U propovijedi je mons. Batelja razlagao tri teme: značenje Majke Božje kao metafore starozavjetnog kovčega, napadi civilizacije smrti na život i kršćanstvo kao religiju života te odnos bl. Alojzija Stepinca prema Mariji i njegova hrabrost potrebna i u današnjem vremenu.

Navješteno prvo čitanje uspoređuje Mariju sa škrinjom zavjetnom. „Taj kovčeg Zavjeta vjerna je slika Bogorodice koju tako nazivamo i u Lauretanskim litanijama. Kovčeg je samo slika, jer Majka Božja neusporedivo odskače nad tim starozavjetnim kovčegom“, istaknuo je mons. Batelja, rekavši da je najveća svetinja Izabranog Izraelskog naroda, njegova utjeha i pomoć u nevoljama bio kovčeg Saveza s Bogom uz koji je bio vezan i Božji blagoslov.

Mons. Batelja je opisao i izgled starozavjetnog kovčega Saveza. „Bio je načinjen od drveta akacije. Ono je izvana neugledno, ali posjeduje snažnu otpornost protiv crva i štetočina. Ima i krasan, bijeli, mirisni cvijet. Iz njega pčele prave najslasniji med. Kovčeg je bio obložen izvana i iznutra suhim zlatom. Na njegov poklopac bila su postavljena dva kerubina koji su krilima štitili kovčeg i u njemu pohranjene dvije ploče od kamena, na kojima je bilo prstom Božjim ispisano deset zapovijedi Božjih, procvali štap Aronov i zlatna posuda s mánom, čudesnom hranom koju je Bog dao Izabranom narodu da od gladi ne umre u pustinji“, rekao je mons. Batelja.

Starozavjetni kovčeg bio je načinjen od neuglednog drveta, ali to je drvo bilo izvanredno otporno protiv crvi. „Majka Božja je još otpornija protiv crva grijeha. Bez grijeha je bila začeta, bez grijeha je živjela, bez grijeha je i umrla. Zato, premda je izvana, poput akacijina drveta, bila neugledna pred svijetom s obzirom na svoj skroviti i siromašni život, odsijevala je neusporedivom ljepotom duše koja se Bogu svidjela. Bog pogleda neznatnost službenice svoje, kako ona sama pjeva u Magnificatu“, rekao je propovjednik, istaknuvši: „Gdje Bog očituje i uspostavlja svoje boravište, sve postaje sveto, pa i mjesta i predmeti. Zato je i to mjesto sveto gdje prebiva Bog, da je svojom svemogućnošću i svojom radošću Majci svoga Sina mogao dati prijestolje. Dok se u starozavjetnom kovčegu nalazio ispisan Božji zakon, Majka Božja – novozavjetni kovčeg, nosila je pod svojim djevičanskim srcem samoga zakonodavca, pravoga i živoga Boga i čovjeka, Isusa Krista. Ona je neusporedivo uzvišena nad tim starozavjetnim kovčegom, noseći u sebi pravi kruh nebeski, Isusa Krista, vrijedniji od svake máne. Jer tko blaguje od toga kruha, neće umrijeti nikada, kako je rekao sam Isus“, poručio je mons. Batelja.

„Slika Škrinje Saveza upućuje u spoznaju da je Bog pogledao poniznost Marije. Uzvisio ju je, da se od nje po tijelu rodi Božji Sin. Sin Božji dolazi i u naš život i pred njim se u našoj svijesti postavlja pitanje: Jesmo li spremni otvoriti vrata srca na njegovo kucanje i pustiti ga da večera s nama? Sin Božji, u prisutnosti svoje Majke, želi nam povjeriti tajnu spasenja, veliku tajnu o Bogu Ocu. Želi nas preporoditi, izvesti nas na novi put, put prema vječnosti“ ohrabrio je mons. Batelja, smatrajući da bismo Isusu „možda spremno i otvorili, kad ne bi bilo oko nas ljudi koji nas zbunjuju. Govore jedno, čine drugo. Imaju predivne riječi za opasnu zabludu. Umjesto da vode, oni zavode. Umjesto da vode do sigurnosti i na čistinu istine, odvode u sve maglenije strane neistine, zablude, a možda i laži“.

Propovjednik je upozorio da čovjek prianja uz brojne neotesanosti. „Svjedoci smo za kakve je sve prolazne časti i užitke kadar prodati čast, obraz, grudu djedovine, vjeru, ljudski ponos i poštenje? Kako je žalosno vidjeti čovjeka koji stupanjem u javnu službu prodaje savjest. Zar smo kao narod postali neosjetljivi, promatrajući poslodavce koji od svojih zaposlenika traže njihovu dušu za kruh, političare koji koristoljubivim kompromisima ruše katolički identitet u hrvatskom narodu, uvodeći u javni život načela i običaje protivne kršćanstvu i moralnom preporodu hrvatskog naroda“, upozorio je mons. Batelja, potaknuvši na prepoznavanje protukršćanskog duha „u promidžbi tzv. slobodne ljubavi koja nudi zajednički život na probu, na određeno vrijeme, bez obveze te snažnim pritiscima koji niječu i napadaju vrijednost braka i obitelji, nudeći druge oblike zajedništva, protiv Božjeg i naravnog zakona“.

„Zašto u nama nema više snage za reakciju, da se pobunimo na zlo“, upozorio je mons. Batelja, aktualizirajući navješteno evanđelje u kojemu Isus govori o potrebi slušanja i čuvanja riječi Božje. „To znači da smo dužni uskladiti svoj život prema načelima Kristove radosne vijesti. Evanđelje nas upućuje i na zaključak da je Bogorodica na nebo uznesena slika svih koji vole život, koji hode za životom, koji traže pravo na život! Kršćanstvo je religija života! Zato mi gradimo civilizaciju života. Zato i imamo problema s određenim tendencijama u društvu koje uporno promiču civilizaciju smrti. Odgovornim radom i pouzdanjem u Boga unosimo novi poredak u osobna promišljanja, u obiteljsko zajedništvo, župna središta, biskupijsko okrilje, u sudbinu hrvatskog naroda. Služeći životu spremno prihvaćamo žrtve i trpljenja, na taj način spašavamo ljudsko dostojanstvo. Iz vjere u Boga branimo život“, poručio je mons. Batelja.

Mons. Batelja podsjetio je na Stepinca kao „hrabrog nadbiskupa i neustrašivog čuvara vjere naspram progonitelja“ te je zahvalio Zadarskoj nadbiskupiji za potporu u svom radu koju je imao kao postulator Stepinčeve kauze.

„Nakon što je bezbožna vlast Stepincu 11. listopada 1946. izrekla presudu, dala ga je odvesti u sobu ispod sudnice. Tu je on umornu glavu naslonio na ruke i zaspao. Bio je odlučan i rekao: ‘Ako radi vjere treba trpjeti – trpjet ćemo! Ako treba ići u zatvor, idemo! Ako pod mač, neka sijeku glavu, i tamo idemo uz milost Božju! Ako na križ, neka nas razapinju. Ako u smrt – rado umrijeti, ali Sotoni popustiti ne’“ podsjetio je mons. Batelja na Stepinčeve riječi upitavši: „Gdje su danas ti svjedoci evanđelja koji imaju takvu spremnost duše, sve dati da bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje“.

Istaknuvši Stepinčevu poruku: „Da smo izdali Crkvu Božju, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali odlikovanja. Mene je tješila Isusova riječ: ‘Što bi vrijedilo sav svijet zadobiti, a dušu svoju upropastiti?’“, propovjednik je rekao da su „to junaci vjere koji nas nadahnjuju u naviještanju istine i u obrani ljudskog života“.

„Neka nas ohrabri Stepinčevo iskustvo. Dok čovjek diše, znači da živi. Dok čovjek časti Majku Božju, znak je da živi duhovnim životom. Zato je Stepinac i u svojoj oporuci napisao: ‘Ne bojim se za sudbinu svoga hrvatskog naroda, dok bude pobožan i odan Majci Sina Božjega’“, naglasio je mons. Batelja.

Upozorivši da se pogani klanjaju sjenama, propovjednik je rekao kako Pavao u poslanici Korinćanima piše da je smrtnost izgubila svoj značaj pred besmrtnošću. „Upozorava nas da onaj koji nije za život, promiče smrt i da je samo kroz Isusovo uskrsnuće razumljivo Marijino uznesenje u nebo. Naš Isus nije sjena, nego Uskrsnuće i Život. Isus nije podlegao sudbini, nego je dragovoljno podnio smrt da uskrsne na novi, sjajni život i da uskrisi na isti život one koji u Njega vjeruju. Isus, svjetlo svijeta, ne dopušta da njegovi vjernici čame u tami smrti, već ih želi uvesti u vječno svjetlo, u radost u koju je poveo i svoju majku Mariju. Zato smo radosni što možemo živjeti Radosnu vijest o Isusu koji je svjetlo svijeta. Tko ide za njim neće hoditi u tami“, poručio je mons. Batelja.

U tom kontekstu rekao je da je za boravka u Zadru želio pohoditi Ervenik u zadarskom zaleđu da se tamo pomoli za ubijene u agresiji na Hrvatsku, kao i Nunić gdje su četnici „na Badnjak mladog svećenika, imao je 29 godina, ispekli kao janje i katolicima ostavili kao čestitku za Božić“. Spomenuo je i don Ivana Tičića rodom iz Paga kojemu je 1943. u Podlapači podno Udbine, kad ga nisu mogli drugačije slomiti, partizan izvukao jezik i rekao: ‘Odreci se Boga ili ćemo te mi pričestiti’. Don Ivan mu je rekao: ‘Ja se svoga Boga ne mogu odreći’. I odrezali su mu jezik. „Nije mu bilo žao, jer je znao za što živi i za što umire. Vjerovao je da Isus nije sjena, nego uskrsnuće i život“, poručio je mons. Batelja, podsjetivši kako je Stepinac u strahotama Drugog svjetskog rata grmio: „Tko dira čovjeka, tko progoni čovjeka, tko ubije čovjeka, dira zjenicu Božjega oka“.

„U borbi za život, Katolička Crkva predvođena nadbiskupom Alojzijem Stepincem pridonijela je spašavanju više od 28 000 ratne siročadi, stotina, tisuća prognanika i stradalnika, a iz talijanskog zatočeništva vraćene su svojim kućama tisuće nasilno odvedenih Hrvata i pripadnika drugih naroda. A danas se pokušava ponavljanjem laži oživjeti komunističku propagandu protiv Katoličke Crkve, protiv bl. Alojzija Stepinca, protiv junačkih djela što ih je u Drugom svjetskom ratu izveo Caritas Zagrebačke nadbiskupije“, upozorio je mons. Batelja i nastavio: „Izmasakrirani dnevnik Dijane Budisavljević u istoimenom filmu trebao bi ove jeseni postati obrazac po kojem bi djeca u hrvatskim školama učila nakaradnu, necjelovitu istinu o povijesnim činjenicama. Dr. Narcisa Lengel Krizman, komunistička povjesničarka, u svojoj knjizi ‘Spašavanje djece’, izrekla je pokajanje što je u svojoj knjizi prenaglasila ulogu Komunističke partije u spašavanju djece i neke događaje interpretirala jednostrano. Kako je važno čuti njezin zahtjev za revidiranjem komunistički tumačene povijesti. Komunistički sljedbenici onemogućili su tiskanje te knjige, kao što su onemogućili i objavljivanje Dnevnika Dijane Budisavljević sve do uspostave samostalne Republike Hrvatske, a danas ga zlorabe“ poručio je mons. Batelja, istaknuvši da je dr. Lengel Krizman preminula prije 14 godina, a „njena knjiga, nažalost, do danas, još nije vidjela svjetlo dana“.

„Čast naše Crkve, naš vjernički ponos niče i sjaji sa svjedočanstvom Stepinčeve čiste savjesti i obranom ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti. To svjedočanstvo utemeljeno je na dvije ploče koje bijahu položene u Kovčeg Božji. To svjedočanstvo predao nam je vrhovni Zakonodavac, Sin Božji, koji je u krilu nazaretske Djevice započeo novi hod Boga i čovjeka. On nam je jamac u prilog Života! Stoga, nikakve ljudske konvencije, prilagođene ljudskoj putenosti, a protiv Božje nakane s čovjekom, nemaju snagu prisile nad kršćanskom savješću, ne smiju promicati ubijanje nerođenih i eutanaziju, usmrćivanje nemoćnih! Protiv naravi života je, grijeh je ubijati začetu, nerođenu djecu. Ne zaslužuje kršćansko ime čovjek koji se pričešćuje, a ubija djecu bez grižnje savjesti, nerođenu“, upozorio je mons. Batelja, poželjevši da „Bog, izvor života, po zagovoru Gospe na nebo uznesene, u nama i našem narodu omogući spoznaju pravoga Života“.

Mons. Batelja ispričao je i kako je 1947. Stepincu u Lepoglavu došao izaslanik Ministarstva unutarnjih poslova i pitao ga: ‘Je li ti još vjeruješ u Boga?’ „Jer Stepinac je bio poslan na preodgoj u tamnicu, pa valjda više ne bi smio vjerovati u Boga. Stepinac je rekao: „Kad je on to meni rekao, ruka mi je spontano kliznula u reverendu, u džep. Stisnuo sam krunicu i počeo sam moliti: ‘Majko Božja, pomozi mi u onaj čas’“. Znao je – gdje je krunica, tamo je Gospa. Gdje je Gospa, tamo je Isus. Gdje je Isus, tamo je Bog. A gdje je Bog, tamo je Nebo i vječni život. Stepinčev sugovornik vidi da se ništa ne miče, pa mu je rekao: ‘Znaš li da su ti svećenici osigurani?’ Svećenicima koji su se udružili da bi služili Partiji, a ne Crkvi i Papi, nuđene su državne plaće, socijalno osiguranje. Nije nadbiskup Stepinac to znao. Ja sam vidio zatvorski protokol u Lepoglavi. Nadbiskup je u prvih šest mjeseci dobio 1600 pisama. Zanimalo bi me koja je sudbina onih koji su se ufali pisati svome nadbiskupu, izraziti mu svoje osjećaje i dati potporu? Ali u ovoj državi, 1994., sva ta pisma odvezena su iz Lepoglave. Stepinac ih nije vidio, nisu mu ih ni dali. Nadbiskup Stepinac tom čovjeku odgovara: ‘Gospodine, ja ne znam o kakvom osiguranju Vi govorite. Ali ja znam da su meni osigurana dva metra zemlje, (misli na svoj grob). I ja znam da će se ta dva metra proširiti u vječnosti’. S vjerom u uskrsnuće i mi postajemo oni koji idu ususret Kristu i slavi kojom je počastio svoju Bezgrešnu i prečistu Majku i jamči da će i nas počastiti. Neka nam Velika Gospa bude prigoda da otvorimo oči za vrhunaravne stvari. Neka nam Gospa Maslinska izmoli vječni život“, zamolio je mons. Batelja.

Zahvalio je belafuškom župniku don Dariju Tičiću na pozivu za dolazak, rekavši da je posljednji put pohodio tu župu u doba belafuškog župnika Ratka Šešana (1985.-1992.). Prisjetio se utemeljenja te župe 1968. g., rekavši da je zadarski nadbiskup Marijan Oblak ponosno, radosno, vizionarski i s povjerenjem utemeljio tu župu za koju je i papa Pavao VI. poželio da bude jezgra bogatog pastoralnog i duhovnog života. „To se i ostvaruje. U to sam se uvjerio pohodeći Zadarsku nadbiskupiju, obnavljajući u teškim vremenima ljepotu svećeničkog poziva, značaj i potrebu svećeničke službe u hrvatskom narodu, učvrstiti unutarnju vezu mira uz Isusa kojega nam Marija nudi i daje ne samo kao maslinovu grančicu mira, nego kao zalog vječnog života. Želimo preko Majčinih zagovornih riječi Isusu šaptati sve što nas priječi da u životu do kraja ostvarimo svoje kršćansko poslanje, svoje zaduženje u obitelji, na radnom mjestu, u mjesnoj Crkvi, vodeći brigu o odgovornosti za prosperitet cijelog našeg hrvatskog naroda“, potaknuo je mons. Juraj Batelja.

Župnik Tičić podsjetio je da je mons. Batelja bio duhovnik u zadarskom sjemeništu Zmajević (1987.-1991.), a crkva Gospe Maslinske bila je nadarje sjemeništa Zmajević koju je nadbiskup Oblak dao kao temeljni zalog pri utemeljenju nove župe, s molbom nadbiskupa Oblaka da se ta povezanost nastavi živjeti po trajnoj molitvi za svećenička i redovnička zvanja u svetištu Gospe Maslinske. To se ostvaruje i konkretno potvrđuje, a bilo je vidljivo i u činjenici da su na misi za oltarom bila čak tri domaća zvanja i to u samo zadnjih pet godina, rodom iz župe Belafuža: suslavitelji, župni vikar Marko Dokoza i mladomisnik Leonard Škec te đakon Mirko Vidović koji će se zarediti 17. listopada u Beču.

Nakon mise, svećenici su pošli u crkvu Gospe Maslinske gdje je mons. Batelja pokadio čudotvornu sliku Majke s Djetetom koja je bila postavljena u sredini crkve. Puk je dolazio izvršiti zavjet i ostati u molitvi čime je u crkvi Gospe Maslinske, nekadašnje belafuške župne crkve, počelo cjelonoćno bdjenje uz svetkovinu Velike Gospe.