Uz koncelebraciju šestorice svećenika, misu zadušnicu u jutarnjim satima u đakovačkoj katedrali predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. U homiliji nadbiskup je podsjetio na životni put pokojne s. Josipe, rođene 18. ožujka 1955. u mjestu Gornja Jelenska kod Popovače, kao najmlađe od troje djece. Odrasla je u kršćanskoj obitelji, u kojoj se njegovala zajednička molitva, išlo na nedjeljnu misu i živjelo sakramentalnim životom.

Njezina rodna župa je imala dva svećenika i šest časnih sestara među kojima su bile njezina teta, tatina sestra (s. Ana) i sestrična (s. Marija) u Karmelu u Juršićima u Istri. Kada je došla u punoljetnu životnu dob, počela ju je zaokupljati želja ‘živjeti s Bogom’. I tada joj je pred oči došao Karmel u kojega je odlazila te je shvatila da je Karmel pravo mjesto za ostvarenje njezina ideala ‘živjeti s Bogom’. U Karmel u Jurišićima ušla je u 20. godini života, na svetkovinu Srca Isusova 1974. godine. Nakon godinu dana primila je redovničko odijelo, a prve zavjete na tri godine položila je 24. lipnja 1976. Zbog pomanjkanja potrebnog prostora, zajedno s ostalim sestrama 1977. preselila je u Karmel u Kloštar Ivanić. Ondje je 20. srpnja 1979. položila i svoje doživotne redovničke zavjete. I samostan u Kloštar Ivaniću je rastao brojem novih sestara, te je došlo do potrebe osnutka novog Karmela i to u Šarengradu.

Sestra Josipa bila je među prvim sestrama koje su 14. srpnja 1988. došle na ostatak novoga Karmela u Šarengradu. Trebalo je obnoviti trošan franjevački samostan. Puno je i fizički radila. I kad je samostan bio obnovljen, pred samo zatvaranje klauzure, nakon granatiranja Šarengrada na spomendan sv. Franje Asiškoga, sutradan 5. listopada 1991. s. Josipa je sa svojom zajednicom (od 14 sestara) i velikim brojem mještana morala napustiti Šarengrad. I sestre su zajedno s mještanima Šarengrada morale ići u Ilok. Utočište su našle u franjevačkom samostanu. Ondje su ostale 12 dana, da bi 17. listopada 1991. s konvojem od oko 9000 ljudi bile protjerane na slobodni hrvatski teritorij. Tijekom mjesec i pol dana s. Josipa je zajedno sa svojim sestrama bila u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Nakon pada Vukovara, boravak u Đakovu postao je nesigurniji te su sestre po savjetu biskupa Ćirila Kosa 5. prosinca 1991. otišle u Zagreb, gdje su ih primili karmelićani u Remetama.

Nakon ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama 17. prosinca 2001. s. Josipa je među prvim sestrama koje su došle u nedovršeni samostan u izgradnji u Breznici Đakovačkoj. Bila je osoba zauzete molitve i duhovnosti. U zajednici je obavljala različite službe. Bila je spremna za svaki posao i mudro je te savjesno svemu pristupala. U više mandata bila je birana za savjetnicu samostana, isto tako kao iskusnoj i mudroj sestri povjeren joj je odgoj mladih sestara u dužnosti učiteljice novakinja. Dva trogodišnja mandata obnašala je službu priorice samostana. Za vrijeme njezinog drugog mandata kao priorice, nadbiskup Marin Srakić je na blagdan sv. Josipa radnika, 1. svibnja 2010. za vrijeme svečanog euharistijskog slavlja posvetio samostansku crkvu i uspostavljena je samostanska klauzura.

U svemu tome pojavila se bolest skleroza multiplex, koja je posljednjih godina uznapredovala. No, s. Josipa je i u svojoj bolesti, potrebna pomoći ostalih sestara, ostala vedra i smirena, s povjerenjem u Boga. Kao čovjek bojala se napredovanja bolesti i nemoći koju ona uzrokuje. Žalila je sestre koje će o njoj morati voditi brigu. Sva svoja trpljenja podnosila je predano prikazujući ih za Crkvu i svećenike i nova zvanja. No, mjeru svojih boli ispunila je iznenađujuće brzo. Gospodin joj je u njezinu ćeliju, u klauzurnom samostanu sv. Josipa iz kojega nije izlazila, poslao koronavirus. Bio je tako snažan da je s. Josipa morala u bolnicu, gdje je dospjela na respirator. I Gospodin je došao k njoj te ju je uzeo k sebi.

Na kraju homilije nadbiskup je pozvao okupljene da se ujedine u molitvi za pokojnu s. Josipu, te za cijelu zajednicu Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj i za nova redovnička zvanja. Prije završnog blagoslova nadbiskup se obratio karmelićanki s. Aniti, zamolivši je da karmelskoj zajednici u Breznici prenese izraze sućuti i molitvenog zajedništva uime svih svećenika i vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Pozdravio je i brojne nazočne sestre Sv. Križa iz Đakova, predvođene provincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki, što su svojim dolaskom izrazile zajedništvo i duboku povezanost sa sestrama u Karmelu.

Na samostanskom groblju Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj istoga dana započeli su sprovodni obredi, koje je također predvodio nadbiskup Hranić, a pridružili su se domaći župnik vlč. Miro Tomas, vlč. Damir Stanić, vlč. Tomislav Ćorluka, vlč. Domagoj Lacković, kao i braća karmelićani o. Srećko Rimac, o. Anđelko Jozić i br. Lovro Šterc. Uz najbližu rodbinu, sestru Ivanku i njezinu obitelj, nekoliko prijatelja i dobročinitelja zajednice, sprovodu je nazočila i Vrhovna uprava sestara Sv. Križa iz Đakova, dvije sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije i provincijalna poglavarica Marijinih sestara.

„Ja pripadam dragome svome i on je željan mene“, tim riječima iz Pjesme nad pjesmama, koja je uzeta kao prigodno čitanje, započeo je nadbiskup Hranić nagovor nad otvorenim grobom. „Žao nam je što se od s. Josipe moramo oprostiti na ovakav način, bez mise zadušnice ovdje u vašoj samostanskoj crkvi, u ovim teškim danima za vas drage sestre karmelićanke“, rekao je nadbiskup, te nastavio: „Živjela je od Euharistije, od kruha i vina što ih Duh Sveti posvećuje i pretvara u Kristovo Tijelo i Krv. Po pričesti se sjedinjavala sa svojim Zaručnikom Isusom. Živjela je od mističnog iskustva intimnog zajedništva s njime: ‘Ja pripadam dragome svome i on je željan mene!’ Isusov javni život, njegova mesijanska poruka i djelovanje završili su križem i smrću. Smrću i križem na grobnom humku završava i naš ljudski život. Smrću i križem nad grobom završava i redovnički život Kristove zaručnice. Jer kao ljudi svi smo jednaki“.

Nakon molitava Crkve prema obredu sprovoda, pjevanja psalma i pojedinih dijelova obreda, lijes je spušten u grob. Iskrenim i osobnim riječima od s. Josipe oprostio se o. Srećko Rimac, OCD, koji je istaknuo njezinu dobrotu, otvorenost i susretljivost koju je još kao bogoslov u Remetama od nje doživljavao. Bila je uvijek spremna na uslugu braći, koja su rado isticala njezinu dobru suradnju i lijepe sestrinske odnose. Na kraju je zahvalio s. Josipi za sve što je učinila za Red i Crkvu. Redovnice i svi okupljeni oprostili su se od nje ubacivanjem ruže na lijes.