Nadbiskup Zgrablić predvodio je to Nadbiskupijsko hodočašće koje je okupilo 500 vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Bazilika sv. Ante bila je treća postaja Hodočašća, nakon pohoda bl. Miroslavu Bulešiću u Svetvinčentu i Eufrazijevoj bazilici u Poreču.

Istaknuvši da se u relikvijaru u padovanskom svetištu nalazi neraspadnuto srce sv. Ante, nadbiskup je rekao da je „euharistija Božje srce za nas. U euharistiji Gospodin nam daruje sebe samoga, svoje srce. Tu on za nas umire i uskrsava da nam da svoga duh, svoj život, da bismo primili dostojanstvo njegovog sinovstva, da bismo ušli u njegovu ljubav, njegov život. Nitko od nas nije dostojan te milosti, toga dara i toga izabranja“, rekao je mons. Zgrbalić, potaknuvši vjernike da stanu pred Gospodina u poniznosti, u svojoj grešnosti i istini svoga srca te se pokaju za svoje grijehe, slabosti i propuste. 

Propovijedao je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Svetište sv. Ante Padovanskog naziva se i ‘zapadnim Jeruzalemom’ jer se u tom svetištu, nakon Jeruzalema, Lurda i Fatime, tijekom stoljeća okupljalo najviše ljudi oko sv. Ante kojega je glas naroda prepoznao kao svog zaštitnika i zagovornika, rekao je don Ante. Brojni daju imena djeci Ante baš po tom svecu, posvećeni su mu nazivi institucija, „jer narod vjeruje da sv. Ante najbolje prenosi molitve Bogu. Nema stupnjevanja među svecima. Ali, znamo da mentalitet naroda uvijek vuče prema sv. Anti Padovanskom“, rekao je don Ante. Mnogi pohode svetište sv. Ante jer „ljudi vjeruju da ih tu Bog bolje čuje, jer je narodu drag i blizak taj svetac koji je svojim srcem i jezikom propovijedao Radosnu vijest Isusa Krista, evanđelje“.

„Lijepo je diviti se svecima, lijepo je moliti im se, tražiti njihov zagovor i zaštitu. Lijepo je preko svetaca, kao preko veze, dolaziti k Bogu. To je važno i mi to činimo. Zato smo i došli, da preko jedne velike veze Bogu kažemo nakanu za obitelji u Zadarskoj nadbiskupiji. Došli smo preko veze velikog lisabonskog moćnika i sveca Bogu prinijeti svoje privatne nakane, svoje križeve, slabosti, potrebe koje očekujemo ostvariti dok hodamo ovom suznom dolinom. A u toj suznoj dolini pomažu nam moćni zagovori naših svetaca i zagovornika. 

Ipak, nismo došli samo moliti i tražiti zaštitu, da nas Bog čuje i usliša naše molitve. Jer sveci ne postoje samo zbog te stvarnosti. Uloga svetaca je i u tome da oni nama svojim životom pokazuju put, hodočašćenje do Boga. Sveci nam pokazuju kojom cestom ići, koje znakove pratiti. Kako su oni uspjeli zadobiti vijenac slave na nebu, da i mi krenemo tim putem“, potaknuo je don Ante. 

Sv. Ante je vrsno propovijedao i ostvario Isusov poticaj zapisan u Markovom evanđelju, kad se Isus prije svoga Uzašašća pojavio pred jedanaestoricom apostola i rekao im: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se. Tko ne uzvjeruje, osudit će se“.

Istaknuvši da je jezik sv. Antuna sačuvan, vikar Sorić je potaknuo prisutne da promisle za koju svrhu i kako koriste svoj jezik i govor. „Svi smo mi Kristovi apostoli kad je u pitanju zadaća sv. Ante Padovanskog, poslanje da svoj jezik koristimo za prenošenje Radosne vijesti drugom čovjeku. Kad bismo sa svetog mjesta bazilike ponijeli poticaj da koristimo jezik za prenošenje Radosne vijesti najbližima, obitelji, susjedima, mještanima, ljudima s kojima radimo. Kad bismo ponijeli iz bazilike sv. Ante da je naš zadatak navješćivati radost, ne klevetu, mrak, pesimizam, tugu, kojih već ima u tolikim drugim medijima koji to prenose. A ja, Kristov apostol, po uzoru na velikana sv. Antu, imam samo jedan zadatak – prenositi svojim jezikom Radosnu vijest Isusa Krista“, poručio je don Ante.                            

„Za što nama svakodnevno služi naš jezik? Može služiti za blagoslivljanje, a može služiti i za proklinjanje. Može služiti za lijepu riječ koju upućujemo braći i sestrama, a može i za suprotno. Za što moj jezik služi? Jezik je povezan sa srcem. Jer ono što je čovjeku na srcu, to mu je i na jeziku. I obrnuto, ono što je na jeziku, to je i u srcu osobe. 

Imamo samo jedan zadatak od Boga – propovijedati Radosnu vijest svijetu koji živi u iluzijama, koji se, nažalost, natječe u eksplozivu, propovijedati u svijetu koji smatra da će eksplozivom postati sila. Da će eksplozivom ostvariti raj na zemlji, u svijetu gdje su svaki dan stradanja, ratovi, masakri, gdje svaki dan do nas dopiru ružne scene s Istoka i sa Zapada. S druge strane, postoji snaga dva instrumenta: to su naš jezik i molitva. Molitva je snaga“, istaknuo je don Ante, rekavši da je svetište sv. Ante nastalo kao brdo molitve, kao prostor gdje je narod osjetio da Bogu može brže i lakše prinijeti svoje nakane i molitve preko svoga zaštitnika“ rekao je don Ante, potaknuvši: kolika bismo čuda činili kad bismo polovicu svoga vremena u danu posvetili tijelu, a polovicu duhovnome. 

„Od oružja su jači i moćniji instrumenti molitva i jezik, ono čime se hrani istina života. Nije slučajno da čovjek koristi jezik baš i pri hranjenju, jer hraniti se predstavlja prvi nagon u čovjeku, ne možemo živjeti bez hrane. Ali, neka naš jezik koristi da drugome, čovjeku u nevolji, u teškoj situaciji, kojem treba lijepa riječ, navijestimo Radosnu vijest“, potaknuo je don Ante. 

O snazi molitve don Ante je govorio i u kontekstu činjenice da je u listopadu rođen izumitelj Alfred Nobel, kemičar i inženjer koji je sebe volio nazivati dobročiniteljem čovječanstva. 

„Nobel je cijeli svoj život posvetio tome da pomogne čovječanstvu, građevinarima. Patentirao je izume poznate pod nazivom eksploziv, dinamit. Nobel je imao dobru nakanu, pomoći čovjeku. Ali, razočarao se jer je shvatio da uz svu svoju dobru volju, dobru namjeru, svijetu, nažalost, nije donio dobroga“ rekao je don Ante. Primjena Nobelovih izuma koji su korišteni za razaranje osobito je došla do izražaja na početku 20. stoljeću, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a to pokazuju i sadašnje prilike u kojima živimo. „Eksploziv kojeg je Nobel izumio postalo je razarajuće oružje kojim je čovjek ubijao čovjeka, kojim je jedan narod napadao drugi narod. Njegov, kako je sam tvrdio, napredak od izuma je zloupotrijebljen i nažalost, na najgori mogući način prikazuje lošu ljestvicu kvaliteta ovoga svijeta.

Danas se najjačom silom svijeta smatra zemlja koja ima najjače oružje, koja ima nuklearno oružje. A Nobel je u svojoj oporuci napisao: ‘Moja jedina želja bila je svijetu donijeti blagostanje, znanjem donijeti napredak. Ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedni cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da širiti znanje prije svega znači širiti blagostanje’“ podsjetio je don Ante, naglasivši: „Postoji nešto puno jače od eksploziva što mijenja ljudsku povijest, sile i stvarnost cijelog kozmosa u kojem živimo – a to je molitva!  Nema jače sile i oružja od molitve. Molitva nije oružje, nego instrument kojim se može mijenjati ljudska stvarnost sadašnjosti i budućnosti“, poručio je vikar Sorić.

Nakon mise u bazilici sv. Ante Padovanskog, hodočasnici su pohodili svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića čija je 40. godišnjica kanonizacije (1983. – 2023.). Ivan Pavao II. proglasio je Leopolda Mandića svetim 16. listopada 1983. godine.