Nakon blagoslova kojega su roditelji udijelili don Ivanu krenula je procesija od župne kuće ka župnoj crkvi. U koncelebriranom misnom slavlju sudjelovalo je deset svećenika, među kojima je bio hvarski dekan i mjesni župnik don Toni Plenković, generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić te isusovci Stanko Perica iz humanitarne udruge JRS i Ivo Antunović i Blaženko Nikolić s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu. U slavlju su sudjelovali brojni vjernici Svete Nedjelje i župa otoka Hvara, među kojima su bili mladomisnikovi roditelji, otac Goran i majka Jaka te brat Josip, kumovi Boris i Marina Maleš, uža i šira rodbina, djed Jozo i baka Ruža Gađža te baka Katarina Brstilo, dok je djed Ivan umro dva dana prije mladomisnikova svećeničkog ređenja 29. travnja.

Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pučki pjevači pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom Marina Mićunovića. Prvo biblijsko čitanje pročitala je mladomisnikova strina Anita Brstilo, drugo je, po mjesnom običaju, s kora otpjevao Željko Paršić, a evanđelje župnik Plenković. Mladomisnikov brat Josip predmolio je Molitvu vjernika.

Don Ivan Jurin u propovijedi je istaknuo kako je na zidu jedne podzemne željeznice osvanuo grafit: „Isus je odgovor“. A onda je netko ispod tog grafita napisao: „Koje je bilo pitanje?“. „Jasno, Isus jest odgovor, ali na koje pitanje?“ rekao je don Ivan, nadodavši: „Ponekad se čini da mi, svećenici, odgovaramo na pitanja koja više gotovo nitko ne postavlja. Koji je smisao našeg postojanja na zemlji? Kamo odlazimo poslije smrti? Tko je Bog? Sve su ovo pitanja na koja Crkva pokušava čovjeku dati odgovor, čovjeku koji se sve manje želi zamarati ovakvim temama. Jer, Bog kao da postaje nepoznanica prema kojoj smo postali ravnodušni. Jedan naš teolog piše: ‘U sadašnjem vremenu vlasti medija i društvenih komunikacija najbolji epitet koji bismo mogli dati Bogu bio bi – dosadan Bog. Sve je podobno da bude temom medijskog senzacionalizma, čak i u religioznom životu; život Crkve, povijesno i okultno. No, kad je u pitanju Bog sam, onda je intenzitet doživljavanja puno manji; čovjek iz crkve izlazi kao da se ništa važno nije dogodilo. Bog kao da nije zanimljiv, a čini se da mi, njegovo pozemaljsko osoblje, nemamo baš privlačnih ideja i postupaka kojima bi ljude držali budnima za Boga“ (S. Kušar).“

„Držati ljude budnima za Boga. Evo našega zadatka. Otkrivati, pokazivati, svjedočiti i naviještati Boga za kojega ljudi postaju sve manje zainteresirani. Ali, nije to najgore. Najgore je ako mi, njegove sluge, postanemo nezainteresirani i naš govor o Bogu postane odavno naučena pjesmica koja se prilagođava našim potrebama. Najlakše je Boga podrazumijevati i koristiti za svoj ugled ili od njegove službe vrlo dobro živjeti. Lako je biti laskavac koji sakuplja mase i daje jeftine odgovore na teška pitanja.

Da, puno je lakše diviti se svojim sposobnostima, zadovoljno trljati ruke i govoriti: ‘Vidi, koliko smo jaki, vidi kako smo utjecajni’. Najgore je kad mi zaboravimo kako mi nismo samim ređenjem postali čudotvorci, vlasnici svetoga ili gospodari ičije vjere!

Zato mi moramo priznati, ni jedan ateist, ni ijedan protivnik Crkve ne može tako jednostavno skriti i ogaditi Božje lice kao lakomisleni vjernici i svećenici koje uopće ne muči pitanje o Bogu.

Kako svojedobno reče Benedikt XVI.: ,Ljudi koje muči pitanje o Bogu, ljudi koji čeznu za čistim srcem, bliži su Bogu nego crkveni rutineri koji u Crkvi vide samo još aparat, a srce im nije dodirnula vjera.’

Kako je lako postati crkveni rutiner koji će i samoga Boga uzimati olako. Dogodi se prirodna katastrofa u kojoj pogine veliki broj nevinih ljudi i onda se netko usudi reći: ‘Božja kazna za naše grijehe’. Uslijed teške bolesti umre dijete i onda se javi neki samozvani tumač božanske stvarnosti i tako lako kaže: ‘Božja volja’. I nastavi samovoljno tumačiti Božje planove kao da ima rendgenski uvid u otajstvo patnje. Dosta, kakav je to bezosjećajni Bog?“, upitao je don Ivan.

„Ma, može se Bogom prijetiti i pothranjivati vlastita vizija pravde, može se Boga učiniti djedicom koji ništa ne traži. Banalnim govorom o Bogu može se sve učiniti tako banalnim i – dosadnim. Stoga, jedini način da čovjek točno i vjerodostojno uspije progovoriti koju riječ o Bogu jest da dopusti Bogu da mu progovori. Osobno i životno. Čitav naš život, formacija, studij, molitva želi nas osposobiti da Bogu još jasnije dopustimo i dopuštamo da nam progovori“, pojasnio je don Ivan.

„I zato nas današnje evanđelje vraća u jedan tako važan trenutak, u prostor u kojemu smo mi svećenici nastali. Dvorana posljednje večere u kojoj Gospodin sjedi sa svojim učenicima. Prije nekoliko trenutaka oprao im je noge i još ih više zbunio svojom gestom. Na licima im stoji samo jedno pitanje: ‘Što radiš?’ Ti koji možeš vladati, Ti koji imaš moć, Ti kojemu se svi klanjaju klečiš pred nama i činiš jednu ponižavajuću, ropsku gestu? Toma postavlja pitanje: ‘Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?’ Gospodine, kamo da vodiš svoju Crkvu? Gdje si to zacrtao put svojim svećenicima?

Filip hrabro kaže: ‘Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!’ Bože, kakav si ti zapravo? Što si učinio za nas i kojim putem mi moramo ići da bismo krenuli za tobom? Toma i Filip čine nešto što prethodi svakom govoru o vjeri – postavljaju pitanja. Postavljaju pitanja koja obvezuju, koja muče i ne daju spavati – pitanja koja te moraju tjerati iz komoda neobvezujuće pobožnosti u živi odnos sa živim Bogom“, naglasio je don Ivan.

„Mnogi ljudi, poput Filipa, dolaze svećenicima, duhovnim ljudima, gotovo s istim traženjem: ‘Pokaži mi Boga!’. I pritom neki čine neprimjerene stvari, ponekad i unesreće i razbole do religiozne patologije mnoge iskrene tražitelje, jer sami nisu povjerovali u Isusov odgovor Filipu: Isus Krist je potpuna objava Boga Oca.

I Filip očekuje učinkovitoga Boga, očekuje Gorući grm i otvoreno More crveno. Očekuje Filip i Boga koji će faraona i vojsku njegovu ponovno potopiti u More crveno. A kao odgovor pred sobom vidi – čovjeka. Čovjeka koji kreće u smrt. Čovjeka izdanog i zatajenog. Čovjeka ranjenog i izigranog. Čovjeka koji je Bog. Vid Isusa“, pojasni je don Ivan.

„Ivane, Krist je rekao istinu, otkrio život i zacrtao put koji nas vodi – čovjeku. Čovjeku smo poslani. Svakom, konkretnom čovjeku čiji je život ‘sveto tlo’ pred kojim moramo ‘izuti obuću’ i čuti gdje nam on govori: ‘Pokaži mi Oca!’ Čovjek patnik, pritisnut tjelesnim, duševnim, psihičkim ili fizičkim problemima – on nam viče: ‘Pokaži mi Oca – a ne Boga koji me muči!’ Čovjek malen, prezren, odbačen – on nam viče: ‘Pokaži mi Oca – a ne Boga pred kojim se osjećam ponižen i potlačen!’. Čovjek grešan, možda u potpunosti kriv za vlastite, pa i tuđe životne promašaje, čovjek koji je pokleknuo pod teretom života – on nam viče: ‘Pokaži mi Oca – a ne Boga koji me sudi!’ Čovjek koji Boga ne traži, koji vjeru smatra suvišnom, i on čezne za prijateljstvom i prihvaćanjem. I on negdje u sebi krije želju: ‘Pokaži mi Oca! Pokaži mi Boga svojom, ljudskom dobrotom!’“, istaknuo je don Ivan.

„Stoga je danas, na dan mlade mise, naša najiskrenija molitva ovo: Bože, ne daj da Tebe uzmemo najozbiljnije, jer mi smo u ovom svijetu postali svjedoci Tvojega lika. I sve nedosljednosti našega života proizlaze iz toga što iskrivljujemo Tvoju sliku. Sumnjičimo Te da vladaš nama prisilom i strahom, a Ti si nadahnitelj svakog oslobođenja. Sumnjičimo Te da imaš suodgovornost u patnji dragih osoba, a Ti plačeš njihovim očima. Govorimo da si sitničav i da uhodiš krivce, a naše osrednjosti samo pobuđuju Tvoju nježnost. Zbog naših banalnih priča misle da si neprijatelj znanosti, napretka i slobode, a Ti si izvor svake mudrosti. Svojim besplodnim tradicionalizmom prikazujemo Te tužnim i prašnjavim, a Ti si izvor svake radosti. Bože, mi smo svećenici zbog tebe; ukoliko to nismo, tada se ne bismo smjeli uopće zvati svećenicima. Ti si naš ponos. Ti si naša patnja. Ti si naša nada“, rekao je don Ivan.

„Ivane, dijeli taj ponos, tu patnju i tu nadu sa svima koje ti Bog stavlja na životni put. Neka Njegova Riječ bude nozi tvojoj svjetiljka i svjetlo tvojoj stazi. I sjeti se, svaki čovjek kojega susrećeš pred tebe stavlja najvažniji zadatak: ‘Pokaži nam Oca – i dosta nam je!“, zaključio je don Ivan Jurin.

Pri kraju misnog slavlja mladomisniku i nazočnima obratio se župnik Plenković. Čestitao je mladomisniku u ime župe Sveta Nedjelja. Istaknuo je kako su mu veliku ljubav darovali vjernici ove župe i koliko su mu svoga srca dali i truda učinili da ovaj dan svima ostane nezaboravan. Rekao je kako je ponosan na to zajedništvo župljana Sv. Nedjelje s Ivanom i njegovom obitelji. Napomenuo je kako ga još od bogoslovskih dana inspirira slika jednog rumunjskog pisca koji je u svojim drama opisivao samo apsurdnosti. I kad su ga pitali imali on neku nadu, odgovorio je „Da, imam nadu – to je lice Isus iz Nazareta“. „Naš svećenički život trebao bi biti otkrivanje tog lica“, rekao je don Toni, poželjevši mladomisniku Božji blagoslov i spomenuvši kako su mladomisniku misnicu darovali svećenici, a kalež župljani Sv. Nedjelje. Na kaležu je lik Dobrog Pastira. Don Toni je preporučio mladomisniku da bude dobri pastir; da ljudima otkriva lice Kristovo i da mu ruke budu otvorene svakom čovjeku, kako bi svaki čovjek u njemu doživio i osjetio Božju dobrotu, ljubav, mir i nadu.

Potom je mladomisnik zahvalio župljanima Svete Nedjelje za prijateljstvo i otvorenost, osobito za sve ono što su učinili za slavlje njegove mlade mise.

Nakon misnog slavlja nazočni su čestitali mladomisniku i njegovim roditeljima, bratu i bakama. Mnogi su poželjeli i mladomisnikov blagoslov. Za nekoliko stotina sudionika slavlja pripremljen je zajednički objed na platou ispod župne crkve.