Mons. Ćurić: Zajedništvo smanjuje strah u mome srcu kad je u pitanju odgovornost biskupske službe

Koja je poruka biskupskoga posvećenja na Emaus, Uskrsni ponedjeljak, znakovitost slavlja i ovoga uskrsnoga vremena?

Temelj naše vjere i kršćanskoga života, a onda i svake službe i poslanja, je Kristov križ i njegovo slavno uskrsnuće. To je prva Radosna vijest i upravo lijepo je da će se moje ređenje dogoditi u njezinom ozračju u središtu naše nadbiskupije u Đakovu.

Pri imenovanju pomoćnim biskupom Đakovačko-osječke nadbiskupije papa Franjo dodijelio Vam je titulu naslovnog biskupa Tela. Što nam možete reći o toj biskupiji?

Riječ je o drevnoj biskupiji koja je egzistirala nekoliko stoljeća u prvim kršćanskim vremenima, a bila je sufraganska biskupija Kartage. Kartaga se nalazi neposredno uz današnji grad Tunis na sjeveru Afrike. Praksa je Crkve, kako na istoku tako i na zapadu, da biskupima koji se ne imenuju kao dijecezanski biskupi, voditelji biskupija, da im se ipak podjeljuje neko sjedište, makar naslovno, a u mom slučaju to je Telska biskupija.

Na razini ovlasti gledano Đakovačko-osječkom nadbiskupijom upravlja ordinarij mons. Đuro Hranić. Međutim, na razini sakramenta gledano, Vi primate puninu biskupskoga reda, niste manje biskup zato što ste pomoćni, zar ne?

S obzirom na sveti red to je biskupski red, a jurisdikcija se dobiva službom. Doduše i kao generalni vikar u našoj nadbiskupiji imam jurisdikciju koja je odmah uz jurisdikciju dijecezanskoga biskupa. Strogo pravno gledajući, u biskupiji je ordinarij i dijecezanski biskup i generalni vikar. I kao pomoćni biskup i dalje ću biti generalni vikar.

Služba pomoćnoga biskupa funkcionira tako da je ona uvijek naslonjena na službu dijecezanskoga biskupa, u ovom slučaju našega nadbiskupa Hranića. Ta se služba praktično gledajući treba ostvariti kroz neku službu koju nadbiskup ili biskup povjerava. Prema kanonskom pravu pomoćnim biskupima se podijeli služba generalnih vikara ili biskupskih vikara, a budući da ja već jesam generalni vikar, nastavit ću u tom jurisdikcijskom smislu biti blizak nadbiskupovoj službi, s tom novošću svetoga biskupskoga reda.

Služba uključuje usmjeravanje pastoralnoga života, susrete i brigu za svećenike, zatim sve ono što se ostvaruje u uredu nadbiskupskoga ordinarijata pod vodstvom kancelara, ali opet je tu i generalni vikar koji to usmjerava. A onda je tu i mnogo susreta u našoj nadbiskupiji, bilo da je riječ o vjernicima laicima ili o drugim ustanovama koje imamo – od Katoličkoga bogoslovnog fakulteta preko sjemeništa do pastoralnoga centra – u svemu gdje se ostvaruje sustavna formacija župnih suradnika i u svemu tome se očekuje i određena nazočnost nadbiskupa ili češće pomoćnoga biskupa odnosno generalnoga vikara.

Koje je prve misli izazvala objava Vašega imenovanja u Vatikanu i Đakovu? Imali ste ritam u kojemu ste bili i profesor i pastoralac i duhovnik i liturgičar; radili ste sve ono što ste voljeli. I sada dolazi jedan takav preokret?

Da, za mene je to svakako novost; biskupska služba i život na neki su način malo izloženiji. Naučio sam obnašati te službe na mirniji način, osobito kada je u pitanju medijska izloženost, sad mi je to novost. Imenovanje mi je priopćeno nekoliko dana prije i bilo mi je drago da se nekoliko stvari poklopilo kad je u pitanju dan proglašenja imenovanja 11. ožujka – smrtni dan našega kardinala sl. Božjega kardinala Franje Kuharića, toga dana bila je i duhovna obnova svih svećenika naše nadbiskupije u Đakovu, a toga dana bila je i obljetnica moga đakonskoga ređenja koje sam primio 11. ožujka 1989. godine u crkvi Presvetoga Imena Isusova – tako da su mi te uspomene sada pojačane upravo tim danom imenovanja.

Kako se kandidat sprema za posvećenje? Jeste li prošli „školu za biskupe”?

Prije samoga biskupskoga ređenja nema nekakve „škole“, riječ je o pripravi samih obreda, „prođu“ se obredi, „provježba se“, da tako kažem, zato imamo onih koji o tome vode računa. Nekakvom „školom za biskupe“ u današnje vrijeme većinom zovu ono kad u toj godini Sveta Stolica, odnosno Kongregacija, pozove mlade biskupe u Rim na nekoliko dana i tamo se onda prođu različite teme, a to će kada sam ja u pitanju najvjerojatnije biti najesen.

Mons. Hranić pozvao cijelu je nadbiskupiju na duhovnu pripravu; da se u pripremi za Uskrs priprave i na taj događaj, koji se ne tiče samo ordinarija koji dobiva pomoćnoga biskupa nego i cijele mjesne Crkve. I Vaše je geslo „U zajedništvu Kristova poslanja“. Koliko je i zašto zajedničarska dimenzija važna u Vašemu ređenju?

Duhovna priprava svakako jest i treba biti usmjerena prije svega na Vazmeno otajstvo; na slavlje Uskrsa iz čega sve proizlazi. Zajedničarska dimenzija čini mi se da nekako pokazuje upravo onu sliku Crkve što ju je za naše suvremeno doba vrlo snažno naglasio Drugi vatikanski koncil. To je zajedništvo, gledanje na Crkvu kao na tijelo, Crkvu koja je sabrana, okupljena.

Na neki način mi je baš drago što sam uzeo to geslo. To geslo – i kad sam ja u pitanju i kad je nadbiskupija u pitanju – ima svoju povijest. To smo geslo izabrali i ono nas je pratilo u pripravi i događaju slavlja dolaska sv. pape Ivana Pavla II. Moram priznati da sam se odvažio uzeti to geslo, pa, rekao bih, „malo i s pravom“. Zato što sam sudjelovao u oblikovanju toga gesla i u prijedlogu. Isto sam tako vrlo brzo – već te 2003. godine, godine Papina dolaska u našu tada biskupiju, opremio to geslo i jednim napjevom, a onda sam dodao i niz zaziva krsnoga zajedništva – u jednom pučkom dvoglasju. I čini mi se da sve to izražava baš tu Crkvu kojoj je na čelo postavljena biskupska služba, ali nije on jedini, tu su svećenici, đakoni, mnoge osobe – redovniče i laičke, koje vrše – kako u jednom od tih zaziva stoji – djelo apostolata. Dakle, nastavljaju ono što su vršili apostoli.

Čini mi se da to zajedništvo na neki način smanjuje i strah u mome srcu kad je u pitanju ta odgovornost biskupske službe. Svi smo u to uključeni, u to Kristovo djelo života i poslanja Crkve. Sa svime što čini taj život Crkve – a to znači osoba u Crkvi, sasvim konkretnih lica a ne nekakvih hladnih ustanova, propisa ili običaja, nego živih lica. A to je uvijek dinamično i, kako nam Psalam kaže – Večer donosi suze a jutro klicanje – to znači da će u životu biti, kao što je i bilo i sada je, i oblaka i vedrine i teškoća i problema, a onda i pogleda prema naprijed, uvijek računajući na Božju pomoć i na ono što u kršćanskoj vjeri uvijek prizivamo i računamo na to a to je snaga Duha Svetoga.

Danas se toliko govori o relativiziranju kršćanstva, o jednoj umornoj Crkvi u Europi, o Crkvi struktura i institucija, strogih pravila, a gdje je tu duša, gdje je čovjek? Kako vi to gledate i mislite li da kao pomoćni biskup možete nešto promijeniti?

Teško da to mogu ja promijeniti, kada je u pitanju nekako sva širina života jedne biskupije a još manje kad je u pitanju neka još šira dimenzija Crkve u našem narodu ili pak univerzalne Crkve. Ja mogu nešto mijenjati i usmjeravati na planu moga osobnog života i ambijenta u kojem živim i radim.

Čini mi se da je Crkva današnjice ona Crkva koja se u mnogo čemu trudi nekako živjeti ono što je Kristov navještaj, što je njezino poslanje u nekim dimenzijama čak s jednom istančanom oštrinom, i za duhovnost i za vjerodostojnost svjedočanstva.

Ali, moram priznati da su nekada vremena bila lakša, bila su na neki način izvanjski čvrsta i onda se činilo da je mnogo toga stabilno. A danas nekako čovjek živi, rekao bih, u propusnom vremenu. Dakle sve se nekako jako brzo očituje i puno je toga stavljeno baš na doživljaj i odgovornost pojedinca. I taj pojedinac je na potezu, ne može se osloniti na nešto drugo. Dakle, u tom smislu mi se čini da Crkva živi veću zahtjevnost, nema onog okvira, socijalnoga, kulturološkoga okvira koji ju štiti nego smo u vremenu pluralizma, ne samo u političkom smislu nego uopće u životnom smislu, evo tako mislim da Crkva ima svoju snagu.

Osobito se nekako pokazuje umor s obzirom na shvaćanje suvremenoga čovjeka koji je danas takav da se ne želi odviše baviti onime što je nekad bilo; želi napraviti nekakve nove stvari, recimo slobodnije stvari. Živjeti možda bez nekih jasnijih uporišta. Kršćanska vjera je takva da ono osnovno i prvo uporište ne vidi u sebi samom nego ga vidi u nekom drugom a to je u Bogu. I onda Boga vidi prisutnoga u sebi ponajviše, u svom vlastitom srcu, onako kako nam sv. Augustin kaže da je Bog onaj najnutarnjiji dio vlastitoga bića.

Čini mi se da Crkva nije umorna kada je u pitanju sadržaj vjere. Sadržaj vjere je svjež. E, sad, koliko mi imamo duhovnosti kada su u pitanju recimo crkveni pastiri, kada su u pitanju vjernici laici… Koliko njihova angažmana i sudjelovanja, koliko prekrasnih molitava i tekstova… Čini mi se da Crkva danas pokazuje nasuprot tim poteškoćama i određenu živost.

Vraćajući se na početak Vašega hoda, odgoja u vjeri, što je vodilo vašem svećeničkom putu?

Moj obiteljski kršćanski odgoj bio je „klasičan“. Kao dijete sjećam se da nismo toliko zajednički molili, osim što smo redovito molili za objede. Ali smo nas troje djece, moje starije sestre i ja, redovito molili prije spavanja. Svatko je imao svoje molitve koje je trebao izgovarati. Moram priznati da sam – u odnosu na sestre, prvi koji se malo umorio od toga bio ja. Pa sam se onda oslanjao na majku koja je još dugo, dugo molila.

Onda je došla prva pričest i nakon pričesti početak ministriranja. Naša kuća u Brodskom Vinogorju, koje je pripadalo župi Brodski Varoš, nije baš bila blizu crkve, međutim otkada sam počeo ministrirati ja sam svakodnevno odlazio na misu. Nije bilo baš ni lako doći do crkve, budući da je na putu bila auto-cesta koja povezuje Zagreb s istokom, sve do Beograda. Pogotovo u ljetno vrijeme bila je jako prometna, tako da sam se nekad čak morao vratiti jer je nisam uspio prijeći.

Ministriranje me jako zaokupilo. I ta svakidašnja prisutnost u župnoj crkvi i uopće sve ono što se tiče crkvenoga života to mi je nekako postalo prvotno. Doduše i uz svu onu dječju igru i druženje s prijateljima, ali ovo je uvijek bilo nekako na prvom mjestu i osjećao sam se najispunjenije kad sam bio u crkvi. I tako je ostalo. I zato se svog ministriranja uvijek sjetim. I kad se spominjem svojih obljetnica uvijek se sjetim da sam prvi puta ministrirao na svetkovinu Svih svetih.

Koji su Vam sveci osobito bliski, koja je Vaša „nebeska ekipa“?

Svakako da je to Gospa, i po svetištima koja su prisutna u našoj nadbiskupiji i u Slavonskom Brodu, ono što sam spomenuo i na dan imenovanja, to je Gospa od Brze Pomoći. Sjećam se jedne zgode iz djetinjstva. Mama mi kaže da tada nisam još ni krenuo u osnovnu školu, kad sam pod svaku cijenu htio ići na jednu večernju misu, a ona je isplanirala da povede sestru a ne mene. Onda je mene ostavila na čuvanje. Međutim ja sam se istrgnuo iz ruke, čini mi se tetke, i ipak sam ih sustigao i sudjelovao na toj misi.

Kroz studij, razjašnjenja u pitanjima vjere, uopće života i stvarnosti, filozofije, davao mi je, pak, sveti Toma Akvinski. Njegovi su mi tekstovi uvijek bili jako bremeniti. U kontekstu iskustva našega hrvatskoga naroda i vjere to je blaženi Alojzije Stepinac. Nedaleko rodne kuće je jedna kapela Rođenja Marijina, tako da se tih „Malih Gospa“ isto uvijek sjećam s velikom dragošću.

Sjećate li se i danas one molitve koju ste molili kao dječak?

Da, bila je to jedna molitva koja je bila sasvim konkretna, odnosila se na počinak. Mama nas je to naučila ikavicom. „Ligam u svoju posteljicu ko u grob svoj / i zazivam Boga na pomoć… itd.“ Znači jedna ozbiljna poruka predanja u Boga, ako se dogodi da to bude zadnja noć, neka bude na slavu Božju, a onda da ponovno osvane dan pod Božjom zaštitom i njegovom snagom.

To je taj odgoj u vjeri koji počinje već u majčinoj utrobi, zapravo od prvih koraka. Mislim da Slavonija još uvijek može govoriti da ima divne obitelji koje tako žive svoju vjeru?

Da, susrećemo obitelji koje mole. Evo sad smo završili korizmeno vrijeme i sjećam se posebnih pobožnosti kroz to vrijeme i sjećam se svoga djeda Luke koji nas je okupljao, ne samo obitelj nego i širu rodbinu i susjede, na pjevanje Gospina plača. To smo činili uvijek poslijepodne u korizmene nedjelje. Prije nekoliko godina bio sam u jednoj obitelji srednje dobi i otišao sam im u pripravi čestitati Uskrs na Veliki petak i malo sam s njima htio otpjevati jedan mali dio Gospina plača, a to dvoje supružnika su mi rekli da su oni svakoga dana u toj korizmi izmolili odnosno ispjevali čitav Gospin plač. A to je jedna duga pobožnost.

Iz ovoga možemo naslutiti da volite i pjevati?

Da, to je isto stvar koja me zarana okupirala pa sam upravo u župnoj crkvi pomalo i učio i svirati a onda sam to dalje razvijao. Nisam to doduše studijski usavršavao, ali kad je došlo vrijeme da nije bilo svećenika baš obrazovanih i specijaliziranih za vođenje pa čak i predavanje glazbe i pjevanja, onda sam to nekoliko godina i ja činio.

Dakle od filozofije i nekako racionalnih tema došli ste i do liturgije. Kod Vas je to sve spojeno i to vrlo uspješno?

Evo, ta nekakva dubina koja se iščitava iz vanjštine simbola ona nekako zahtijeva razumijevanje koje nekako spaja te dvije stvarnosti, ako se i simbolu, odnosno liturgijskom životu, želi pristupiti s razumijevanjem istine. Odnosno prepoznajući da to skriva istinu koja je bremenita i još veća i snažnija od onoga što vidimo.

Čini mi se da je veliki izazov bio napraviti geslo i glazbu za Papin dolazak 2003. Je li u nastavku godina bilo sličnih izazova, što ste morali liturgijski, glazbeno opremiti?

Glazbeno nisam toliko opremao, jer su došli novi svećenici koji su završili glazbu tako da su oni to područje ispunili jako kvalitetno i stručno. Doduše, nekad mi se tako pojavi neko nadahnuće pa posegnem za time da napišem riječi za neki himan, odnosno, neku popjevku. Sjećam se da sam za Veliki Jubilej 2000. godine, u čijem je središtu bila baš euharistija, napravio niz zaziva pod naslovom „Euharistijo sveta“. To je kolega svećenik Ivan Andrić lijepo uglazbio, tako da se to po našim župama zna čuti i zapjevati. Upravo je to otajstvo stavljeno u središte.

Nakon svećeničkog ređenja bili ste vicerektor Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu, predavač filozofskih kolegija i liturgijske glazbe na tamošnjem KBF–u, župnik u Brodskom Varošu, dekan Slavonskobrodskoga dekanata, rektor Bogoslovnoga sjemeništa, voditelj Biskupijskoga tiskovnoga ureda, u razdoblju Biskupijske sinode član Pripremnoga povjerenstva i voditelj priprave 4. sinodskoga zasjedanja „Ustrojstvo biskupijske zajednice“ i urednik Sinodskoga biltena, a onda i urednik „Liturgijskoga direktorija“. Od svih tih službi koja Vam je najdraža?

S velikim sam zanimanjem ušao u odgojiteljsku službu, ona mi se činila jako važnom, jako vrijednom za Crkvu. Baš odgajati buduće svećenike. Budući da sam tu službu preuzeo vrlo rano, bio sam tek jednu godinu svećenik, činio sam je stvarno s ljubavlju, i prema toj službi i prema svećeništvu i prema samim bogoslovima. I nastojao sam kroz to vrijeme dok sam bio prefekt i vicerektor malo proučiti ta pitanja odgoja. Sad, koliko je to bilo uspješno – uvijek je to u Božjim rukama i u suradnji bogoslova. No, ta mi je služba ostala u srcu.

I župnička služba koju sam doduše obnašao kratko, tek četiri godine, mi je svakako draga, jer ona baš nekako ostvaruje svećeništvo. Ona ima dimenziju koju možemo nazvati pastirskom službom. A svećenik treba biti pastir baš kao što i biskup treba biti pastir. A to označava jednu bliskost zajednici vjernika i posvećivanje njima i boravak s njima.

Kad bi Vas nadbiskup Đuro Hranić pitao kojim se područjem želite posebno baviti sada u nadbiskupiji, što biste rekli?

Mislim da će to biti to usmjeravanje pastoralnoga života i svakako briga, što mi je već uključeno i u službu generalnoga vikara, koordiniranje svećeničkoga života.

Koliko je zahtjevno danas biti svećenik u Slavoniji? Je li Slavonija zaista tužna, sve pustija, praznija i kako tu sačuvati živu Crkvu?

Ono što je tu, rekao bih, statistički problem je smanjivanje broja ljudi koji tamo žive, a to odmah znači smanjivanje broja vjernika. Mnoge se stvari više ne mogu činiti tako kao što su se nekada činile. Kad dođemo u župe susretnemo mi i puno radosti, ljude s velikim entuzijazmom. I starijih i mlađih. Starijih osoba koji nekako s mudrošću izreknu u molitvi – ma dat će Bog! Mi ne znamo ali Bog će providjeti! Evo to je ta nada koja nikako nije pesimizam.

Onda bude veselih trenutaka – evo prije nekoliko mjeseci sam u župi Jarmina kraj Vinkovaca krstio osmo dijete obitelji Ćurić, ali nisu mi rođaci, potječu iz drugoga kraja… Tako da veselja bude.

Problemi odljeva stanovništava događaju se zbog nekih okolnosti, procesa koji su jednostavno i obilježje današnjega vremena i vjerojatno da bismo se svi trebali pozabaviti tim pitanjem. Što na neki način i činimo, bilo društveno-politička zajednica sa svojim sustavom, osobito kad je u pitanju ona ekonomska strana, da se tu prije svega omoguće radna mjesta za mlade ljude, osobito za obrazovanje. Da se koliko je moguće unapređuje ta infrastruktura. Tako da ima i optimizma.

Imate li slobodnoga vremena i kako ga provodite?

Bude slobodnoga vremena i provodim ga u društvu s drugima, ili nešto pročitam, uvečer pogledam televizijske vijesti. I zatim pjevanje, pratim malo i tradiciju Istočnih Crkava i njihovoga pjevanja.

Koji vam je svetopisamski tekst nekako najdraži i najbliži? Gdje se najviše nadahnjujete?

Nadahnjujem se na onom Psalmu koji sam i na dan imenovanja spomenuo, 139. Psalam mi nekako pokazuje baš stvarnost našega života. Isto tako u Hvalospjevu ljubavi, koji se obično čita na vjenčanjima ali i drugim zgodama. Čini mi se da je to pitanje ljubavi baš s onim obilježjima što sv. Pavao spominje, jako važna za ostvarivanje kršćanskoga života.

Koji su instrumenti prisutni u vašem glazbenom stvaralaštvu, odnosno pjevanju i sviranju?

Ponajprije su to orgulje.

Gdje najviše volite zasvirati orgulje?

Svirao sam ih u župnoj crkvi, u sjemeništu, i onda su to priručni instrumenti tipa harmonija ili sad ovih elektroničkih orgulja.

Kada smo razgovarali o Vašoj službi i o tome koliko je biskup zapravo u Crkvi i Crkva u biskupu, isticali ste tu dimenziju zajednice koja vas čuva od straha u srcu. Čega bi se jedan biskup mogao bojati ovako kada ide u jednu službu i zapravo ne zna precizno što ga čeka? Što su Vaši strahovi?

Pa možda ta velika odgovornost i zahtjevnost, kako sve postaviti, kako biti na svim mjestima, kako sve usmjeravati, kako postići da i ljudi to nekako sinkronizirano čine, znači u jednom lijepom ozračju, razumijevanju, s povjerenjem i iskrenošću.

Kako biste Vi opisali Isusa Krista, ipak je on u središtu i Vaše službe i našega poslanja?

Njega prepoznajem kao dragoga učitelja koji uvijek prosvjetljuje i vodi, čija riječ uvijek nadahnjuje, za svaki trenutak i za bilo kakvo iskustvo i doživljaj. U njemu prepoznajem onoga koji jest Božja snaga, sposoban sve i obnoviti, možemo reći uskrsnuti a to zapravo znači nanovo stvoriti, znači s novim početkom i u perspektivi vječnosti.

U čemu je tajna Vašega mira?

Jednostavno sam tako naučio, tako osjećam i povezujem stvari.

Bilo je i kriznih situacija u mom životu, nekih ograničenosti, i mojih, ali uvijek sam nekako prepoznavao da je Bog – Bog, da On zna što čini. I nikad se nisam usudio Boga prozivati za ono što se meni dogodilo, ili što sam ja učinio, ili što je netko drugi učinio. Nekako sam uvijek htio dopustiti da je Bog – Bog.