Biskup Šaško predvodio slavlje Male Gospe u remetskom svetištu

“Liturgijski spomeni, blagdani i svetkovine koji u sebi imaju ime Blažene Djevice Marije uče nas vrijednosti poniznosti jer svi upućuju na Krista. Stoga i ne čudi što je Božja riječ po proroku i evanđelistu progovorila o rođenju Spasitelja. Osim nedostatka poniznosti u našem hrvatskom društvu moguće je primijetiti često uljepšavanje životopisa ili njegova nepotpunost, prešućivanje određenih dijelova, tumačenje događaja u kojima je netko sudjelovao, ali tumačenje na neistinit način”, kazao je mons. Šaško na početku propovijedi.

Govoreći o evanđelju, istaknuo je: “Nakon što smo čuli Isusovo rodoslovlje, niz imena kojima teško prepoznajemo lice i njihovu povijest, zapisanih radi toga da bi nam bilo navješteno Božje pripravljanje utjelovljenja njegova Sina od vijeka. To je rođenje pripravljeno tijekom povijesti, protkane povijestima ljudi, povijestima grijeha, povijestima nevjere, ali i milosti. I niti jedan dio nije izostavljen, baš kao i kod apostola, oni o sami sebi nisu govorili kao o najvećima, kao najsposobnijima, kao najvažnijima i nisu prešućivali svoj odmak od Učitelja. Marijino rođenje dio je povijesti Božje ljubavi i vjernosti radi ljudske sreće. Njezino rođenje već je prisutnost Božje ljubavi u svijetu, ljubavi koja pripravlja obnovu, koja oslobađa čovjeka i vraća mu grijehom izgubljeno dostojanstvo.”

Mons. Šaško naglasio je da najčešće spomenuta riječ u evanđelju nije neko ime, nego riječ koji povezuje sva imena, tj. ponavljani glagol ‘roditi se’. “Upadljivo je da uz taj često prisutan glagol nijedanput nije spomenut glagol umrijeti. U prvi plan izranja život, a ne umiranje. Početak evanđelja objavljuje novo stvaranje, obnovu svijeta i čovjeka. Navođenjem naraštaja jednim za drugim ne navodi se umiranje. Tako evanđelist Matej snažnije ističe snagu rođenja i rađanja pred sigurnošću smrti, jer rađajući se, začećem i rođenjem, čovjek živi zauvijek. Rodoslovlje pokazuje da niti jedan dio povijesti nije ostao bezimen, Bogu nepoznat, niti nevažan. To nam govore imena ljudi, i svetih i grješnih. Imena onih koje bi ljudska redakcija sebičnosti i neistine izbacila iz današnjih životopisa. I na kraju stoji Ime nad svakim imenom, ime Bogočovjeka koji je zagrlio svu našu ljudskost, svaki naš odmak i svaki naš povratak Bogu. U središtu smisla ovih niza imena je Isus. Samo se za njega čak dvaput kaže da je Sin”, rekao je.

Osvrnuvši se na današnje stanje u društvu, kazao je: “Dok se našem naraštaju pokušava nametnuti, dok se pokušava učiti jezik koristoljublja, probitka, zasluga, prava, sebičnosti, jezik majke s druge strane srašten je s istinom našega bića i s čežnjama koje nosimo u sebi. Majka je pozvana djecu učiti jezik darovanosti koji najbolje razumije, jer majka ne voli svoju djecu zbog toga što su za nešto zaslužna. Majka se ne zalaže za djecu jer ima na nešto pravo niti pravo očekuje. Majka ne trpi i ne žrtvuje se radi probitka. Majka ne voli radi toga da bi imala koristi niti je prepoznatljiva po sebičnosti, majka se ne ističe bukom, nego živi samozatajnost. Majka rađa ne očekujući ništa zauzvrat. To je majčinski jezik koji je objavio Isus u svojoj ljubavi, potpuno se predajući, da bismo naučili jezik ljudske sreće. To je majčinski jezik Blažene Djevice koja se raduje i kada joj bol razdire dušu.”

“Kada bismo ljudska traženja sveli na jedno, u središtu bi bio život, pitanje života. Danas, kao i kroz cijelu povijest, čovjek je privučen čudom života, ponire u njega umom i tehnikom, raznim pokušajima otkrivanja načina da životom zagospodari. I toliko se puta činilo da je na korak otkrivanja njegove biti, ali život izmiče, nedohvatljiv, bliz, jednostavan, ali ipak neshvatljivo složen i veći od nas. Za razliku od suvremenog slogana koji ponavlja: ‘To je moj život. Ja činim s njime što hoću.’, u ovome svetištu stoljećima se čuje riječ Gospodara života: ‘Ja sam Život. Život tvoje vječne sreće. Izvorište koje možeš odbaciti kao i svoga Stvoritelja.’ S druge strane, ovaj nas blagdan raduje zbog toga jer vidimo da u Božjim očima nitko nije nevažan, da maleno postaje velikim, da naizgled zanemareno i nevažno postaje ključnim. Danas nas Majka ponovno prima u krilo i uči jezik kojemu je i gramatika i čitanka u Svetome pismu, u stvorenome svijetu i u našim bližnjima. Nigdje nema života više negoli ovdje u zajedništvu euharistije koja ulazi u naše odnose, ulazi u naše domove, u poslove, u naša traženja, uspjehe i nemoći. I kada je na oltaru Marija, gleda, gleda s povišenosti. Međutim, ovdje je i kao da nam govori i želi nas primiti na koljeno i ponovno naučiti i ponavljati jezik ljubavi”, istaknuo je biskup.

Podsjetio je na procesiju s Gospinim likom koja je uslijedila nakon mise i kazao: “Siguran sam da večeras nitko neće biti ravnodušan, netko zbog jedinstvenosti događaja, netko zbog zahvale ili molbe, netko zbog ponosa ili nade. Hodat ćemo u pjesmi i molitvi s dragim nam likom koji je nadahnjivao kršćanske vjernike da svjedoče Kristovu ljubav naraštajima pred kojima osjećamo poniznu zahvalnost, pred likom u kojem ćemo prepoznati Isusove riječi ‘Evo ti Majke’ ili ćemo uputit molitvu ‘Pogledaj na nas, na naše živote i potrebe’. Ipak, dok Marija prolazi pored domova, ne govorimo samo o njoj, govorimo o sebi, da smo Crkva, da smo Kristovo tijelo po kojem drugi mogu prepoznati Boga, Onoga koji je s nama, Emanuela, u našoj ljudskoj krhkosti. Jer Kristov i Marijin lik najljepše odražavaju upravo oni ljudi koji su prožeti euharistijom. Crkva koja živi snagom duha i donosi Marijin osmijeh kao lijek svim ljudskim ranama.”

“Svakoga dana dopire do nas netko ili nešto što unosi strah ili prijetnju. Šire se osjećaji tjeskobe, nedostojnosti zbog naših neuspjeha, zbog naše slabosti izloženi smo različitim optužbama, sve na tragu Božjega neprijatelja koji ne trpi ni ljudsku radost, ni ljudsku slobodu. Ali, večeras osjećam vrijednim da u Marijinu pogledu, znajući za našu grješnost i našu malenost, osjetimo riječi: ‘Crkvo, gledaj sebe’. Bog nas ne optužuje nego upućuje na dar koji nam daje, na duha u nas koji obnavlja i nastojanje da svoje domove i svoje crkve, svetišta, ustanove oštećene potresom ponovno obnovimo. Sve to mora imati nutarnji razlog, smisao i na tome tragu volju odgovornih koja treba biti vidljiva u svim porama društva. Bez Isusa će i najljepši zidovi izgubiti ljepotu. S njime i ono što se čini nemogućim djelo je Boga kojemu ništa nije nemoguće. Zato je važno da ovdje s Marijina lika iščitamo poticaj ‘Crkvo, pogledaj sebe, darove koje živiš ne zato jer moraš, jer ovdje nisi zato što moraš biti tu’. Ovdje progovara majčinski jezik ljubavi. To očitujemo Bogu znajući koliko smo maleni, ali ujedno prepoznajući što Bog čini s tom malenošću. Zahvalni Gospodinu za dar Marijina rođenja, zahvalni za živote koje je Gospodin unio u vječnost, predajmo svoje živote u radosti i poniznosti pod svim prijetnjama, znajući da smo ovdje u daru koji nadilazi svaku smrtnost”, zaključio je.