Festival ekonomije zatvara se u nedjelju 5. lipnja, a tim je povodom predsjednik Uprave dobrima Svete Stolice (Amministrazione del Patrimonio della Sede Apostolica, APSA) u intervjuu za Vatican News govorio o modelu Franjine ekonomije, koja se bori protiv siromaštva i nejednakosti te naglašava opće dobro, obrazovanje i ekologiju. To je model koji se ne fokusira samo na ‘proizvodnju’ već i na ‘skrb’, poručio je.

Monsinjore Galantino, kako bismo mogli sažeti Papinu ‘ekonomsku revoluciju’?

Prijedlog takozvane “Franjine ekonomije” uokviren je prije svega u okvir koji apsolutno nije teorijskog ni romantičnog tipa. Polazi od zapažanja: ne postoje dvije krize, jedna socijalna i jedna ekološka. Postoji samo jedna kriza, i to složena kriza: to je društveno-okolišna kriza. Pandemija je iznijela na vidjelo činjenicu: novac, bogatstvo nisu ni dobri ni loši. Ovisi o tome kako ih koristite. Tijekom razdoblja pandemije bilo je nekih koji su uveli mehanizme za umnožavanje bogatstva, ali samo za povećanje vlastite zarade. Istovremeno je bilo i onih koji su novcem stvarali prilike, platforme za dijeljenje s drugima. Stoga, oprez, moramo pobijediti maniheizme.

Je li, dakle, Franjin model izvediv na ekonomskoj razini?

Postoje financijski tokovi koji su, posebno u ovom razdoblju, išli primjerice u smjeru poštivanja okoliša, društvenog utjecaja, koji su pokazali transparentno upravljanje. Ali ima i onih koji nisu znali što bi s tim. Papa nas poziva da učinimo jednu stvar: kao što je porasla velika svijest o čistim energetskim tehnologijama, tako bi trebala odlučnije rasti i naklonost, izbor za čiste financijske proizvode. To su proizvodi koji u središte stavljaju osobe. Tri stupa takozvane “Franjine ekonomije” su upravo poštovanje mjestâ, poštovanje osoba, poštovanje odnosa. Kada je jedini cilj koji se želi postići zarada, onda se očito ide krivim putem.

Ovo podsjeća na pitanje neprijavljenih radnika [na crno]… pitamo se: je li sve legalno automatski pravedno?

Apsolutno ne. Puno se priča, na neki način opravdano i hvalevrijedno, o zalaganju za zakonitost… Ali valja biti oprezan: u smislu značenja riječi, nije sve što je zakonito ujedno i pravedno. Vrlo često su zakoni rezultat kompromisa, a kompromis nema uvijek u srcu pravdu ili svu pravdu. Možemo se, dakle, naći suočeni sa zakonima koji, nažalost, u srcu nemaju, primjerice, pravdu koju nužno moraju uživati ​​posljednji, najsiromašniji, oni koji ništa “ne vrijede”.

Vratimo se na poreze i financijske sustave. Papa je više puta ponovio da oni moraju biti u službi ljudi, bez špekulacija. Poziva da budu pravedni, održivi, uključivi. Zašto to nije uvijek tako?

To nije tako jer na kraju postoji zaliha sebičnosti i individualizma u ljudima, ali i u strukturama. To je temeljna činjenica. Jedini način koji postoji da se prevlada takav smjer – nazovimo ga kako ga treba zvati – grešni smjer, jer čini zlo, a ne opće dobro, jest osloboditi se ideoloških stavova, postavljajući u središte lica, konkretne događaje, konkretne „priče“. Od tih lica se ne mogu okrenuti ni financijski, ekonomski procesi, ni algoritmi financija. Kada Papa u Evangelii gaudium kaže da su siromašni ‘teološki kriterij’, to znači da svoju evanđeosku dosljednost moram početi suditi po tome koji izbor donosim kada je u pitanju stavljanje siromaha u središte svojih odluka. Inače Evanđelje postaje ideologija. A kada Evanđelje postane ideologija, postaje ne samo opasno, već i nepravedno.

Sjećamo se da je Papa u ožujku odluku nekih država da 2 % BDP-a troše na naoružanje definirao skandaloznom, ‘ludilom’. “Posramio sam se”, rekao je. Kako izaći iz ove spirale: rata-vojne potrošnje?

Naravno, to je spirala i moramo je imati hrabrosti prekinuti s različitim kulturološkim kriterijima. Nijedan rat nikada nije završio još jednim ratom. Bilo bi dovoljno shvatiti to da bismo razumjeli da nas izbor od 2% vodi na krivi put, uklanja rješenje problema, štoviše, da teži standardizaciji, zamrzavanju problema. Nije slučajno da su neki muškarci i žene nenasilje učinili svojim životnim motivom. Njihove priče doista zahtijevaju obraćenje života, da i nas “zaraze”. Puno je lakše, u svijetu kao što je naš koji živi na pojednostavljenjima, reći: “Povećajmo sredstva za 2% za povećanje naoružanja”, a ne reći: “Tih 2% bi se moglo uložiti da se nekome pruži život”.

Još uvijek na temu rata i ekonomske krize potaknute samim ratom… Kako definirate današnju globalnu situaciju? Upravo je, između ostaloga, ovih dana Papa upozorio “da se pšenica iz Ukrajine ne koristi kao ratno oružje”…

Može se učiniti kao demagogija, ali tko to ne shvaća da je ovaj rat, kao i ostala 64 koja u ovom trenutku traju u svijetu, ludilo? Tragedija je u tome što, kada iz vida izgubimo središnji značaj osobe, posebno slabe, onda sve može postati oružje. To se događa i u relacijama: kada se sukob zaoštrava, aktivira se oružje klevete. Mislim da je tema pšenice, u ovom konkretnom kontekstu, tema nemilosrdne klevete u kontekstu odnosa među ljudima, ona koja ubija drugoga.

U nedjelju stupa na snagu reforma Kurije, unutar općenitijeg okvira reforme koju je Papa pokrenuo u Vatikanu. Koja nam pojašnjenja možete dati o njenim ekonomskim aspektima?

Temeljna činjenica koja s ekonomskog stajališta proizlazi iz Praedicate Evangelium jest da su sva tijela Kurije, uključujući i gospodarska tijela uprave, sva su usmjerena na evangelizaciju. To znači da moram upravljati dobrima Svete Stolice na način da ne narušim vjerodostojnost, ugled Crkve. Inače se evangelizacija ne događa. Crkva koja nije vjerodostojna u smislu upravljanja je Crkva koja nije vjerodostojna ni kada evangelizira. Stoga je važno da se i uprava osjeća u službi evangelizacije u onoj mjeri u kojoj upravlja na transparentan i pravedan način, s poštovanjem prema svima i svemu.

U tom smjeru ide i pitanje objave financijskih izvještaja. Prošle godine smo ga predstavili prvi put, sada ćemo ga ponovno predstaviti u srpnju. U tom smjeru ide i objava o plaćanju poreza. Ta legenda da Crkva ne plaća porez je ružna legenda koja je, nažalost, ponekad potaknuta našom nesposobnošću komunikacije. Samo APSA plaća preko 9 milijuna poreza godišnje. No tu su i porezi Rimskog vikarijata, Talijanske biskupske konferencije, redovničkih tijela. To se mora reći jer to znači stvoriti uvjete da Crkva kada naviješta Evanđelje da to može biti vjerodostojno i da je se ne smatra nedosljednom.