Mons. Shomali, Vi ste 2021. imenovani za generalnog i patrijarhalnog vikara za Jeruzalem i Palestinu. Možete li ukratko reći nešto o Latinskom patrijarhatu? Koje su njegove specifičnosti, koje područje pokriva i kako djeluje?

Latinski patrijarhat potječe iz 5. stoljeća kao patrijarhat. U 10. stoljeću, u vrijeme križara, dobiva naslov latinskog patrijarhata. Ali je bio obnovljen 1848. od strane pape Pija IX. Dakle, latinski patrijarhat je nadbiskupija koja se brine o katolicima latinskog obreda. Jesmo Latini, ali u dubini smo katolici − latinskog obreda − kao većina članova Crkve. Posebnost je dvostruka. Prije svega, naš teritorij pokriva Palestinu, Izrael, Jordan i Cipar, gdje imamo većinu svetih mjesta kršćanstva. Betlehem, Jeruzalem, Nazaret, Tiberijada, Kafarnaum, Tabgha su dijelovi našega teritorij. Svake godine dolaze milijuni hodočasnika. Dakle, mi smo Crkva koja prihvaća također i hodočasnike koji dolaze pronaći Gospodinove staze.

Kao posebnost, također, nadbiskupija je geografski jako raširena. Mi smo mali broj koji živi među dvije većine. Jedna je židovska većina u Izraelu, ali živimo također s islamskom većinom na području Jordana i Palestine. Na Cipru živimo s pravoslavnom većinom. Dakle, mogu reći da smo Crkva svetih mjesta, ali također Crkva dijaloga s pravoslavcima, muslimanima i Židovima.

Što u današnje vrijeme znači biti kršćanin u Jeruzalemu i općenito Svetoj Zemlji gdje se udio kršćana sveo na samo nekoliko posto ukupnog pučanstva? 

Istina, danas smo svedeni na niski postotak. U prvoj polovici 7. stoljeća čitava Sveta Zemlja bila je kršćanska, što dokazuju mnoge crkve i mozaici koji govore o povijesti Crkve koja je imala zlatno doba od 5. do 7. stoljeća. Poslije smo počeli padati gledajući postotak, ali kad su križari došli, još uvijek je više od 60 % stanovništva bilo kršćansko, sve do 10. stoljeća. Kao reakcija na križarske radove, život je postao teži za kršćane i mnogi od njih su, u svojoj slabosti, napustili svoju vjeru. Zbog toga smo sada došli 2 % ukupnog stanovništva.

Ali usprkos tom niskom postotku, naš apsolutni broj se održava. U Svetoj Zemlji imamo više od 300 tisuća kršćana arapskog jezika na području Jordana, Palestine i Izraela te imamo 150 tisuća stranih radnika koji rade bilo u Izraelu, bilo u Jordanu i koji prakticiraju katoličku vjeru. Dakle, malo nas je, ali broj je i dalje stabilan. Također, postoji jedna posebnost, imamo jednu hebrejsku zajednicu. Dakle, većina u Crkvi koristi arapski, mali broj koristi hebrejski. Patrijarh je zadužen jednako za one koji koriste arapski, kao i za one koji se služe hebrejskim jezikom.

Druga specifičnost jest što je to podijeljena Crkva. Imamo pravoslavni i katolički dio. Pravoslavna obitelj se sastoji od grčkih, armenskih, sirijskih i koptskih pravoslavaca. Katolički dio podrazumijeva nas rimokatolike, grkokatolike, melkite, također nekoliko maronitskih, armenskih i sirskih katolika. Zbog toga je to zemlja u kojoj je dijalog važan napose jer se sveta mjesta ne nalaze samo na području jedne Crkve, nego više Crkava. Dakle, potreban je suživot, napose s obzirom na sveti grob i crkvu Rođenja Isusova u Betlehemu.

Biti kršćanin u Svetoj Zemlji znači prihvatiti život manjine, ali i integrirati se s društvom i služiti. Mi smo ondje da bismo služili kroz naše škole, koje su brojne i dobro ustrojene, kroz naše zdravstvene ustanove, imamo 12 malih kršćanskih bolnica, kroz društvene službe koje imamo. Crkva ima veći utjecaj nego što je naš postotak. Možemo reći da bi naš utjecaj mogao biti 20 % u palestinskom i jordanskom društvu. Također u izraelsko-arapskom svijetu imamo poprilično jak utjecaj. Poštivani smo od svih, postoji poštovanje prema kršćanskoj zajednici, što je važnije nego broj.

Što za Vas znači biti pastir tome vjernom stadu koje svoju vjeru hrabro svjedoči usprkos teškoćama?

Naš posao je, prije svega, održavati plamen vjere jer postoji opasnost od mišljenja da Crkva treba samo financijski pomagati najslabije. Crkva nije NGO (nevladina organizacija). Crkva je učiteljica, učiteljica vjere. Za nas je važno održavati škole i sve institucije za formaciju odraslih, za kateheze. Dakle, postoje mnogi tečajevi kojima je zadaća održavati vjeru snažnom. Naš patrijarh do toga jako drži osnivanjem katehetskih centara. Osnovali smo nedavno jedan u Betlehemu i osnovat ćemo drugi u Galileji kako bismo poučavali odrasle. Također pripremamo parove za ženidbu, djecu za prvu pričest i potvrdu. Za nas, bez vjere nema kršćanske zajednice. Postoji također liturgijski dio – učiniti našu liturgiju poučnom i katehetskom. U nadbiskupiji postoji vrlo jak liturgijski odbor, bilo za objavu liturgijskih knjiga na arapskom jeziku, bilo za nedjeljno liturgijsko sudjelovanje naroda.

I konačno, postoji humanitarni element gdje, kao i druge biskupije, preko caritasa i drugih institucija brinemo za siromašne, tražimo načine kako pomoći.

Često se čuje da je Sveta Zemlja „peto evanđelje“. To potvrđuju i hodočasnici koji se vraćaju iz Svete Zemlje, među kojima je dosta Hrvata. Koliko su hodočašća i sve ono što je uz njih vezano važna za opstanak kršćana na tim prostorima? Kako im se još može pomoći?

Kada kažemo da je Sveta Zemlja peto evanđelje, to je u smislu da su četiri evanđelja četiri svjedoka o povijesnosti događaja spasenja koji je donio Isus Krist. Imati četiri evanđelja je bolje nego imati dva ili jedno jer su četiri svjedoka. Kada su u jednom sudskom slučaju četiri iskrena svjedoka za neki događaj, to daje veću vjerodostojnost nego kada je jedan ili nijedan. Dakle, bogatstvo je imati četiri evanđelja. Ali evanđelja su povijesne knjige, ne knjige o povijesti, nego povijesne knjige koje govore o događajima koji su se dogodili u Svetoj Zemlji, u Palestini, u Galileji. Ako su evanđelja povijesna, moramo pronaći tragove te povijesti, tragove mjesta gdje je Isus hodao, gdje je molio, gdje je propovijedao. I tako su svjedoci Sveta Zemlja i sveta mjesta. Tiberijadsko jezero je Isusov svjedok, različite sinagoge u kojima je Isus propovijedao, kao jedna u Kafarnaumu, špilja u kojoj je rođen, grob gdje je položen, Marijina i Josipova kuća… Hodočasnici kada dođu, posjete ta mjesta koja su 2000 godina svjedoci povijesti spasenja. Dakle, hodočasnik kada dođe, vidi da naša vjera nije utemljena na mitologiji ili legendi kao druge, predkršćanske religije, nego je utemeljena na geografiji i povijesti.

Volim ponoviti da u Svetoj Zemlji geografija spasenja susreće povijest spasenja i kada hodočasnik dođe u Svetu Zemlju, on vidi ta mjesta vezana uz vjeru i njegova vjera raste. Potrebna nam je također razumna strana, kršćanska vjerodostojnost treba ozbiljne znakove. To je povijest, to se dogodilo. Hodočasnici su sretni također kad ponesu uspomene iz Svete Zemlje kako bi sačuvali to sjećanje vjere.

U Hrvatsku ste došli na poziv ovdašnje Magistralne delegacije Papinskog viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskoga kako biste sudjelovali u ceremoniji investiture novih hrvatskih vitezova i dama održane prošloga vikenda na Trškom Vrhu i u Mariji Bistrici. U kojoj mjeri i na koje načine Red doprinosi projektima Latinskoga patrijarhata?

Papa Pio IX. je 1848. odlučio obnoviti latinski patrijarhat jer, nakon križarskih ratova, u Jeruzalemu više nije bio patrijarhat, naslov patrijarha odnosio se na osobu izvan. Ali Papa je želio obnoviti sjedište patrijarhata i imenovao je prvog patrijarha, Talijana Giuseppea Valergu. U isto vrijeme Papa je dao patrijarhu financijska i duhovna sredstva preko Reda Svetoga groba. Postojao je i prije, ali Papa ga je stavio pod svoj “kišobran” kako bi podržao latinski patrijarhat i njegove projekte.

Danas se radi o 30 tisuća vitezova i dama u svijetu. Otprilike pola ih se nalazi u Sjevernoj Americi, a druga polovica u Europi i ponekoj azijskoj zemlji. Red Svetoga groba svake godine od članova prikuplja određeni iznos za škole, župe, za izradu projekata i za održavanje svetih mjesta. Bez pomoći Reda Svetoga groba je teško održati živu i dinamičnu prisutnost u Svetoj Zemlji. Sretni smo što od prije nekoliko godina ovdje ima Magistralna delegacija koja broji trenutno 30-ak članova. Svake godine su velikodušniji jer broj članova raste. Samo prošlu subotu su udvostručili svoj broj. Od njih 14, sada ih je 30. To nas veseli jer Red mora rasti da bi održavao projekte Crkve u Jeruzalemu.

U petak 15. rujna navečer predvodili ste molitveno bdjenje u crkvi Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu, a u nedjelju misu s narodom i hodočasnicima u Svetištu Majke Božje Bistričke gdje je prije 25. blaženim proglašen kardinal Alojzije Stepinac, zaštitnik Hrvatske magistralne delegacije koji je i sam bio član Reda Svetoga groba. Kakve uspomene nosite iz Hrvatske, koja, kako ste se vjerujem osvjedočili, ima brojne poveznice sa Svetom Zemljom?

Ja bih rekao svoje dojmove prije svega. Još uvijek ima vjere u Hrvatskoj jer ima obitelji. Vide se još uvijek brojne obitelji, koje se više ne vide u drugim dijelovima Europe. Pojam obitelji je ovdje i dalje jak. Kada postoji obitelj i vjera, Crkva se osjeća poprilično snažnom. To sam vidio jučer u Mariji Bistrici gdje je bilo 4 tisuće hodočasnika koji su došli na misu koju sam slavio uglavnom na latinskom, ali s nekoliko molitava na hrvatskom. Za vjernike sam naučio napamet. Vidio sam časne sestre, svećenike, redovnike i živu Crkvu. To me zaista jako raduje.

Veze sa Svetom Zemljom su stare. Mjesto na kojem se nalazi Bazilika Muke Gospodnje u Getsemaniju kupljen je od strane hrvatskog naroda i dan Kustodiji Svete Zemlje. To mjesto je neprocjenjivo jer ondje je Isus patio, za nas ima izvanrednu vrijednost. Znam da je također jedan franjevac Hrvat kupio Brdo Nebo, odakle je Mojsije gledao Svetu Zemlju. To je mjesto također dano Kustodiji.

Imali smo i mnoge franjevce u Kustodiji Svete Zemlje koji su sudjelovali u održavanju vjere. Jedan od njih je mučenik, sv. Nikola Tavelić. Čuo sam da je on prvi hrvatski svetac. Imamo i danas hrvatske franjevce koji služe ili studiraju u Svetoj Zemlji. Hrvatska je mala, ali vidim da su jake veze između Crkve u Svetoj Zemlji i Crkve u Hrvatskoj.