Miserere - Molitva pokajnika za oproštenje grijeha (4)

Kateheza br. 81 – Smiluj mi se, Bože
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 50,3-4,15,17-19
“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!…
Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati…
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.
Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti”.

1. To je četvrti put da slušamo, tijekom ovih naših razmatranja nad časoslovom, proglas psalma 50, slavnog Miserere. Taj se psalam iznova predlaže svakog petka u tjednu kako bi postao meditativna oaza gdje se otkriva zlo koje se ugnježđuje u savjest i zaziva od Gospodina očišćenje i oproštenje. Kao što u drugoj molitvi psalmist priznaje: “nitko živ nije pravedan pred tobom”, Gospodine (Ps 142,2). U Knjizi o Jobu se čita: “Pa kako da čovjek prav bude pred Bogom i od žene rođen kako da čist bude? Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim očima zvijezde nisu čiste. Što reći onda o čovjeku, tom crvu, o sinu čovjekovu, crviću jadnom?” (25,4-6).
Snažni su to i dramatični izrazi, koji žele pokazati u svoj ozbiljnosti i težini ograničenost i krhkost ljudskog stvorenja, njegovu izopačenu sposobnost da sije zlo i nasilje, nečistoću i laž. Ipak, poruka nade psalma Miserere, koju psaltir stavlja u usta Davida, obraćenoga grešnika, jest ova: Bog može “izbrisati, oprati, očistiti” grijeh priznat raskajana srca (usp. Ps 50,3-4). Gospodin govori po ustima Izaije: “Budu l#! vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna” (1,18).

2. Zaustavit ćemo se ovaj put kratko na završetku psalma 50., završetku punom nade jer je molitelj svjestan da mu je Bog oprostio (usp. rr. 17-21). Već sada njegova usta proglašavaju svijetu hvalu Gospodnju, svjedočeći na taj način radost koju kuša duša očišćena od zla te dakle oslobođena grižnje savjesti (usp. r. 17).
Molitelj jasno svjedoči drugo uvjerenje, nadovezujući se na ponavljano učenje prorokâ (usp. Iz 1,10-17; Am 5,21-25; Hoš 6,6): najmilija žrtva koja se uzdiže Gospodinu poput mirisa i ugodna miomirisa (usp. Post 8,21) nije žrtva paljenica bikova i janjadi već radije “srce raskajano” (Ps 50,19).
“Nasljeduj Krista”, tako dragi tekst kršćanskoj duhovnoj tradiciji, ponavlja istu opomenu psalmiste: “Ponizno priznanje grijeha žrtva je tebi mila, ugodniji miris od dima tamjana… Ondje se čisti i pere svaka zloća” (III, 52,4).

3. Psalam se neočekivano zaključuje potpuno drukčijim pogledom, koji se čak čini proturječnim (usp. rr. 20-21). S posljednje prošnje pojedinca grešnika prelazi se na molitvu za obnovu cijeloga grada Jeruzalema, što nas prenosi iz Davidova doba u doba razorenja grada, koje se zbilo stoljećima kasnije. S druge strane, nakon što je u r. 18 izrazio Božje odbacivanje žrtvovanja životinja, psalam proglašava u r. 21. da će Bogu omiljeti te iste žrtve. Jasno je da je taj završni dio kasniji dodatak, učinjen u doba izgnanstva, koji želi, u određenom smislu, ispraviti ili bar upotpuniti perspektivu Davidova psalma. I to u dvije točke: s jedne strane, nije se htjelo da se cijeli psalam svede na pojedinačnu molitvu; trebalo je misliti također na bijedno stanje cijeloga grada. S druge strane, htjelo se prestrukturirati Božje odbacivanje obrednih žrtava; to odbacivanje nije moglo biti ni potpuno niti konačno, jer je riječ o obredu kojeg je sam Bog propisao u Tori. Onaj koji je upotpunio taj psalam imao je ispravnu namjeru: shvatio je potrebu u kojoj se nalaze grešnici, potrebu žrtvenog posredovanja. Grešnici nisu u stanju sami se očistiti; nisu dovoljni dobri osjećaji. Potrebno je djelotvorno izvanjsko posredovanje. Novi će zavjet objaviti puni smisao te intuicije, pokazujući da je prinosom svog života Krist ostvario savršeno žrtveno posredovanje.

4. U svojom homilijama na Ezekijela sveti Grgur Veliki dobro je uočio razliku koja postoji između redaka 19 i 21 psalma Miserere. On u svezi s tim predlaže tumačenje, koje možemo također prihvatiti, zaključujući tako naše razmišljanje. Sveti Grgur primjenjuje r. 19, koji govori o raskajanom srcu, na zemaljsku opstojnost Crkve a r. 21, koji govori o žrtvi paljenici, na nebesku Crkvu.
Evo riječi toga velikog pape: “Sveta Crkva ima dva života: jedan vodi na zemlji, drugog prima u vječnosti; u jednom se muči na zemlji, drugim biva nagrađena na nebu; jednim prikuplja zasluge, drugim već uživa prikupljene zasluge. I u jednom i u drugom životu prinosi žrtvu: ovdje žrtvu skrušenosti, ondje gore žrtvu hvale. O prvoj je žrtvi rečeno: #!Žrtva Bogu duh je raskajan#! (Ps 50,19); o drugoj stoji zapisano: #!Tada će ti biti mile žrtve pravedne i tad će se prinosit#! teoci na žrtveniku tvojem#! (Ps 50,21)… U oba se prinose krvne žrtve, jer je ovdje žrtva trapljenje tijela, a ondje gore žrtva je slava uskrsnuća u hvali Bogu. Tamo gore će se prinositi tijelo kao u žrtvi paljenici, kada bude preobraženo u vječnu nepropadljivost, ondje neće biti više nikakvog protivljenja i ničega smrtnog, jer će vječno trajati zapaljeno ljubavlju prema njemu, u beskrajnoj hvali” (Omelie su Ezechiele/2, Rim 1993., str. 271).