Misa za Zrinske i Frankopane, branitelje i župljane Broda na Kupi

Svečano liturgijsko slavlje u župnoj crkvi predvodio je vlč. Goran Žan Lebović Casalonga u zajedništvu sa župnim upraviteljem župa Kupske doline vlč. Josipom Tomićem. Misa je služena za Zrinske i Frankopane kao i sve poginule hrvatske branitelje te župljane Broda na Kupi. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor  Schola Cantorum Rijeka.

U homiliji vlč. Casalonga podsjetio je na 290 godina povijesti župne crkve koja je odolijevala brojnim poteškoćama, ali i koja je uvijek bila mjesto na kojemu su se posredstvom svećenika dijelile milosti, posvećivalo, poučavalo i opraštalo grijehe. „Ova župna crkva, od posvete 1. svibnja 1732. g. po biskupu Benzoniju nije bila netaknuta. Drugi svjetski rat ju je oštetio bombardiranjem sa 6. na 7. travnja 1944., ali je vraćena u bogoslužnu funkciju zalaganjem vaših župnika vlč. Posleka, Rihtariča i Perušića. Osim zahvale za vašu župnu crkvu, u današnjoj misi posebice želimo Bogu prikazati Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana kao i te dvije obitelji koje su u duhovnom i materijalnom pogledu zadužile vaš kraj. Njima pridružujemo molitvu i prinosnicu za sve hrvatske branitelje u VRO Bljesak koji su se ugradili u lanac dobra svojom nesebičnom žrtvom te koja nam danas omogućava slobodu i cjelovitost teritorija RH“.

Tumačeći smisao posvete crkve u kontekstu pročitanih liturgijskih čitanja (1 Kor 3, 9c-11. 16-17; Iv 2, 13-22) kazao je da je prije slobode kršćanstva i gradnje crkava – građevina, postojala Crkva – zajednica. Svaki je kršćanin Crkva. Na to upućuje i prvo čitanje kada u poslanici svetoga Pavla, apostol Pavao pita Korinćane: Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Dodao je da se ta istina ostvaruje u sakramentu krštenja gdje nas Bog, na jedan duhovan način, posinjuje i čini svojom djecom te nastanjuje svoga Duha u nas. „Mi, poput ove građevine crkve, bivamo posvećeni za istinsko bogoštovlje. Pozvani smo Bogu davati hvalu svojim životom, prikazivati duhovne žrtve u svome tijelu kao što se na ovom oltaru prikazuje nekrvna žrtva Tijela i Krvi Kristove te smo mi sami pozvani biti mjesto koje naviješta evanđelje i zakon ljubavi, kao što se čini u ovoj građevini. Isto tako, naše srce treba postati mjesto praštanja i molitve za neprijatelje, što se čini u svim crkvama diljem svijeta. Tako kršćanin zapravo postaje putujuća Crkva, onaj koji u sebi nosi ono što građevina crkve označava“.

Da bi Crkva Božja naglasila tu istinu – da Hram nije samo kamen već svako srce čovječje, Crkva svoju liturgiju posvete crkve – građevine, modelira po liturgiji krštenja, poručio je propovjednik u nastavku. Svatko od nas postaje posvećen i Duh Božji prebiva u nama. Kao primjer naveo je Isusove riječi: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići«. Isus je tada govorio o hramu svoga tijela kao mjestu istinskog i pravog bogoštovlja. Njegovo je srce oltar koje daje hvalu Bogu Ocu, prašta, moli za neprijatelje, živi za druge. Tako, sudjelujući u crkvi – građevini – na misi i drugim pobožnostima te primajući Kristovu riječ i Kristovo tijelo u sebe, naša nutrina mora postati druga crkva – zapravo hram našeg tijela u kojem Božji duh prebiva, pojasnio je vlč. Casalonga.

Osobit primjer te promjene, preobrazbe, pokazuje nam Petar Zrinski – čovjek koji se u svom vremenu borio za slobodu i koji je bio dionik velike nepravde. Hraneći se na Kristovu oltaru, slušajući njegovu evanđeosku riječ te primajući milost u sakramentu ispovijedi, njegovo je srce bilo spremno zauzeti se za dobro i izložiti se pogibelji, a kad je došao čas križa u njegovu životu, njegova je vjera zasjala. U nastavku je pročitao pismo koje je Petar Zrinski napisao svojoj supruzi Ani Katarini večer uoči smrtne presude:

Moje drago serce.

Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati.

Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.

Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi.

Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo.

Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671.

Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Evo nam primjera gdje čovjek, otac, suprug, vidi u svojim bližnjima to da su oni Hram Božji te ih upućuje na Boga i ljubav njegovu, na povjerenje u njega i zaziva na njih blagoslov! Traži ih i moli za oprost, čin koji ga čini najsličnijim Bogu, svome stvoritelju, rekao je propovjednik.

Okupljene vjernike potaknuo je na nasljedovanje Petra Zrinskog koristeći sredstva koja nam je Krist ostavio: Crkvu kao zajednicu vjernika, svećenike i sakramente. Na tom tragu, već 290 godina taj znak Božje ljubavi i blizine prisutan je u Brodu na Kupi u župnoj crkvi Marije Magdalene.

U nastavku je istaknuo Isusovo upozorenje iz pročitanog evanđeoskog ulomka da od svoga srca i nutrine ne napravimo „kuću trgovačku“. „Tada u nas ulazi nemir i strah. Svaki put kada sa zlom ulazimo u kompromis, svaki put kada činimo grijeh, kada ne praštamo, kada gajimo mržnju, kada zaboravljamo Bogu davati hvalu i imati živi odnos s njime mi oskvrnjujemo mjesto koje je Bog posvetio“. Živeći nedostojno Boga, mi svoje srce otvaramo širom zlu koje se onda nastanjuje u nama po grijehu i baca nas u teška stanja sve do teških ovisnosti, ropstva, očaja, depresija, upozorio je propovjednik dodajući da tada prestajemo živjeti slobodno i za onu slobodu za koju nas je Krist oslobodio. Tada taj nered sliči poput porušene crkve – građevine neprikladne na bogoštovlje – bez oltara, bez navještaja riječi Božje, bez križa – a takav postaje i naš život – bez sposobnosti za žrtvu, sama sebičnost, bez odražavanja Kristovih riječi i nauka te lišen sposobnosti opraštanja i ispunjen mržnjom i ogorčenošću. Teška je i bolna istina misliti kako posjedujemo i vladamo nad tim zlom, a zapravo to zlo (grijeh, nevolja, ovisnost), vlada nad nama i posjeduje nas. Misleći da smo uistinu slobodni, neprimjetno postajemo porobljeni. U takvu bijednu stanju tako ne samo da postajemo zvijeri nego i bratoubojice, spriječeni da se radujemo dobru bližnjega i tuđoj radosti, živeći tako da uništavamo ne samo sebe već i druge, ne dajući im prostor za život. Tako, tlačimo i iskorištavamo bližnje, navodimo ih na grijeh, oskvrnjujemo u njima Hram Božji upropašćujući im tijelo i duh, život, ali vrlo često i dušu svojim vlastitim životom, upozorio je vlč. Casalonga.

Zaključujući je potaknuo vjernike na uklanjanje iz srca svega onoga što mu se protivi i ne mili i uznastoje se okoristiti, poput Petra Zrinskog, „onime što nam Krist daruje i u ovoj župnoj crkvi – Isusom u Oltarskom Sakramentu i službom svećenika, pogotovo svetom ispovijedi, a sve kako bismo donijeli u nutrini plodove poput grofa Zrinskog“. „Sveto pismo nam kaže da je obraćeni grešnik proslava Božja i mi Bogu ne možemo dati više od toga da se ostavimo svoga zla i sebičnosti te krenemo još čvršće i jače za njim u njegovoj školi ljubavi. To je dar i zadatak, smisao poziva da danomice uzimamo svoj križ i slijedimo Krista. Ukoliko posustanemo, Krist vrlo brzo više neće ovdje naći milo mu mjesto. A jednom kada Krist ode, jer on se ne nameće na silu ljudskome srcu, dolaze zvijeri – i način života postaje isto takav – zvjerski. Te zvijeri je jedino Krist jedini kadar ukrotiti. Zato, predragi, najveća zahvala koju Bogu možemo iskazati za ovih 290 godina župne crkve jest, ne samo da uresimo i obnovimo još više župnu crkvu, već da sve više i ljepše uresimo svoja srca svakom krepošću i darom Božjim, da naš život bude poput uresa Doma Gospodnjeg koji će u našim životima odsijevati ljubav Božju u konkretnim činima svakodnevice. Dok to budemo činili, i ova će župna crkva slaviti još veće i časnije obljetnice, a naša će nutrina biti poput malih Crkava koje svaki dan navješćuju Božju riječ i prinose molitve i žrtve na oltaru svoga srca“, zaključio je Casalonga.

Po završetku misnoga slavlja crtice iz povijesti župne crkve iznio je župnik vlč. Tomić koji je tom prigodom zahvalio svima koji su doprinijeli organizaciji dostojanstvene proslave visoke obljetnice župne crkve, spomendana Zrinskog i Frankopana te 27. obljetnice vojno redarstvene akcije „Bljesak“. Prigodnu riječ uputile su i gradonačelnica Grada Delnica Katarina Mihelčić i ravnateljica Prirodoslovnog muzeja – Rijeka Željka Modrić Surina. Ovim povodom nakon liturgijskog slavlja, koncert duhovne glazbe održao je zbor Schola Cantorum Rijeka.

Proslava se odvila pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja i Grada Delnica, a u suradnji s Prirodoslovnim muzejom u Rijeci, Kaštelom Zrinskih i Osnovnom školom „Fran Krsto Frankopan“ Brod na Kupi. Događaju su nazočili predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja, HVIDRA-e Gorski Kotar, predstavnici MO Brod na Kupi, MO Turke i MO Plešce.

Župa i mjesto Brod na Kupi obilježava sljedeće obljetnice ovih godina: 740 godina od prvog spomena župe (1280. – 2020.), 350 godina od gradnje sadašnje župne crkve po knezu Petru Zrinskom (1670. – 2020.) i 290 godina od posvete župne crkve po biskupu senjsko – modruškom Ivanu Antunu de Benzoniju (1.5.1732. – 2022.).