Majčinska briga Boga za svoj narod

Kateheza br. 79 – U gradu Božjem utjeha i radost
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 66,10-14
“Veselite se s Jeruzalemom, / kličite zbog njega svi koji ga ljubite! / Radujte se, radujte s njime / svi koji ste nad njim tugovali! / Nadojite se i nasitite / na dojkama utjehe njegove / da se nasišete i nasladite / na grudima krepčine njegove. / Jer ovako govori Jahve: / “Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti / i kao potok nabujali / bogatstvo naroda. / Dojenčad ću njegovu na rukama nositi / i milovati na koljenima. / Kao što mati tješi sina, / tako ću i ja vas utješiti – / utješit ćete se u Jeruzalemu.” / Kad to vidite, srce će vam se radovati / i procvast će vam kosti k#!o mlada trava. / Očitovat će se ruka Jahvina / na njegovim slugama / i gnjev nad neprijateljima njegovim”.

1. S posljednje stranice Izaijine knjige preuzet je himan kojeg smo upravo čuli, pjesma radosti kojom dominira majčinski lik Jeruzalema (usp. 66,11) a zatim duboko prisna brižljivost samog Boga (usp. r. 13). Proučavatelji Biblije smatraju kako je taj završni dio, otvoren svijetloj i svečanoj budućnosti, svjedočanstvo jednoga kasnijeg proroka koji likuje zbog ponovnog rođenja Izraela nakon mračne epizode babilonskog progonstva. Mi smo, dakle, u šestom stoljeću prije Krista, dva stoljeća nakon Izaijine misije, velikog proroka pod čije je ime stavljeno cijelo to nadahnuto djelo.
Slijedit ćemo sada radosni tijek te kratke pjesme, koja započinje s tri imperativa koji predstavljaju upravo poziv na radost: “veselite se”, “kličite”, “radujte se” (usp. r. 10). To je svijetla nit koja se često provlači kroz posljednje stranice Izajine knjige: ožalošćeni sa Siona su razveseljeni, ovjenčani, posuti “uljem radosti” (61,3); sam prorok govori: “radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu” (r. 10); “kao što se ženik raduje nevjesti, tako će se Bog radovati” zbog svog naroda (62,5). Na stranici koja prethodi ovoj koja je sada predmetom naše pjesme i naše molitve sam Gospodin sudjeluje u radosti Izraela koji se upravo rađa kao narod: “Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram; jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost. I klicat ću nad Jeruzalemom, radovat#! se nad svojim narodom. U njemu više neće čuti ni plača ni vapaja” (65,18-19).

2. Izvor i razlog toga nutarnjeg klicanja je u ponovno pronađenoj životnoj snazi Jeruzalema, uskrslog iz pepela ruševina, koji ga je bio prekrio kad ga je babilonska vojska razorila. Govori se, naime, o njegovoj “tuzi” (66,10), koju je sada već ostavio iza sebe.
Kao što se često događa u različitim kulturama, grad je predstavljen slikama ženskog roda, štoviše majčinskim. Kada je grad u miru nalik je zaštićenome i sigurnom krilu; štoviše, poput je majke koja hrani svoju djecu s izobiljem i nježnošću (usp. r. 11). U tom svjetlu, stvarnost koju Biblija naziva, izrazom ženskog roda, “kćer Sionska”, to jest Jeruzalem, ponovno postaje grad-majka koji prima, hrani i razveseljuje svoju djecu, to jest svoje stanovnike. Na taj prizor života i nježnosti silazi potom Gospodinova riječ koja ima ton blagoslova (usp. rr. 12-14).

3. Bog pribjegava ostalim slikama vezanim uz plodnost: govori, naime, o rijekama i potocima nabujalim, odnosno o vodama koje simboliziraju život, bujanje vegetacije, blagostanje zemlje i njezinih stanovnika (usp. r. 12). Blagostanje Jeruzalema, njegov “mir” (shalom), velikodušni Božji dar, osigurat će njegovoj dojenčadi život okružen majčinskom nježnošću: “Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima” (isto) i ta će majčinska nježnost biti nježnost samoga Boga: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti” (r. 13). Tako se Gospodin služi metaforom majke da opiše svoju ljubav prema svojim stvorenjima.
I prije toga se u Izaijinoj knjizi čita ulomak koji pridaje Bogu majčinske osobine: “Može li žena zaboravit#! svoje dojenče, ne imat#! sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (49,15). U našoj pjesmi Gospodinove riječi upućene Jeruzalemu završavaju ponovnim vraćanjem na temu nutarnje vitalnosti, izražene drugom slikom plodnosti i snage: slikom svježe trave, primijenjene na kosti, kako bi se pokazala snaga tijela i postojanja (usp. 66,14).

4. Lako je u tom dijelu, u odnosu na grad-majku, proširiti naš pogled sve dotle da dosegne sliku Crkve, djevice i plodne majke. Zaključimo našu meditaciju o preporođenom Jeruzalemu razmišljanjem svetoga Ambrozija, preuzetom iz njegova djela “Djevice”: “Sveta Crkva je bezgrešna u svojoj bračnoj vezi: plodna zbog svojih poroda, djevica zbog svoje čistoće, premda majka zbog djece koju rađa. Mi smo dakle rođeni od djevice, koja je začela ne po čovjeku već po Duhu. Rođeni smo dakle od djevice ne usred tjelesnih boli, već usred veselja anđela. Ta nas djevica ne hrani tjelesnim mlijekom, već onim o kojem govori apostol, kada kaže da je tim mlijekom dojen mladi Božji narod u ranjivoj dobi.
Koja udana žena ima više djece od svete Crkve? Ona je djevica po svetosti koju prima u sakramentima i majka je narodâ. Njezinu plodnost potvrđuju također Pisma koja kažu: #!Osamljena više djece ima negoli udata#! (Iz 54,1; Gal 4,27), naša majka nema muža, ali ima zaručnika, jer kako Crkva u narodima tako i duša u pojedinaca – oslobođenih svake nevjernosti, plodnih u životu duha – bez da su lišeni stida, žene se s Božjom Riječju kao s vječnim zaručnikom” (I,31: SAEMO 14/1, str. 132-133).