U čast dvojici kardinala, nedaleko njihovih rodnih kuća u Brezariću i Gornjem Pribiću, u krašićkoj župnoj crkvi misu je predvodio mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, i sam rođen nedaleko Krašića. Proslavi je prethodilo otkrivanje dvometarskog kipa kardinala Kuharića, kojem je u srijedu prisustvovalo više stotina svećenika te biskupi Zagrebačke nadbiskupije uz nepregledno mnoštvo vjernika.

U svojoj je propovijedi mons. dr. Juraj Batelja, nakon što je na temelju misnih čitanja predočio važnost vjere za čovjeka, govorio o važnosti koju za Crkvu u Hrvata imaju 21. obljetnica proglašenja blaženim kardinala Stepinca i stota obljetnica rođenja kardinala Kuharića. „Dok je Alojzije mučenik za jedinstvo Katoličke Crkve, Franjo je čuvar jedinstva Crkve u hrvatskom narodu.“, rekao je mons. Batelja.

U nastavku propovijedi mons. Batelja je progovorio koliko je zasužnjeni kardinal Stepinac cijenio svećenika Franju Kuharića. To je predočio na temelju pisma koje mu je Blaženik napisao 7. lipnja 1954. Naime, „ojačan utjehom Božjom, svećenik Franjo Kuharić bio je utjeha progonjenom nadbiskupu Stepincu. Razveseljen Kuharićevim svećeničkim žarom i poletom on je još odlučnije prigrlio i nosio križ progona. Napisao je: „Zato ne žalim već osmu godinu, da i ne brojim prijašnjih nevolja, čamiti što u tamnici, što u zatočenju i podnositi sav bijes i mržnju, sva poniženja i stradanja sa strane onih, koji se trude, kako bi ime Božje istrijebili s lica zemlje, a našem narodu narinuli bestijalni poredak.“

Nadovezujući se na misao kardinala Kuharića, da se ponavljanjem kleveta protiv nadbiskupa Stepinca „svaki vjernik osjeća ranjen u duši i duboko uznemiren“, a „neka prava ne umiru ni s mrtvima“, mons. Batelja je ustvrdio:

„Ove smo godine doživjeli još jednu nepravednu prosudbu o nadbiskupu Stepincu u Drugom svjetskom ratu. Njega, koji je za vrijeme rata riječju i djelom branio dostojanstvo ljudske osobe i osuđivao sva ubijanja i klanja s bilo koje strane učinjena, prikazuje se neosjetljivim za progonjenog čovjeka. Naime, na ovogodišnjem filmskom festivala u Puli prikazan je film Dnevnik Diane Budisavljević.“

Svečana misa u Krašiću

„Redateljica filma prikazala je Dianu Budisavljević kao humanitarku koja je imala osjećaj za ratnu siročad i angažirala ljude radi njihova spašavanja. Proizlazi da su Hrvati katolici stajali bezbrižni i bezosjećajni.“ Mons. Batelja se zapitao:

„Što bi bila mogla učiniti Diana Budisavljević bez pomoći nadbiskupa Stepinca i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije?“ Dodao je kako je kardinal Stepinac imao krucijalnu ulogu u spašavanju ratne siročadi još u svibnju, a ne samo u prosincu 1942., kako navodi redateljica filma, jer su u prosincu te godine, baš na poticaj nadbiskupa Stepinca gotovo sva ta djeca bila razmještena po katoličkim obiteljima.

S propovjedaonice mons. Batelja se zapitao: „Zašto se u hrvatskoj javnosti prešućuje i potire istina, a za krivotvorinu dobivaju Zlatne arene? Zašto se državnim novcem zločine komunizma transformira u lažni humanizam? Kako se za prvonagrađeni film u Puli Dnevnik Diane Budisavljević, koji je zapravo ideološki izmasakrirao izvornik može reći da je on potencijalno remek-djelo hrvatske kinematografije“.

„To više što prešućuje istinu o spašavanju ratne siročadi i Stepinčevu odlučnu ulogu u njoj te unosi u javnost smutnju i sumnju u povijesne činjenice. Od protagonista napraviše statista! Zbog toga taj film ne zaslužuje antologijsku vrijednost ni u hrvatskoj, ni u svjetskoj kinematografiji“, zaključio je mons. Batelja.

Pozvavši se zatim na poruku sv. Pavla »da nas Bog tješi u svakoj našoj nevolji«, propovjednik je sučelice današnjim protivljenjima katoličkoj vjeri i kršćanskom identitetu hrvatskog naroda istaknuo važnost očinske riječi kardinala Kuharića: »Ako budemo imali zdravu mladost i ako budemo imali zdrave obitelji, preživjet ćemo i živjet ćemo.«

Napomenuo je i to da je vlč. Kuharić 17 puta posjetio zatočenog kardinala Stepinca. U početku slobodno, a nakon što je Pio XII. Alojzija imenovao Kardinalom, zbog zabrane policije, potajice. Za njega je Stepinčeva prisutnost u Krašiću bila „zgusnuti trenutak povijesti naše Crkve, iz kojeg je zračilo na cijelu Crkvu svjetlo ohrabrenja“. Zato nas ne čudi da je prigodom tih susreta, on sâm ili u pratnji kolega, s njima plakao, a potom bi „sretni ‒ puni nove jakosti krenuli na svoje položaje“.

Propovijed je zaključio mišlju kako nam život i nesebična djela te ljubav prema Bogu i čovjeku dvojice kardinala mogu i moraju poslužiti kao misao vodilja u svakodnevnom životu i naposljetku napretku naše domovine.