Ukupno, dakle, 42 nevinih župljana te župe, mahom staraca, žena, djece i mladića ubijeno je u tom zločinu koji su počinili pripadnici talijanske vojske uz suradnju četnika preobučenih u talijanske vojnike i pod talijanskim vojnim zapovjedništvom.

Na poziv mjesnog župnika fra Dinka Bošnjaka, OFM, misu je predvodio policijski kapelan pri Splitsko-dalmatinskoj Policijskoj upravi prof. dr. sc. don Marko Trogrlić. Don Marko je na temelju evanđeoskog teksta  XVII. nedjelje kroz crkvenu godinu u kojem je riječ o Isusovu umnažanju kruha kojim je nasitio pet tisuća ljudi te je zatim još preostalo dvanaest košarica, govorio o ljudskoj gladi i žeđi u prvom redu za Bogom.

“Danas nama manjka te gladi: siti smo materijalnog, no gladni duhovnoga. Ako se posvetimo slušanju Božje riječi to često činimo nedostatno i sa stavom da nećemo saznati ništa novoga, i ništa interesantnoga što već nismo čuli, a svašta slušamo. Bujica riječi nas opsjeda… i guši u nama goruću želju za odgovorom na temeljna pitanja našega života. No, Gospodin od onoga našega malo – ako je to sve što imamo!- od onih pet kruhova i dvije ribice ako mu ih nesebično darujemo – čini  čudo umnažanja. On nema potrebu da ono što mu dajemo bude mnogo, da bude puno; On ima potrebu da mu dademo sve što imamo i onda On čini ono što On jedini može učiniti. I  ne samo to”, kazao je prof. Trogrlić i nastavio: “Gospodin ima još jedno iznenađenje: Što čini s ostacima onoga što je preostalo nakon što je nahranio pet tisuća? I o tom se brine: Skupite preostale da ništa ne propadne. Ta Isusova izjava očituje njegovu neutaživu glad za našim spasenjem i njegovu pažnju prema svemu onomu – pa i onom najmanjem, najsitnijem detalju – koji na neki način ima vrijednost u našem životu, pa makar to bio tek neki ostatak, neka djelomičnost…”

“On se hvata za slamku u našem životu ako vidi da je ta slamka greda istine kojom se možemo spasiti. Svatko od nas nije apsolutan, potpun. To je jedino Bog. Svatko je od nas neki fragment, neki djelić, mali ili veliki, od onoga što  je ideal čovjeka koji se u potpunosti ostvario jedino u Isusu Kristu, Sinu Božjem raspetom i uskrslom. Danas nam poručuje Božja riječ – naglasio je prof. Trogrlić –  još jednu utješnu istinu: i naši fragmenti, naši ulomci, naše djelomičnosti, naše nesavršenosti su u Božjim očima dragocjene.  On ne želi da ništa od našega života bude izgubljeno. Sve u našem životu  treba biti spašeno, otkupljeno.“

Najveća je zavodljivost za čovjeka, istaknuo je nadalje propovjednik, zatvoriti se u glad za materijalnim: to nije samo kruh, nego i vlast i dominacija nad drugim, itd. Tako srce čovjekovo oteža za Boga, za duhovno, za vrijednosti duha, čovjeka i čovječnosti. Pokolj u Lovreću od 22. srpnja 1943. bio je pokolj kojeg su počinili pripadnici nekoliko stotina talijanskih vojnika divizije Bergamo, skupa sa stotinjak kninskih četnika Momčila Đujića te oko stotinu pripadnika SS divizije Pricn Eugen.

U tom strašnom pokolju, ubijeno je pedesetak civila (iz samog Lovreća – Opanaka te iz susjednih sela). Neki su iskočili iz goruće kuće Mate Frankića, pokušavši se spasiti, ali su ih počinitelji zločina opet pohvatali i ponovno  bacali u zapaljenu kuću. Takav čin, takav strašan čin – plod je odbacivanja Boga,  neposjedovanja straha Božjega. To može učiniti, istaknuo je prof. Trogrlić, onaj čovjek koji izgubi osjećaj za duhovno, koji se udalji od Boga i kojemu onda ništa nije sveto – pa ni ljudski život. Ako čovjek nije s Bogom, ljudsko srce se postupno pretvara u veliku prazninu, u provaliju u kojem se onda otvara prostor za grijeh i zlo, a onda i za onakva strašna grešna postupanja i djelovanja čiji je plod i ovaj užasni zločin počinjen u Lovreću, nad nevinim župljanima, Hrvatima i katolicima, koji su čuvali svoje domove i u to doba se brinuli za svoju ljetinu, te su bez ikakve krivnje, bez ikakva suda i presude, bezočno smaknuti na nečuven način.

Nakon popričesne molitve slijedila je molitva odrješenja za pokojne na trgu ispred župne crkve upravo nasuprot Frankića kuće u kojoj se taj zločin dogodio. Za vrijeme mise pjevao je župni zbor, a nazočili su brojni vjernici, župljani, ovdje stalno nastanjeni, ali i oni koji su raseljeni po Domovini i svijetu, a svoj ljetni odmor provode u rodnom Lovreću – Opancima.