, približila je njegovo obraćenje preko muslimana, duhovni put, viđenje apostolata laika, a posebno je bilo riječi o Karlovu apostolatu dobrote i prijateljstva, o njegovoj smrti te svevremenim privlačnim aktualnostima življenja kršćanske vjere.

„Karlo vjeruje da ne možemo ljubiti Boga, ako ne ljubimo ljude“

„Charles de Foucauld ili brat Karlo rođen je 1858. u Strassbourgu, umro/ubijen 1916. u Alžiru. Bio je najprije vojnik, pa istraživač, geograf, trapist, eremit, svećenik, i na koncu brat svakom čovjeku. Karlo je želio osnivati malu redovničku zajednicu koja bi živjela među ljudima, bez klauzure, uzdržavala se radeći jednostavne fizičke poslove, u molitvi i prijateljstvu s Bogom i ljudima… On nas je osnovao svojom željom, umro je sam, a njegovu želju ostvario je 1933. Rene Voillaume osnutkom Isusove male braće, 1939. Magdeleine Hutin, osnutkom Isusovih malih sestara. Šestogodišnji Charles de Foucauld ostaje bez oba roditelja, odgojio ga je djed. Ovo ranjeno dijete stasalo je u buntovna i rasipna mladića u kojem se izgubio i posljednji trag vjere. Slijedeći obiteljsku tradiciju, s 18 godina upisao se u vojnu školu. Ne zato što je to volio, nego što nije znao što bi sa sobom (od 400 učenika bio je na 378. mjestu). Kao mladi časnik poslan je u Alžir, ali ubrzo napušta vojsku, uči arapski i hebrejski jezik i sprema se na tajno istraživačko putovanje u Maroko na koje će ga povesti jedan siromašni Židov predstavljajući ga kao sunarodnjaka. I zauvijek će ga obilježiti susret s muslimanima Maroka“, rekla je m.s. Vesna te dodala: „Nekoliko knjiga brata Karla je prevedeno na hrvatski jezik (Pisma i zapisi, Što učiniste- meni učiniste, Bog je ljubav), ali one potječu uglavnom iz perioda nakon obraćenja; to su njegove meditacije, komentari evanđelja, bilješke s duhovnih vježbi koje je napisao, dok je bio zaštićen mirom klauzure. Kroz ovu knjigu možemo pratiti njegov životni put i duhovni rast. Bio je trapistički monah, zatim eremit pri samostanu sestara klarisa, a nakon toga odlazi u jednu sasvim drugačiju sredinu, u Alžir. Ali u alžirsku pustinju Karlo nije otišao zbog samoće, kako se to često misli, nego zbog ljudi koji tamo žive. Vidimo da ga molitva s godinama sve više vodi do konkretnog čovjeka. Karlo vjeruje da ne možemo ljubiti Boga, ako ne ljubimo ljude. Kako kaže sv. Ivan Zlatousti: ‘Sakrament oltara ne može se odvajati od sakramenta brata.’ Ako Karlo reagira na društvene nepravde, to je zato što u svakom čovjeku gleda Isusa i čuje njegovu riječ: ‘Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste.’ M.s. Annie piše (71. str.): ‘Duboka vjera da je Isus isto tako stvarno prisutan u svakom siromašnom ili potlačenom čovjeku, kao i u Euharistiji, preobrazit će i objediniti život brata Karla: ista Ljubav koja Karla poziva da provodi duge sate u euharistijskom klanjanju, ta ista Ljubav potiče ga da se zalaže za oslobađanje robova u kojima Isus trpi i umire.’ Dakle, ono što ga potiče da diže glas protiv nepravde, to je uvijek Božja Riječ. Zato diže glas protiv ropstva kojega su francuske vlasti prešutno tolerirale. Godine 1902. piše opatu Martinu u Francusku (str. 65,66): ‘Što se tiče robova, činim upravo ono što kažete; pomažem im koliko god je to moguće… jao vama hipokriti koji na poštanske marke i posvuda stavljate: Sloboda, Jednakost, Bratstvo, Ljudska prava, a robovima stavljate okove… dopuštate da se djeca kradu od svojih roditelja i javno prodaju; vi koji kažnjavate krađu kokoši, dopuštate krađu čovjeka’. I piše da su robovi zlostavljani, da ga Isusove riječi obvezuju: ‘Čini drugima ono što hoćeš da drugi tebi čine’, obvezuju me da učinim ono što mogu za ove nesretne duše, moju braću koja su isto tako i vaša braća.’ Biskup time nije nimalo oduševljen i odgovor je otprilike ‘ne talasaj’. Ne mogu, ne upitati se gdje smo mi danas? Papa Franjo kaže da smo potonuli u globalizaciju ravnodušnosti… A papa Benedikt XVI. podsjetio je da ljubav nije nikakav sladunjavi osjećaj, nego je vrlo konkretna: ‘Ljubav se ne izražava samo u intimnim i bliskim odnosima, nego i u društvenim, gospodarskim i političkim odnosima.’ Karlo je shvatio da nema privatnog kršćanstva i bio je u tome dosljedan. Za razliku od mnogih vjernika koji poštenje i pravdu shvaćaju kao nešto opcionalno“, naglasila je m.s. Vesna.

M.s. Vesna Zovkić o apostolatu dobrote i prijateljstva m.b. Karla

Govoreći o poslanju Crkve zorno je pojasnila: „Karlo se u početku nadao da će alžirske muslimane obratiti na kršćanstvo, no s vremenom je shvatio (84.): ‘Nisam tu zato da obraćam Tuarege, nego zato da ih pokušam razumjeti.’ Živeći u islamskoj sredini, shvaća da su riječi evanđelja nerazumljive i ukoliko hoće prenijeti Isusovu poruku, treba je prenositi životom. I danas smo u sličnoj situaciji, u našem društvu riječi evanđelja mnogima ne znače ništa i vjerujem da je poziv svih nas krštenika u tome da evanđelje ‘prevodimo’ svojim životom, iz Božje riječi u ljudsko djelo. Nikoga ne zanimaju naše dogme, ljudi ne traže učitelje vjere, nego svjedoke. Svi mi odgovorni za naše vlastite prijevode evanđelja. Pozvani smo da na svijet i ljude, poput Karla, gledamo Božjim očima. Da idemo prema onima koji su najudaljeniji, a to se ne odnosi samo na misijske zemlje, nego na sve prostore, da one druge koji ne misle kao mi, u našoj kući ili društvu, ne pokušavamo obraćati, nego razumjeti i voljeti. Od neprijatelja stvarati svoje i Božje prijatelje. To je današnje poslanje Crkve. Nije neophodno drugima govoriti o vjeri, dovoljno je pokazati malo ljudskosti, dobrote, a ona je jezik koji svi razumiju, ne treba ništa objašnjavati… Puno pričamo, a malo živimo kršćanske vrjednote. Zajedništva nema bez dijaloga, bratstva nema bez osobnih susreta.“

Korizmeni je razgovor približio brojne teme, primjerice kako je Charles de Foucauld bio svojevrsni prethodnik dijaloga i suživota s pripadnicima drugih Crkava, religija i kultura i „kao sveopći brat posve se uklapa u viziju Crkve kakvu zagovara papa Franjo“; o tome da „Foucauldova smrt 1916. u Tamanrassetu tumači se svakako – nisu ga muslimani ubili zato što je bio kršćanin, kako to danas mnogi, nažalost, misle i govore, nego je ubijen u vihoru Prvog svjetskog rata, dok su snage reda bile mobilizirane na frontu, pljačkaške grupe sijale su strah i smrt, a okolna plemena bila na suprotnim zaraćenim stranama“; čulo se kako i zašto je naučio heklati i štrikati – da bi vještinu prenio saharskim stanovnicima; i naposljetku preporučeno je iščitavanje duhovnosti ovoga redovnika koji je išao ispred svojega vremena slijedeći stope Isusa iz Nazareta.

„Karlo se mijenjao, tražio, rastao i u vjeri i u ljudskosti i na to smo svi pozvani, a to je i jedna od poruka brata Karla za naše živote“, zaključila je m.s. Vesna.