Marijin utjecaj u crkvenom životu

Uvodno biblijsko čitanje:

I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojegađ (…) Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje, odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. (Lk 1,41b-42.46-48)

1. Nakon što smo promišljali o marijanskom dometu crkvenoga života, iznesimo sada na svjetlo neizmjerno duhovno blago koje Marija priopćava Crkvi svojim primjerom i svojim posredovanjem.
Osobito se želimo zaustaviti i ukratko promotriti neke značajke Marijine osobnosti, koje svakom vjerniku pružaju dragocjene upute kako bi u cjelini prihvatio i ostvario vlastito poslanje.
Marija nam prethodi na putu vjere: Povjerovavši anđelovu navještenju, ona prva savršeno prihvaća otajstvo utjelovljenja (usp. Redemptoris mater, 13). Njezin vjernički hod započinje prije najave bogomaterinstva te se razvija i produbljuje u tijeku cijeloga njezina zemaljskoga iskustva. Hrabrom vjerom ona u Navještenju vjeruje u ono što je ljudski nemoguće, a u Kani potiče Isusa učiniti njegovo prvo čudo, izazivajući tako očitovanje njegovih mesijanskih moći (usp. Iv 2,1-5).
Marija odgaja kršćane živjeti vjeru kao odgovorni i zahtjevni put koji u svako doba i u svim životnim prilikama zahtijeva hrabrost i evrstu ustrajnost.

2. S Marijinom je vjerom povezana njezina poučljivost volji Božjoj. Vjerujući Božjoj riječi, mogla je tu riječ potpuno prihvatiti u svom življenju te je, pokazavši se raspoloživom najvišem Božjem naumu prihvatila sve što je zatražio Svevišnji.
Marijina prisutnost u Crkvi ohrabruje tako kršćane da svakodnevno budu pozorni na rijee Gospodinovu, da bi u razlieitim okolnostima svoje svakodnevice shvatili naum ljubavi, vjerno surađujuai u njegovu ostvarenju.

3. Tako Marija odgaja vjerničku zajednicu gledati prema budućnosti s potpunim predanjem Bogu. U osobnom Djevičinu iskustvu, nada se obogaćuje uvijek novim poticajima. Već od Navještenja Marija u Sinu Božjemu utjelovljenom u njezinoj djevičanskoj utrobi usredotočuje očekivanja staroga Izraela. Njezina se nada učvršćuje u sljedećim razdobljima Isusova skrovitoga života u Nazaretu i njegova javnog djelovanja. Njezina velika vjera u riječ Kristovu, kojom je bio navijestio svoje uskrsnuće treći dan, učinila je da ne dvoji ni pred strahotom križa: sačuvala joj je nadu u ispunjenje mesijanskoga djela, očekujući bez kolebanja, nakon mraka Velikoga petka, uskrsnoga jutra.
Na svom mučenom povijesnom hodu, između već zadobivenoga spasenja i još ne ostvarene njegove punoće, vjernička zajednica zna da može računati na pomoć “Majke Ufanja”, koja, iskusivši Kristovu pobjedu nad silama smrti, daje vjernicima uvijek novu sposobnost očekivanja Božje budućnosti i pouzdanog predanja Gospodinovim obećanjima.

4. Marijin primjer omogućuje Crkvi bolje cijeniti vrijednost šutnje. Marijina šutnja nije samo trijeznost u govorenju, nego je nadasve mudra sposobnost pamtiti i pogledom vjere obuhvaćati otajstvo Riječi, koja je postala čovjekom, i događaje njegova zemaljskoga življenja.
To šutljivo prihvaćanje Riječi, tu sposobnost promišljanja Kristova otajstva, Marija prenosi vjerničkome narodu. U svijetu punom svakovrsne buke i poruka, njezino svjedočenje pomaže cijeniti duhovno bogatu šutnju i promicati kontemplativno raspoloženje.
Marija svjedoči vrijednost poniznog i skrovitog življenja. Svi, naravno, žele, ponekad i zahtijevaju, mogućnost punog vrednovanja svoje osobe i svojih sposobnosti. Svatko je osjetljiv kad je riječ o ugledu i časti. Evanđelja na više mjesta izvješćuju kako su apostoli zahtijevali prva mjesta u kraljevstvu, prepirući se tko je od njih najveći, te im je Isus zbog toga morao dati pouku kako je potrebna poniznost i služenje (usp. Mt 18,1-5; 20,20-28; Mk 9,33-37; 10,35-45; Lk 9,46-48; 22,24-27). Marija, nasuprot, nikad nije željela časti ni koristi povlaštenoga položaja; uvijek je nastojala vršiti volju Božju, živeći po spasotvornu Očevu naumu.
Svima koji često osjećaju teret postojanja koje izgleda besmislenim, Marija otkriva kako život može biti dragocjen, ako se živi iz ljubavi prema Kristu i braći.

5. Marija osim toga svjedoči vjernost života koji je čist i pun nježnosti prema svim ljudima. Kršćanski se puk divi ljepoti njezine duše potpuno darovane Gospodinu. U Mariji je kršćanska zajednica uvijek gledala uzor žene pune ljubavi i nježnosti zato što je živjela u čistoći duše i tijela.
Pred bezočnom podrugljivošću stanovite suvremene kulture koja prečesto kao da ne priznaje vrijednost čistoće te omalovažava spolnost odvajajući je od osobnoga dostojanstva i Božjega nauma, Djevica Marija pruža svjedočanstva čistoće koja prosvjetljuje savjest i uvodi u veću ljubav prema stvorenjima i prema Gospodinu.

6. Također: kršćanima svih vremena Marija se pojavljuje kao ona koja živo suosjeća s patnjama čovječanstva. To suosjećanje nije samo u osjećajima, nego se pretvara u djelotvornu i stvarnu pomoć u ljudskoj materijalnoj i moralnoj bijedi.
Slijedeći Mariju, Crkva je pozvana zauzeti isto takav stav prema siromasima i svim patnicima ovoga svijeta. Majčinska pozornost Gospodinove Majke na suze, boli i teškoće muškaraca i žena u tijeku cijele povijesti, treba kršćane poticati, osobito uoči trećega tisućljeća, da umnažaju stvarne i vidljive znakove ljubavi, koja će suvremene ponižene i patnike učiniti dionicima obećanja i nada novoga svijeta koji se rađa iz Uskrsnuća.

7. Ljubav i pobožnost prema Majci Isusovoj prelaze preko vidljivih granica Crkve i potiču ljude na pomirenje. Marija kao majka želi jedinstvo sve svoje djece. Njezina prisutnost u Crkvi predstavlja poziv na čuvanje jednodušnosti koja je vladala u prvoj zajednici (usp. Dj 1,14) i u skladu s time također tražiti putove jedinstva i mira među svim muškarcima i ženama dobre volje.
Kao zagovornica pred svojim Sinom, Marija ište milost jedinstva ljudskoga roda radi izgradnje civilizacije ljubavi, nadvisujući porive koji dijele, napasti osvete i mržnje, izopačenu draž nasilja.

8. Marijin materinji smiješak, toliko puta prikazan u marijanskom slikarstvu, očituje puninu milosti i mira koji se želi drugima priopćiti. Takvo oeitovanje duhovne vedrine djelotvorno pridonosi oblikovanju radosnoga lica naše Crkve.
Prihvativši u Navještenju anđelov poziv neka se raduje (chaire = raduj se, Lk 1,28), Marija ponajprije sudjeluje u mesijanskoj radosti koju su proroci već bili navijestili “kćeri sionsku” (usp. Iz 12,6; Sof 3,14-15; Zah 9,8) te tu radost prenosi čovječanstvu svih vremena.
Kršćanski narod, zazivajući je kao “uzrok naše radosti”, otkriva u njoj sposobnost priopćavanja radosti koja se rađa iz nade, također usred životnih kušnji, i vođenja svih koji joj se povjeravaju u radost kojoj neće biti kraja.