1. Prigodom zavjetnoga hodočašća vjernikā grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj redovito se ističe i prateće geslo, slogan koji u sebi sadrži određeni tematski naglasak. Pri njegovu traženju vodilja je ponajprije pastoralni trenutak koji naša mjesna Crkva živi u zahvalnosti Bogu spominjući se prošloga i otvorena u nadi iščekujući buduće, što su sastavnice svakoga istinskog kršćanskog hodočašća.

Prošle smo godine proslavili 300. obljetnicu zajedničkoga hodočašćenja zagrebačkih vjernika u Mariju Bistricu i zahvalno živjeli ljepotu Božje vjernosti i Majčine zagovorne blizine, svjesni nepreglednoga mnoštva vjernika čijim tragovima pouzdanja i predanosti i mi hodimo, ucijepljeni u isto otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja ostvarenoga „radi nas i našega spasenja“ u i po Isusu Kristu.

Ove se godine nalazimo ponovno u toj nerazdruživosti sadašnjosti i govorljive baštine prošlosti, neprestano u žarkoj molitvi da nas Gospodin prati i daruje svoju milost s pomoću koje vidimo i živimo njegovu prisutnost u svim životnim okolnostima.

Hodočasničko geslo najčešće je neki prepoznatljiv zaziv, svetopisamski redak, stih neke pjesme, prigodno domišljen izričaj koji odgovara temeljnoj nakani. Tako je i ove godine, kada ćemo – u subotu i nedjelju, 7. i 8. rujna 2024., hodočastiti pod geslom: „Budi s nama svaki čas!“

Ljepota ‘Zagrebačkoga hodočašća’ je i u prisutnosti mladih vjernika koji ta dva dana hodočaste Majci Božjoj iz cijele Nadbiskupije. Oni su prijašnjih godina izabirali svoje tematske naglaske pa u skladu s time i svoj slogan. Ovogodišnje geslo obuhvaća i Nadbiskupijsko hodočašće mladih, što je još jedan poticaj na življenje molitvenoga zajedništva naše Zagrebačke Crkve u ovim pripremnim mjesecima za iduću, Jubilejsku godinu 2025.

2. Izabrano geslo jasno pokazuje narav zaziva kojim se moli neprestanu prisutnost, blizinu u svakome trenutku. Ona se tiče ponajprije Božje, ali i Marijine blizine. Bog je postao čovjekom i objavio se kao Isus (Spasitelj) i Emanuel (Bog s nama). Ispunjajući proroštvo (usp. Iz 7, 14) utjelovio se po Duhu Svetome od Djevice Marije, da bi prebivao kao utjelovljena Prisutnost i ostao među nama, s nama i u nama po darovanome Duhu.

Taj je zaziv preuzet iz vjernicima dobro znane popijevke pod naslovom ‘Ne ostavi nas’ koja se nalazi u Hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici ‘Pjevajte Gospodu pjesmu novu’ (broj 263), a kao izvor je naznačen ‘Hrvatski crkveni kantual’ iz 1934. godine.

U Pjesmarici je ta popijevka uvrštena među pjesme za „čašćenje Presvetoga oltarskog sakramenta“, a njezin cijeli tekst kao da je izražaj spojenosti imena Emanuel i Isus: „Ne ostavi nas nigdar, blagoslovi nas svigdar; budi s nama svaki čas, Isus, Spasitelju naš! Slavno budi ime Isus, slavno ime Marija!“

Tako je neodvojivost Marije od otajstva Krista izražena i u sažetku hodočasničke molitve, a čuvana je i u našemu lijepom hrvatskom katoličkom pozdravu: Hvaljen Isus i Marija!

3. U molbi da Gospodin bude s nama odražava se poglavito naša vjera i pouzdanje, utemeljeni na Božjemu djelu i obećanju da će ostati s nama dovijeka (usp. Mt 28, 20), ali i na svijesti o našoj slabosti u kojoj ne uspijevamo vidjeti tu prisutnost, pritisnuti tegobama ili privučeni nečim što otklanja pogled duše od (očitosti) Blizine.

Osim što je hodočašće odlazak koji nam pomaže ‘vratiti se’ i obratiti se, da bismo lakše prepoznavali prisutan Dar i darove, hodočašća su trenutci i prostori jačanja osjetljivosti za najdublji smisao postojanja.
U tome nam, kako pojedincima tako i cijeloj Crkvi, pomaže spomen na prisutnosti u kojima se očitovala Božja blizina i njegovo djelovanje među nama.

Ove godine hodočašćem ističemo tri znakovite obljetnice u kojima je lako prepoznatljiva poveznica s izabranim geslom. Polazeći od vremenski najudaljenijega, to je ponajprije 90. obljetnica prvoga pješačkoga hodočašća bl. Alojzija Stepinca u Mariju Bistricu; zatim 40. obljetnica slavlja Nacionalnoga euharistijskog kongresa (1984.) i, treće: 30. obljetnica prvoga pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj.

4. Tri snažna očitovanja Božje prisutnosti

a) „Ja idem k Majci Božjoj Bistričkoj… idući s vjernicima“ (1934.)
Zanimljivo je da je Kantual u kojemu nalazimo popijevku iz koje je uzeto naše ovogodišnje hodočasničko geslo-zaziv objavljen prije devet desetljeća, 1934., baš one godine kada je Alojzija Stepinca papa Pio XI. imenovao (28. svibnja) nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, da bi idućega mjeseca, na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, bio zaređen za biskupa u zagrebačkoj prvostolnici. Imao je samo trideset i šest godina.

U toj za biskupsku službu neobično mladoj dobi, nakon dva tjedna od biskupskoga ređenja, prvi je put kao nadbiskup pješice s vjernicima krenuo na hodočašće k Majci Božjoj Bistričkoj. Tom je prigodom u Čučerju 7. srpnja 1934. nadbiskup Alojzije ovako govorio okupljenim hodočasnicima: „Ja idem k Majci Božjoj Bistričkoj da joj zahvalim za bezbroj milosti […], a drugo da je zamolim za pomoć u daljnjem mojem radu. […] Ja mislim, što je prvi put, ne mora biti zadnji. Od sada će Zagrebački nadbiskup voditi redovito zagrebačko hodočašće idući s vjernicima pješice u procesiji. Ja mislim da je to dobro. Ja ću započeti, a nadam se, da će moji nasljednici slijediti tradiciju.“ (Navedeno prema pisanju ‘Hrvatske straže’ od 10. srpnja 1934.)

Bila je to, naizgled, obična pastoralna prisutnost, ali ju – gledajući dušom punom spomena – vidimo kao proročku: pastir prožet svetošću trajno će, do današnjega dana, ići sa svojim vjerničkim pukom. To je zajedništvo Crkve koja daje slavu i čast Gospodinu i Blaženoj Djevici Mariji duhovno-tjelesnim hodom na kojemu nas Bog: poučava, usmjeruje, pomaže svladavati udaljenosti prostora i srca, upozorava na bitno i daruje snagu molitve po kojoj nikada nismo prepušteni osamljenosti.

Ta gesta jednoga početka kojom nam Blaženik govori: „I ja sam s vama“, sa sviješću da ništa nije mogao niti može živjeti bez Božje prisutnosti, po njegovu svetom svjedočanstvu jača našu sigurnost da je Bog s nama, osobito kada živimo otajstvo Crkve u hodu putovima prolaznosti kao dionici neprolaznoga života.

b) „Ja sam s vama“ (1984.)
Prije četrdeset godina sa završnim slavljem 9. rujna 1984. u hrvatskome Nacionalnom marijanskom svetištu Majke Božje Bistričke proslavljen je Nacionalni euharistijski kongres (NEK) koji je zahvatio puno slojeva tadašnjega crkvenog i društvenog života.

U duhu euharistije, prošlost i sadašnjost postale su bliske, spomen je postao važan čimbenik očuvanja nade i pogleda u budućnost. U euharistiji se živi sloboda za kojom je narod tada žarko čeznuo. Euharistijsko slavlje i euharistijska Kristova prisutnost pružala je dublje uvide i otvarala nova značenja povijesnih procesa u kojima je Crkva sazrijevala. Kongres nije bio samo prolazni događaj, nego stvarnost koja traje i u kojoj se ostvaruje spasenje.

U cjelini višegodišnjega pripremnoga razdoblja slavilo se trinaest stoljeća kršćanske prisutnosti u hrvatskome narodu. Bilo je važno na svjetlo iznijeti dugu povijest otajstvenoga zajedništva koje se htjelo nasilno prekinuti na temelju političkih interesa.

Izabrano geslo Kongresa, sa snažnom eshatološkom odrednicom i ističući sadržaj kršćanske nade, glasilo je: Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse! Tim se geslom izražava povezanost božanskoga i ljudskoga, zemaljskoga i nebeskoga, odnosno – sakramentalna zbilja. To je ujedno bio znak tadašnjim (i današnjim) političkim vlastima da se Crkva brine o vrijednostima koje sežu onkraj prolaznih ciljeva, ali i da se u svjetlu euharistije vide ljepota i vrijednost ljudskih djela te da se iz euharistije rađa plodonosno sebedarje i posvećivanje Dobru, pa tako i društvenomu općem dobru.

Ispod mnoštva slojeva koji se međusobno dodiruju i prožimaju, euharistija je poput vrela, poput jezgre koja ima snagu ‘rastopiti’ i raskrinkati svaku ideologiju i ponovno otkriti otajstvo života. Političke su vlasti tada bile zbunjene velikim mnoštvom vjernika u tim slavljima; zabrinjavao ih je broj ljudi koji se okupljao, ali ono što je trebao biti istinski razlog njihove zabrinutosti i ono što je mijenjalo povijest bio je sadržaj slavljâ.
Svi koji su bili dionici toga Kongresa nedvojbeno u sebi nose puno poticajnih sjećanja i doživljaja koji su oblikovali njihove živote. Vjerujem da neću pogriješiti ako, osim širokih polja na kojima je posijano puno zrnja Božje prisutnosti, iz ozračja Kongresa kao jedan od sažetaka izdvojim našu crkvenu popijevku ‘Ja sam s vama’ (pisac riječi: biskup Mijo Škvorc; skladatelj: Ljubomir Galetić; pjesmarica ‘Pjevajte Gospodu pjesmu novu’, broj 273). Ona je ostala živjeti kao prepoznatljiv glas euharistijske istine koja odjekuje i u zazivu: Budi s nama svaki čas!

c) „S vama smo“ (1994.)
Za Kongres je osobito bila važna blizina i brižnost pape Ivana Pavla II. koju je hrvatskim vjernicima očitovao od početka svoga pontifikata. On je zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, u prigodi otvaranja NEK-a, uputio poduže pismo (s nadnevkom od 22. kolovoza 1984.) koje i danas vrijedi razmatrati, a u kojemu je, između ostaloga, izrazio želju da Euharistijski kongres „bude kako dolazište tako istodobno i polazište“, naglašavajući i marijanska obilježja potvrđujući: „Gdje je Marija tamo je i njezin Sin.“

Znakovitu je vrijednost u tome slavlju imala prisutnost posebnoga Papina izaslanika kardinala Franza Königa, čime je dodatno posvjedočena blizina sada svetoga Ivana Pavla II. koji je puno puta od hrvatskih biskupa i drugih vjernika bio pozivan u Hrvatsku, pri čemu je i on sam očitovao želju za dolaskom u našu domovinu.

Taj se dolazak ostvario prije trideset godina, 10. i 11. rujna 1994. Prvi pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, koji je službeno zvan ‘Apostolski pohod Zagrebu’, ostvaren je povodom slavlja 900. obljetnice utemeljenja Zagrebačke biskupije. Bilo je to u vrijeme trajanja rata s razaranjima i svakovrsnim oblicima nasilja koje su protiv Hrvatske provodili promicatelji velikosrpske i komunističko-jugoslavenske ideologije.

Na našemu plakatu za taj Papin pohod bio je istaknut naslov: „Papa je s vama“, što su njegove riječi koje je višekratno ponavljao u nastojanju da prestane ludost osvajača koji je htio zatrti ne samo hrvatsku državnost nego i samu hrvatsku opstojnost. Na tome plakatu istaknut je bio i ‘podnaslov’, biskupsko geslo nadbiskupa Stepinca: „U tebe se, Gospodine, uzdam!“, što nije bio samo pokazatelj nama drage svetačke prisutnosti koju se neprestano pokušava(lo) zaogrnuti neistinama nego je i duboko ispovijedanje „nade protiv svake nade“, kao i istoga pouzdanja koje zna da Gospodin daje istinsku slobodu, da on „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“.

U tzv. ‘Papinu misalu’, liturgijskoj knjizi koja se redovito priprema za određeno papino putovanje, za predviđene pohode Sarajevu i Zagrebu 1994. istaknute su Papine riječi: „Niste napušteni. S vama smo; bit ćemo s vama sve više i više!“ (I. Pavao II.)
Dakle, i ta treća obljetnica u sebi je imala ugrađenu prisutnost Gospodina i Crkve, nenapuštenost u najtežim okolnostima koja je jačala vjeru u Božju blizinu, zagovor Bogorodice i ljudsko suosjećanje koje se preobražava u stvarnu pomoć.

5. U sadašnjim poteškoćama koje susrećemo kao Crkva i narod pozvani smo moliti Gospodina da nam ne uskrati očitovanja svoje blizine. To sadrži naša molitva: Nikada nas ne napusti; uvijek budi s nama!
Ove godine hodočašće obuhvaća subotu 7. rujna, kada se spominjemo sv. Marka Križevčanina, i nedjelja 8. rujna, što je datum blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije, ključnoga dijela početka ostvarivanja Božjega plana ljubavi, u kojemu je i rodoslovlje našega Spasitelja i našega spasenja.

Liturgijski ćemo slaviti Dvadeset i treću nedjelju kroz godinu (B) i u otajstvu proslave Kristova i našega Vazma kao Crkva biti dionici svjedočanstva iznimnih Kristovih učenika: naše Majke i svetih svjedoka. Njih resi: vjera u Boga i poslušnost njegovoj Riječi, ljubav prema potrebitima i zauzimanje za nevoljnike, pouzdanje i nada koja daje vidjeti smisao onkraj zemaljskoga, snaga Duha koja razlučuje i vraća radost čuvajući vidljivost Prisutnosti.

To i još puno toga što svaki vjernik i vjernica u sebi nose kao osobnu dragocjenost susreta s Bogom i Crkvom objašnjava zašto Božji narod osobito u marijanskim svetištima pronalazi utočište i utjehu, pomoć i zaštitu.
Teško je za potrebe Crkve, svijeta i naroda, oblikovati u riječi kraću i ljepšu molitvu, izgovorenu kao šapat ili krik; kao nesiguran vapaj ili kao dio hvalospjeva uslišanih: Budi s nama svaki čas!

Svaki čas: Dok se pripremamo na hodočašće, dok nam iz srca i misli ne izlaze potrebe i brige; dok se radujemo Božjim darovima i za njih zahvaljujemo; dok osjećamo zbunjenost, ranjenost, razočaranost; dok nas preplavljuju pitanja o obitelji i domovini; dok nas pritišće zemlja, a pokušavamo pogled usmjeriti prema nebu; dok smo kao „hodočasnici prema nadi“ i kao „hodočasnici nade“ privučeni i nošeni neizrecivom, trajno novom Radosnom viješću, upućenom svakomu čovjeku, jer u svakome živi čežnja za njezinom puninom …

Gospodine Isuse, Majko Marijo, budite s nama – svaki čas!