Marijin majčinski lik u prvim stoljećima

Pod tim je naslovom Papa održao drugu u nizu svojih marijanskih kateheza. Na početku je na viče jezika čitan ulomak iz Lukina Evanđelja:

Anđeo uđe k njoj i reče. “Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stane razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No, anđeo joj reče: “Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolja Davida, Oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim u vijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”

1. U konstituciji Lumen gentium Koncil tvrdi da “vjernici koji pristaju uz Krista Glavu i koji su u zajednici sa svim njegovim svetima, trebaju štovati i uspomenu #!prije svega slavne vazda Djevice Marije, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista#!” (br. 52). Koncilska konstitucija služi se izrazima iz rimskoga misnog kanona, ističući tako da je vjera u Marijino božansko materinstvo od prvih stoljeća prisutna u kršćanskoj misli.
Crkva je u svoje najranije doba Mariju označavala naslovom “Majka Isusova”. I sam Luka je u Djelima apostolskim tako označuje, što se uostalom slaže s onim što piče u evanđeljima: “Nije li ovaj… Sin Marijin?”, kako su se prema Markovu izvješću (6,3) pitali nazaretski žitelji; odnosno “ne zove li mu se majka Marija?” kako je pitanje zabilježio Matej (13,55).
2. Za učenike okupljene nakon Uzašašća naziv “Majka Isusova” poprima svoje cijelo značenje. Marija je za njih osoba jedinstvena u svojoj vrsti: primila je jedinstvenu milost roditi Spasitelja čovječanstva, dugo je uz njega živjela te ju je na Golgoti Raspeti pozvao na “novo materinstvo” prema ljubljenom učeniku i po njemu prema cijeloj Crkvi.
Za one koji Kristu vjeruju i slijede ga, “Majka Isusova” je naslov časti i poštovanja koji će takav zauvijek ostati u crkvenome životu i vjeri. Tim naslovom kršćani naročito žele utvrditi da se ne može govoriti o Kristovom podrijetlu bez priznavanja uloge one žene koja ga je rodila po Duhu u njegovoj ljudskoj naravi. Njezino majčinsko djelovanje važno je također za rađanje i rast Crkve. Sjećajući se Marijina mjesta u Isusovu životu kršćani svakog dana otkrivaju njezinu djelatnu prisutnost i u vlastitom duhovnom hodu.
3. Crkva je od početka priznavala Marijino djevičansko materinstvo. Kao što se može naslutiti iz Evanđelja o djetinjstvu Isusovu, upravo su prve Crkve kršćanske zajednice prikupile Marijine uspomene o tajnovitim okolnostima Spasiteljeva začeća i rošenja. Osobito izvješće o Navještenju odgovara želji onih učenika da što dublje upoznaju događaje povezane s počecima zemaljskoga života Krista Uskrsloga. Marija je, kad do kraja razmislimo, na izvoru objave o otajstvu djevičanskog začeća po Duhu Svetome.
Tu istinu, koja ukazuje na Isusovo božansko podrijetlo, prvi su kršćani odmah prihvatili u njezinoj znakovitoj važnosti i uvrstili među stožerne tvrdnje svoga vjerovanja. Sin Josipov po zakonu, Isus je po izvanrednom zahvatu Duha Svetoga, po svom čovještvu isključivo Marijin sin, rođen bez muškarčeva sudjelovanja.
Marijino djevičanstvo poprima tako jedinstveno značenje, osvjetljujući novim svjetlom rošenje i otajstvo Isusova sinovstva, budući da je djevičansko rošenje znak da Isus ima za Oca samoga Boga.
Priznato i proglašeno vjerom crkvenih otaca, djevičansko materinstvo nikad viče ne može biti odvojeno od identiteta Isusova koji je pravi čovjek i pravi Bog, ukoliko je “rođen od Djevice Marije”, kako ispovijedamo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Marija je jedina djevica koja je također majka. Izvanredna prisutnost tih obaju darova u osobi nazaretske djevojčice navela je kršćane da Mariju zovu jednostavno “Djevicom”, i onda kad slave njezino materinstvo.
Marijino je djevičanstvo na taj način potaknulo u kršćanskoj zajednici širenje djevičanskoga života što ga prihvaćaju svi koji su na to pozvani od Gospodina. To osobito zvanje, koje doseže svoj vrhunac u Kristovu primjeru, predstavlja u svako doba za Crkvu, koja u Mariji pronalazi nadahnuće i uzor, neusporedivo duhovno bogatstvo.
4. Tvrdnja: “Isus je rođen od Djevice Marije” već sadrži nazočnost u tom događaju otajstva koje nadilazi pojavnu stvarnost, te može naći cjeloviti izraz samo u istini Isusova božanskoga sinovstva. S tim središnjim izrazom kršćanske vjere tijesno je povezana istina o Marijinu božanskom materinstvu: ona je doista Majka utjelovljene Riječi, a ta je Riječ “Bog od Boga… pravi Bog od pravoga Boga”.
Naslov Majke Božje, koji je već posvjedočen u jednakovrijednom Markovu izrazu o majci Emanuelovoj, a Emanuel znači Bog s nama (usp. Mt 1,23) izričito se pridaje Mariji tek nakon razmišljanja koje je obuhvatilo gotovo dva stoljeća. Kršćani su u 3. stoljeću u Egiptu počeli Mariju zvati “Theotokos”, Majkom Božjom.
S tim naslovom, koji široko odjekuje u pobožnosti kršćanskoga puka, Marija se pokazuje u pravim razmjerima svoga materinstva: ona je Majka Sina Božjega koja ga je djevičanski rodila u ljudskoj naravi te ga je majčinskom ljubavlju odgojila, pridonoseći ljudskom rastu božanske osobe koja je došla promijeniti sudbinu ljudskoga roda.
5. Najstarija marijanska molitva – “Subtuum praesidium…” “pod tvoju zaštitu…” – na neusporedivo znakovit način sadrži zaziv: “Theotokos, Sveta Bogorodice”. Taj naslov ne potječe ponajprije od teološkog razmišljanja, nego od svjetla koje vjera daje Božjemu narodu. Oni koji priznaju Isusa kao Boga obraćaju se Mariji kao Majci Božjoj i nadaju se zadobiti njezinu moćnu zaštitu u životnim kušnjama.
Efeški je koncil g. 431. proglasio vjersku istinu o Marijinu djevičanstvu, službeno dajući Mariji naslov “Theotokos” (Bogorodica), u odnosu na jedinstvenu osobu Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.
Tri izraza kojima je Crkva u tijeku dugih stoljeća osvijetlila svoju vjeru u Marijino majčinstvo: “Majka Isusova”, “Djevica i Majka” i “Majka Božja”, očituju dakle da Marijino majčinstvo najprisnije pripada otajstvu Utjelovljenja. To su izričaji crkvenoga nauka, povezani s pučkom pobožnošću koji doprinose određenju samoga Kristova identiteta.